Zagrebački glumac govori o predstavi ‘Francekova teta‘ zbog koje nosi štikle, kćeri Leni zbog koje je kupio novi stan, Svjetskom nogometnom prvenstvu i zašto ne voli ljeta na moru.
Iako priznaje da nikada nije bio ljubitelj ljetnih angažmana ni igranja na otvorenim pozornicama, zagrebački glumac Dražen Čuček (55) ovog će ljeta gotovo svaku večer provoditi na Opatovini. Član ansambla Kazališta Kerempuh prihvatio je poziv Histriona i 8. srpnja premijerno će zaigrati u predstavi „Francekova teta“, komediji smještenoj u ozračje nogometnog prvenstva. U njoj igra glumca iz televizijskih sapunica koji je uvučen u manipulaciju glavnog lika nogometaša, pa se prerušava u lažnu Francekovu tetku. Uloga uključuje i štikle, haljine i sve ono što takva transformacija nosi, no njemu to, kaže, nije nikakva novost.
„Travestije mi u životu nikada nisu bile strane. Jedino sada moram paziti kako hodam jer je gore malo trava, malo cigla i malo asfalt. Samo da tijekom ljeta ne završim kod ortopeda“, govori kroz smijeh.
Premda je godinama izbjegavao ljetne projekte, ovoga puta nije dvojio. Preseljenje u novi stan ispraznilo je kućni budžet baš u trenutku kada ga je nazvao redatelj Ivan-Goran Vitez. Danas kaže da nije mogao donijeti bolju odluku jer je dobio ekipu koja ga je, nakon mnogo godina rada u kazališnom ansamblu, ponovno izbacila iz zone komfora.
„Okolnosti su bile takve da sam rekao ‘da‘ i nisam ni trenutka požalio. U ekipi su gotovo svi mladi glumci, meni neki novi ljudi i to me baš veseli. Volim raditi s mladim ljudima, oni me pomlađuju, a ja njima vjerojatno idem na živce jer stalno nešto predlažem, analiziram, propitkujem... Ako vidim da im treba pomoć, motivacija ili da ih treba malo otvoriti, pokušam ih pridobiti svojim ponašanjem. Ali treba biti oprezan jer su mladi i osjetljivi. Bio sam i ja na tom mjestu pa znam o čemu pričam. No dobro radimo i još se bolje zabavljamo i meni je to zapravo genijalno“, kaže kroz smijeh.
A osim druženja s novim kolegama, posebno ga veseli ritam koji nosi ta ljetna scena. Za razliku od repertoarnog kazališta, gdje između dvije izvedbe iste predstave ponekad prođu dani i tjedni, na Opatovini će igrati gotovo svaku večer. Upravo u tome vidi najveću vrijednost takvog teatra. Predstava iz večeri u večer raste, glumac postaje sigurniji, a cijeli ansambl počinje disati kao jedno.
„To je jedno meditativno stanje igre jer svaki dan ulaziš u isti svijet i u jednom trenutku kvaliteta jednostavno skoči. Znaš kamo ideš, a opet nijedna izvedba nije ista. Mislim da je to jako dobar način rada za svakog glumca“, kaže. A dobro zna o čemu priča jer je prije dvadesetak godina isto bio dio Histrionske družine.
Ljetni dani s Lenom
„Bilo mi je divno, bilo je to ljeto za pamćenje i nekako mi sve miriši da će se i ovaj put ponoviti“, govori glumac koji nimalo ne žali što će ljeto provesti u gradu. Nikada nije bio tip koji uživa u ljetovanju jer njegova koža ne podnosi sunce, a glava – gužve.
Kada ipak na koji dan pobjegne put mora, najčešće odlazi u Dubrovnik, gdje mu živi najbolja prijateljica, glumica Srđana Šimunović.
„Odem do nje, okupam se na obližnjoj Buži, doslovno se bacim u more, izađem van i vratim se u njezinu kuću. To je moj način konzumiranja mora jer se ne volim izležavati na plaži. A do Dubrovnika putujem tri dana i to po staroj cesti jer mi ne pada na pamet sjesti u auto i voziti cijeli dan. Stanem gdje mi se svidi, prespavam, nastavim dalje. Ta jurnjava da što prije dođeš od točke A do točke B meni je potpuno besmislena“, kaže.
Ali odlasci na more su zapravo rijetki jer mu se Zagreb posebno sviđa kada se svede na mjeru čovjeka.
„Obožavam Zagreb ljeti. Rastereti se od ljudi i prometa, a čim padne mrak sve oživi. Ima koncerata, predstava, događanja... Kupam se na bazenima, nekada na Mladosti, a s Lenom često odem na Šalatu. Ona je odlična plivačica tako da uživamo u velikom bazenu bez straha“, kaže glumac koji ove godine ima još i jedan adut više za ostanak u gradu.
Nakon dugog niza godina provedenih u samom središtu Zagreba kupio je novi stan i preselio se na Savicu. Kaže kako su potres, pandemija i odrastanje njegove kćeri Lene potpuno promijenili način na koji je počeo gledati svoj životni prostor.
Djevojčica koju je dobio u braku s kolegicom Jelenom Veljačom polako ulazi u pubertet, trebalo je razmišljati o većem stanu i drukčijem načinu života, a sve je to, priznaje, dovelo do zaključka da centar grada više nije mjesto u kojem se vidi.
„Lena ima deset i pol godina i trebalo je razmisliti kako ćemo dalje živjeti. Mogao sam postojeći stan podijeliti ili potražiti nešto novo, veće, s dvije spavaće sobe. Nakon potresa i covida shvatio sam da centar, koji sam toliko volio, više ne osjećam kao moj“, objašnjava.
Novi kvart pronašao je sasvim slučajno. Kako je cijeli život strastveni biciklist, posljednjih godina sve je češće vozio prema drugim dijelovima grada, najviše onima uz Savu, istraživao kvartove u koje prije gotovo nikada nije zalazio i polako otkrivao jedan sasvim drukčiji Zagreb. Tako je stigao i do Savice, kvarta koji je uz samu rijeku.
Pogled na rijeku
„Svaki put vozio sam sve dalje i dalje, a posebno me privlačio dio oko Save. Voda ima neku energiju, a meni, kao horoskopskom raku i ribi u podznaku, očito baš odgovara. Sada sa svog prozora gledam u rijeku i to mi je otkriće“, kaže.
Na novoj adresi danas se, kaže, osjeća kao da ondje živi godinama. Priznaje da je najteži period bio preuređenje provedeno s majstorima, no danas u svom novom kvartu baš uživa.
„Naravno da sam imao malu krizu. Svako preseljenje je velika promjena. A pogotovo onaj dio s majstorima za koje je potrebna posebna razina strpljenja. No danas mogu reći da mi je ondje stvarno genijalno“, priča.
Sviđa mu se što je to i kvart koji ima tržnicu, ljekarnu, kafiće, restorane i sve što je potrebno za normalan život, a još ga okružuje i priroda.
„Ljudi često misle da izvan centra nema sadržaja, a ovdje imam baš sve. Ništa mi ne nedostaje. A najljepše mi je što Savu gledam sa svog prozora“, kaže.
Uz novu adresu nije promijenio ni svoje glavno prijevozno sredstvo iako ima i automobil.
„Biciklist sam cijeli život. Za dvadeset minuta sam u centru grada i u svom kazalištu, i to laganim, turističkim tempom. Vozim stari klasični bicikl bez baterije jer prezirem električne bicikle. Zagreb je ravan, što će mi?“, objašnjava glumac iza kojeg je i uspješna sezona u matičnom Kazalištu Kerempuh. Posljednju premijeru imao je ovog proljeća, radilo se o hvaljenoj predstavi „Putujuće kazalište Šopalović“ u režiji Aleksandra Popovskog o kojem govori s velikom toplinom.
„Popovski je divan redatelj, toliko nježan, topao i duhovit čovjek da sam radeći s njim potpuno zaboravio na sve ostalo. Selio sam se, uređivao stan, imao majstore, ali nisam osjećao nikakav stres. Toliko je taj rad na mene ljekovito djelovao“, kaže.
Ove godine imao je i premijeru filma „Lijepa večer, lijep dan“, u kojem je ostvario jednu od uloga, ali na Pula film festival, gdje će film biti prikazan u konkurenciji za nagrade, neće otići. Ne samo zato što ga u isto vrijeme čekaju izvedbe na Opatovini, nego i zato što se nikada nije osjećao dijelom blještavog festivalskog miljea.
„Ne osjećam se dobro na takvim događanjima. Jednostavno ne pripadam tom svijetu. Jako se brzo stopim s pozadinom i nitko me ne vidi. To kako ja nestanem, a budem ondje, to je čudo“, smije se.
Ovisan o susjedi
Ali ga je razveselio nedavni poziv da gostuje u seriji „Kumovi“, iako posljednjih godina pažljivo bira televizijske projekte kako si ne bi previše pokvario mir i životnu rutinu.
„Čim su mi spomenuli da će mi partnerica biti Csilla Barath Bastaić, odmah sam pristao. Talentu ne mogu reći ne, a ona je talentirana za sedmero ljudi. Jednostavno je obožavam“, kaže.
Priznaje i kako baš ne gleda televiziju, no posljednjih mjeseci, otkako se preselio na Savicu, ima i jednu posebnu savjetnicu koja mu preporučuje što pogledati jer se on u količini sadržaja koji se nude na streaming servisima više ne snalazi.
„Svemir mi je poslao Rajnu Boić Milunović. Upoznali smo se sasvim slučajno, dok sam se useljavao u zgradu i danas gotovo da ne prođe dan da ne popijemo kavu. Ne jednu, nego često i dvije. I to na moje inzistiranje. Postao sam ovisan o svojoj susjedi Rajni“, govori kroz smijeh.
Opisuje je kao strastvenu filmofilku koja ga upoznaje s novim naslovima, pa televizor možda pali rjeđe, ali zato pažljivije bira što će gledati. No, kaže kako ga svako Svjetsko nogometno prvenstvo uvijek vrati pred mali ekran.
„Inače ne gledam ni nogomet ni druge sportove, ali kada je Svjetsko prvenstvo, to me potpuno uvuče u tu neku posebnu atmosferu koja je opipljiva i preko ekrana. Nije mi važno igra li Hrvatska, Brazil, Kongo ili bilo tko drugi. To natjecanje jednostavno ima neku posebnu energiju koja me veseli“, kaže.
A najveći dio slobodnog vremena posvećen je, naravno, Leni. Ona je već upoznala i njegovu novu kazališnu ekipu, bila je na probama u Histrionskom domu, a ovih je dana s prijateljicom došla i na jednu probu na Opatovinu. Priznaje da ga pomalo užasava što Lenu sve više privlači gluma jer dobro zna koliko je taj poziv lijep, ali i koliko može biti težak i neizvjestan.
„Iskreno, ne bih volio da bude glumica. Ali s druge strane, ako je to njezin put, ne pada mi na pamet ju odgovarati. Na jesen će krenuti na dramsku grupu u ZKM-u i tome se jako veseli. Neka proba, pa će sama vidjeti“, kaže.
Nedovoljno hrabar za veze
A na Opatovini će Dražen 15. srpnja s glumicom Klarom Fiolić, kolegicom iz predstave, proslaviti 56. rođendan.
„Mala Klara i ja imamo isti dan rođendan, a čuo sam da je njezin tata preuzeo organizaciju slavlja te da će skuhati i ispeći sve što treba, tako da se ja neću morati previše truditi“, smije se glumac i dodaje da mu je cijela situacija posebno simpatična jer mu je Klara otkrila i svoju malu tajnu.
„Po njezinu priznanju nekada sam joj bio glumački uzor i čak mislim da neki moj plakat i danas stoji u njezinoj sobi. Meni je to jako slatko. A sada me ima kao partnera i vidi da njezin uzor u stvarnosti i nije baš tako idealan“, kaže kroz smijeh.
A kada razgovor skrene prema ljubavi, jednako je izravan. Trenutačno je u solo fazi i kaže da mu to baš odgovara.
„Sam sam i najradije bih ostao sam. Nemam partnerski talent, nažalost. Imam razumijevanja i puno pozitivnih osobina, ali za mene bi veza bila moguća jedino da svatko živi u svom stanu i da smo zajedno onda kada nam to odgovara. Iz pozitivne potrebe da nekome ugodiš, predaš mu svoj prostor i to zna biti prilično delikatno. Nisam jednostavno dovoljno talentiran, a niti hrabar za tu vrstu partnerskog odnosa“, zaključuje Dražen Čuček.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....