Kaže se da život piše romane, no ljubavna priča Daliborke (25) i Mateja Borojevića (25), bračnog para koji su se pojavili u drugoj sezoni RTL-ova showa Superpar, zaista bi mogla poslužiti kao predložak za knjigu.
Iako je njihova borba za pobjedu stala, još uvijek žive ispunjen život nakon što su se sreli u dječjem domu.
Upoznali su se kao 11-godišnjaci u osječkom Dječjem domu Klasje, u kojem su oboje završili zbog problema u obitelji, a danas imaju svoju sretnu obitelj i roditelji su šestogodišnjeg Leona i trogodišnjeg Filipa. Od početka ove godine žive u Puli, gdje su se doselili ‘trbuhom za kruhom’ - Daliborka radi kao konobarica, a Matej je taksist.
"Jako nam se svidjela prva sezona Superpara i u jednom sam trenutku, u šali, rekla da bismo se iduće sezone i mi mogli prijaviti. Nije mi palo na pamet da bi Matej to mogao stvarno učiniti. Kad su nas pozvali da dođemo u Zagreb, bila sam u šoku, no kako oboje volimo izazove, odlučili smo probati", rekla je na početku showa Daliborka.
Godinama su podstanari pa im je san imati vlastiti dom. Da nisu osvojili 100.000 kuna, imali su cijeli plan da su kojim slučajem pobijedili - kupili bi zemljište za kuću negdje u Slavoniji. "Životni nam je cilj odgojiti djecu u dobre, poštene i vrijedne ljude, a za to je važno da imaju normalnu, stabilnu obitelj", kaže Daliborka.
Matej dodaje da su njihovi aduti u showu upornost, hrabrost i snalažljivost - osobine koje su morali razviti kako bi preživjeli sve ono što ih je snašlo u djetinjstvu. A toga je, na žalost, bilo i previše.
"Rođena sam u Koprivnici, a do 11. godine živjela sam s roditeljima, sestrom i bratom u Đurđevcu. Otac je zlostavljao cijelu obitelj, a mama je bila preslaba da mu se odupre. Sa sedam godina sam pobjegla od kuće, sjela na vlak za Zagreb i završila u Caritasu u Brezovici. Mama je došla po mene i vratila me kući. Zlostavljanje se nastavilo: otac nas je sve tukao. Na kraju su susjedi pozvali socijalne radnike, a oni su zaključili da hitno trebaju maknuti djecu. Brat je završio kod udomitelja, a ja i sestra Martina, koja danas živi u Njemačkoj, u Dječjem domu u Osijeku. Za mene je to bio spas".
U domu je s 11 godina krenula u prvi razred osnovne škole te u dvije godine svladala četiri razreda, i to s odličnim uspjehom. Stekla je nove prijatelje i dobila brižne odgajatelje, poput njezine tete Elene i predstojnice doma Marije Ozdanovac, koje su se silno trudile oko nje. Kad je došla, priznaje, imala je problema s depresijom i ispadima bijesa, no tu joj je puno pomogla domska psihologinja Dijana Bačani. S vremenom joj se život iz temelja promijenio - od nesigurne, agresivne djevojčice bez samopouzdanja postala je hrabra i ambiciozna mlada žena koja je silno željela završiti školu i stvoriti bolji život od onog koji je ostavila iza sebe.
Kad je došla u dom, Matej je u njemu boravio već dvije i pol godine. Odmah joj se svidio jer je bio visok i zgodan pa joj se činilo da je stariji od njihovih vršnjaka. On je u Klasju završio s devet godina: mama ga je ostavila i rekla da će se vratiti po njega za dva-tri mjeseca, nakon što se oporavi od operacije bubrega. Ostao je tri godine.
"Kad je mama bila trudna sa mnom, otac ju je napustio i otišao živjeti u Novi Sad s dvojicom starije braće i sestrom. Rođen sam u Rijeci, gdje smo živjeli do moje treće godine. Tamo smo životarili dok nam ujak nije kupio kuću u Dardi pokraj Osijeka. Mama je tamo upoznala čovjeka koji mi je bio kao drugi otac. Na žalost, nije potrajalo. Našla je novog partnera, koji nije bio dobar čovjek i kojeg nisam podnosio. Kako je teški bubrežni bolesnik, završila je na operaciji i ostavila me privremeno u domu. Kad se oporavila, nisam se želio pridružiti njoj i njezinom novom partneru, nego sam radije ostao u domu, gdje sam upoznao Daliborku. U to vrijeme gledao sam na nju kao na sestru: družili smo se, bila mi je draga i uvijek sam se zaštitnički odnosio prema njoj", kaže Matej, koji je s 12 godina napustio dom. Otišao je u Novi Sad na poziv starije sestre, koja se tamo snašla i započela novi život. Tek je poslije shvatio da to nije bila dobra odluka. Zbog toga nikad nije završio srednju školu, jer je već krajem osnovne počeo raditi teške građevinske poslove.
Sa 17 mu je već bilo svega dosta i želio se vratiti u Hrvatsku. Negdje u to vrijeme Daliborka ga je pronašla na Facebooku i počeli su se dopisivati, a sudbonosni susret dogodio se nedugo nakon što se Matej preselio u Osijek i odlučio posjetiti stare prijatelje iz doma.
"Ugledao sam je u dvorištu i to više nije bila ona moja mala “sestrica” iz doma, nego stvarno zgodna cura - smije se Matej, a Daliborka dodaje: - Čim sam vidjela kako me odmjerio, rekla sam prijateljici: “Kad-tad, bit će moj”.
I postao je njen, nedugo nakon njezinog 18. rođendana. Oboje pamte to noćno kupanje u Dravi, kod Željezničkog mosta.
"U jednom trenutku je kliznula preko kamena, ja sam je uhvatio da ne padne i završilo je poljupcima", sjeća se Matej. Otad su nerazdvojni.
"Nitko me ne može tako dobro razumjeti kao Matej. I sam je prošao neke ružne stvari pa mu je jasno što se događa u mojoj glavi kad sam tužna. Topao je, vedar, pozitivan, duhovit i zabavan. S njim mi nikada nije dosadno", kaže Daliborka.
Da je on taj kojeg je čekala cijelog života, pokazalo se kad je nakon samo tri mjeseca veze ostala trudna s Leonom. Iako su joj mnogi govorili da je bolje da pobaci jer je u to vrijeme imala samo 18 godina i išla u treći razred srednje škole, njih dvoje su odlučili ostati zajedno. Matej je pronašao posao na građevini i unajmio stan, a puno im je pomogla i Mirna Grgeč, volonterka u domu. Daliborka je uspjela završiti srednju školu za komercijalista s vrlo dobrim uspjehom, a na Valentinovo 2014. Matej ju je zaprosio.
"Dao mi je bombonijeru s pisamcem u kojem je pisalo “Hoćeš li se udati za mene?”, a tu je bio i prsten. Bila sam presretna", kaže Daliborka.
U srpnju 2014. rodio se Leon, a dva mjeseca kasnije vjenčali su se u osječkom matičnom uredu. Tri godine kasnije zapečatili su svoju ljubav rođenjem drugog sina Filipa.
"Otkako smo postali roditelji, život nam se iz temelja promijenio. Sve smo podredili djeci. Trudimo se dati im najviše što možemo, iako je ponekad teško. Život je borba, ima dobrih i loših dana, kao i kod svih parova. No, mi se nikada nećemo prestati boriti jer imamo za koga. I dalje smo puni želja i snova. Ja želim jednog dana završiti studij psihologije, a oboje sanjamo o tome da unajmimo kamper i odemo na put po Europi. Obožavamo putovanja, ali nikada nismo bili turistički u inozemstvu. Korak po korak, vjerujem da ćemo i u tome uspjeti jednog dana. Veliki put već je iza nas, a s obzirom na to odakle smo krenuli, puno toga već smo postigli", uvjerena je Daliborka Borojević.