Zagrebačka redateljica, 51-godišnja intendantica Dubrovačkih ljetnih igara, na kojima će biti premijerno izvedena i jedna njena predstava, otkriva zašto voli raditi i družiti se sa ženama, kako je naučila da se ne živi za posao nego za sebe te što smatra svojim manama, a što vrlinama.
Što publiku očekuje u "Sjetnim ženama raguzejskim"?
- Priča je to o devet posebnih, hrabrih i autentičnih žena koje su živjele u Dubrovniku od 14. do 20. stoljeća. Svaka od njih pomaknula je granice ženskosti unutar rigidnog formata Dubrovačke Republike. Isto tako, svaka je od njih inteligentna i prelijepa žena, ne nužno sjetna već po mogućnosti i vesela.
Koliko vam je feminizam važan - u kazalištu i životu?
- Ne trebam nužno nabijati na nos postavke feminizma svakome, ne trebam se truditi biti teoretski potkovana o zamršenim determinacijama feminizma od 18. stoljeća do danas, meni je važnija praksa - tako u stvarnosti volim, ma ne da volim, nego obožavam žene! Volim raditi i družiti se sa ženama, veselim se postignućima drugih žena i trudim se ne kritizirati bilo koji ženski izbor. Za vrijeme mog mandata na Igrama od 22 kazališna projekta, uključujući i svečana otvorenja, čak su 14 vodile žene.
Kako doživljavate oproštaj od vođenja Dubrovačkih ljetnih igara?
- Odlazim svojom voljom, nitko me ne tjera, pa se trudim završiti mandat dostojanstveno, bez žaljenja, s puno dobrih želja - i za festival, i za buduće vodstvo, i za sve drage ljude koji na Igrama rade. Nedostajat će mi ti ljudi i Župke na placu koje uzgajaju i prodaju najfinije balančane, pomadore, poverune i mladi sir.
Što ste naučili o sebi vodeći tu kulturnu manifestaciju?
- Da se ne trebam svidjeti svakome.
A o drugima?
- Da uvijek, ali baš uvijek, trebam dati drugu šansu. Pa i treću, i četvrtu. Tako zapravo dajem šansu i samoj sebi.
Smatrate li se nakon četiri godine povremenom Dubrovčankom?
- Pucam na status počasne građanke pa se ne nalazim u povremenosti.
Je li Dubrovnik odista najljepša scena?
- Odista, jest.
Jeste li strogi kao redateljica?
- I jesam i nisam, kako se uzme. Više sam divlja, ponekad nestrpljiva. Po svojoj strukturi, ono za što nemam razumijevanja jest strah i oklijevanje u mojih suradnika i glumaca. I profesionalno i osobno smatram da strahu ne treba biti mjesta u našem životu. Ali učim biti blaža i nježnija. S nekoliko meditacija dnevno, to mi ponekad i uspije.
Znate li od početka što želite ili se prepuštate procesu?
- 50 - 50 posto.
A u privatnom životu?
- 1,5 - 98,5 posto.
Koju svoju manu ne volite?
- Kritičnost i okrutnost, naročito prema sebi, pa onda i prema drugima.
A koju vrlinu?
- Naivnost.
U kakvo kazalište vjerujete?
- Kazalište rađeno i vođeno srcem.
Kao profesorici, što vam je najteže u odgoju glumaca?
- Odagnati im strahove.
Koja je umjetnička crta po vama presudna za uspjeh u tom poslu?
- Srce. Znati slušati svoje srce.
Intuicija i sreća dvije su riječi koje su česte u umjetničkom vokabularu i govoru o iskustvu - što vama osobno znače?
- Intuicija je sve. Sreća - samo pojam za feljtone.
Talent je...?
- Svjedočanstvo ljepote iz koje smo potekli.
Kako ste sami sebe preodgajali i kada?
- Negdje u kasnim četrdesetima, napadnuta nizom boljetica koje je prouzročio stres, odlučila sam da više neću živjeti za posao, već za sebe.
Koja ste pogrešna životna uvjerenja morali ispraviti?
- Počelo je biti lijepo i zabavno živjeti kad sam uvidjela da sam u miru i svojoj ranjivosti tisuću puta jača.