Edo Popović živi s dvije teške dijagnoze, no ne odustaje: ‘Bolesti nisu samo bolesti, iz njih također treba učiti‘

Zagrebački pisac zbog zdravlja je promijenio svoju svakodnevicu i sa suprugom Ljiljanom odselio se na imanje u okolici Karlovca, gdje je napisao novi roman i posvetio se oporavku od teške plućne embolije.

Piše:

Snježana Dragojević Harapin

Objavljeno: 13. svibanj 2021. 08:00

"Kad sam tog jutra otvorio oči, ugledao sam bljeskajuće monitore, žice, šipke, konzole, zastore, cijevi. Užasnuo sam se. To je bio prvi osjećaj. Nisam znao tko sam, što sam, gdje sam ni o čemu se tu radi. Nisam se sjećao kad sam legao spavati ni što sam radio prije toga, nije postojalo prije, nikakva prošlost. Postojalo je buđenje, a poslije toga samo užas i zimica. Plutao sam u ledenoj sivoj juhi i drhtao, a iz mene je kuljala mučnina", tako počinje novi roman Ede Popovića (63) “Kako sam brojio ružičaste robote”, u kojem govori o svojim bolestima, životu između Zagreba i sela Stranica Gornja nedaleko od Ribnika, gdje su on i supruga, arhitektica Ljiljana Đorđević, prije osam godina kupili zapušteno imanje, o otkrivanju i čitanju knjiga o ekologiji, zen-budizmu...

O bolesti se, kako nam je kazao, treba javno govoriti jer nije tabu tema jer oboljelima jako mogu pomoći tuđa iskustva, baš kao što su i njemu, kada mu je 2006. dijagnosticirana kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB) pa 2013., kad mu je otkriven non-Hodgkinov limfom.

Osim toga, dva dana je bio “na drugoj strani” zbog plućne embolije te je u srpnju završio u bolnici zbog viška ugljičnog dioksida u krvi.

Bolest ga je promijenila, ali je, kaže, pomiren sa sobom, sa životom kakav jest i sa svime što mu donese dan.

- Da više slušamo signale i upozorenja koje nam tijelo šalje, upadali bismo u puno manje problema, osobito zdravstvenih. Kod bolesti je najgora neizvjesnost - priča.

Prestao je piti, preselio se na selo, u planine, i sada sretno živi unatoč dijagnozama.

- Plućna embolija zapravo je inicirala lanac događaja koji su doveli do toga da liječnici utvrde stvarni problem. Sad dišem abdomenom, kako dugo nisam disao. Spavam mirno. I čekam što će biti sljedeće. Bolesti nisu samo bolesti, iz njih također treba učiti. Sve ima lice i naličje, uvijek i u svemu treba sagledati i razumjeti obje strane, ići srednjim putem. To je preduvjet razvoja. Baš kao što su moje bolesti išle ruku pod ruku s pisanjem knjiga, s otkrivanjem novih autora i literature, planina i s povratkom prirodi - kaže Edo Popović.