Redatelj Josip Žuvan na svjetsku premijeru svog debitantskog filma ‘Garbura‘ dolazi sa seta dnevnog serijala čiji je kreativni producent.
Svoj debitantski igrani film "Garbura" trogirski redatelj Josip Žuvan (34) razvijao je čak 14 godina, svjetska premijera zakazana je 23. rujna na filmskom festivalu A kategorije u španjolskom San Sebastianu (SSIFF), a na svoj prvi crveni tepih putuje sa seta ‘Kumova‘, popularnog serijala Nove TV čiji je kreativni producent. ‘Garbura‘ se za novčanu nagradu u iznosu od 50 tisuća eura natječe u kategoriji novih redatelja, a s redateljem u San Sebastian putuju glumci Mauro Ercegović Gracin, Franko Floigl i Ljubomir Bandović, direktor fotografije Tomislav Sutlar, producent Damir Terešak, izvršna producentica Ana Grbac, te koproducentica Nikolina Vučetić Zečević.
Što ćete odjenuti na svom prvom crvenom tepihu?
Odijelo Ivice Klarića, ali bez leptir mašne i kravate, jer vidim da je atmosfera u San Sebastianu vrlo opuštena, bez obzira na to što na festival dolaze i svjetske zvijezde poput Liama Neesona i Penelope Cruz.
Imate li tremu od svjetske premijere u takvom društvu?
Da, ali ću imati puno veću tremu uoči hrvatske premijere na Zagreb Film Festivalu, jer će u publici biti dragi ljudi koje poznajem. U San Sebastianu me najviše zanima kako će gledatelji doživjeti i prepoznati našu lokalnu priču iz dalmatinskog zaleđa.
Tko osim ekipe putuje s vama u San Sebastian?
Moja djevojka Maja Predrijevac, studentica montaže, to nije željela propustiti.
Kako ste se upoznali?
Upoznali smo se u društvu, zajedničkoj ekipi iz branše, a Maja je deset godina mlađa od mene.
Hoće li se publika u kinu i smijati?
Da, jer je film humorna drama. Radi se o dvije zavađene obitelji susjeda iz dalmatinskog zaleđa koje više ni ne znaju zašto se mrze, ali se njihov sukob prenosi s koljena na koljeno. Pratimo tri generacije, a film je alegorijska priča o sitnim ljudskim opsesijama, u kojima se svi možemo prepoznati. Mene zanimaju individualne ljudske priče koje zapravo pokazuju gdje i kako živimo, te kamo naše društvo ide.
Što je garbura?
Karabit. Punjenje konzervi karabitom i njihovo ispucavanje je jedan od mitova mog odrastanja. To znanje se u mom kraju prenosi s oca na sina, a kako sam odrastao za vrijeme Domovinskog rata i poraću, kad je sve mirisalo na barut, i mi smo se tako "igrali".
Vjerojatno ste jedan od rijetkih redatelja koji na svjetski festival stiže sa seta dnevnog serijala. Kako pomirujete tu suprotnost s autorskim filmom?
Sigurno nisam jedini, ali ja to ne skrivam, niti želim sakriti. Baš kao i kultni hongkonški filmaš Wong Kar-wai koji je radio telenovele, a meksički redatelj Alfonso Cuaron radio je kao tonac boomer na dnevnom formatu. U časopisu Variety "Garburu" su predstavili kao filmski debut TV redatelja i to je točno, nemam s tim nikakvih problema.
Je li moguće da ste paralelno radili svoj autorski film i snimali serijale?
Ne. Svaki projekt koji radim je moj centar svemira i stalno razmišljam o njemu, dok perem zube, u tramvaju, za vrijeme ručka... Zato sam si uzeo dugu pauzu sa seta Nove TV i potpuno se posvetio ‘Garburi‘. Autorski filmovi se kod nas snimaju iz čiste ljubavi, tu nema novca za život i egzistencije pa sam si uzeo vremena da sve napravim kako hoću, bez kompromisa. Dugo sam prepravljao scenarij, mjesece sam proveo u montaži i postprodukciji, pa sam vjerojatno i zbog toga na glasu kao control freak.
Jeste li po karakteru pedant?
Ne. U meni je neki čudan spoj kaosa i organizacije, stan mi je, recimo, rijetko uredan. Što se posla tiče bitno mi je da sve bude maksimalno, najbolje moguće u zadanim okolnostima.
Koliko dugo ste spremali ‘Garburu‘?
Prvu ruku scenarija sam napisao na faksu prije 14 godina. Onda sam s njom prošao na HAVC-ovom natječaju za razvoj scenarija, pa sve ostalo. Nikamo mi se nije žurilo i dobro je da je tako, a velika je fora što su glavni glumci, 14-godišnjaci Mauro Ercegović Gracin i Franko Floigl rođeni 2008., kad sam napisao prvu verziju scenarija.
Kako ste se odlučili za film i režiju?
U osnovnoj školi sam dobio kameru, to je bilo presudno. Do pete godine sam želio biti slikar, pa pisac, a zbog kamere sam se zakačio za film. Stariji brat Ante mi je pokazao kako se kamera koristi, naučio me i služiti se prvim softwareom za montažu i to je bilo - to. Inače sam dijete trogirskog brodogradilišta za koji je cijeli grad živio, majka je bila šefica računovodstva, a otac poslovođa. Najveći događaji mog djetinjstva bila su porinuća brodova.
Jesu li roditelji ponosni na vas?
Da, ali na svoj način. Uvijek im je manje bitno što i kako radim, a najvažnije jesam li zadovoljan, te jesam li se naspavao i dobro ručao.
Kako ste ušli u svijet serijala i sapunica?
Bio sam u klasi Ognjena Sviličića na Akademiji, a on me pozvao da pišem njegov serijal "Glas naroda". Nakon toga me Dražen Žarković pozvao da režiram serijal "Zlatni dvori", poslije su došli "Čista ljubav", "Na granici", "Drugo ime ljubavi", pa "Kumovi" čiji sam kreativni producent. To je za mene sjajno iskustvo, jer se režija ne uči teoretski, nego na setu.
Što je vaš posao kreativnog producenta ‘Kumova‘?
Odgovoran sam za izvedbu, izgled i kvalitetu serijala skupa s glavnim piscem koji odgovara za sadržaj. U Americi se to zove show runner, a to je jako stresan posao i veliki svakodnevni izazov. Obično sam na poslu po 14 sati na dan.
Ima li života izvan seta za vas?
Volim dokolicu i maksimalan gušt mi je kad sam slobodan povlačiti se cijeli vikend po stanu i po kavama s ekipom. To je za mene vrhunac guštanja, nisam pobornik tzv. aktivnog odmora.
Ali vježbate redovito?
Da, tri puta tjedno s osobnim trenerom. To mi je ispušni ventil da ispraznim glavu, ali i funkcionalno rješenje za probleme s leđima. Prije sam igrao nogomet, ali više se ne stignem uskladiti s ekipom. Previše posla.
Tko je sve u vašoj ekipi prijatelja?
Moja ekipa su Tonči Gaćina, dokumentarist, Natko Stipaničev, koji se bavi animacijom, kolege Sonja Tarokić, Andrija Mardešić, Hana Jušić, Jakov Nola i Roko Sikavica. Baš smo prava klika, svi zajedno slavimo svoje, a još više tuđe uspjehe. Nova generacija, svi zajedno slave svoje i tuđe uspjehe, pa smo tako Andriju Mardešića dočekali s harmonikašem na aerodromu nakon specijalnog priznanja za ‘Strica‘ na festivalu u Karlovym Varyma. Što se ‘Garbure‘ tiče, moja lijeva i desna ruka su bili montažer Borna Buljević i direktor fotografije Tomislav Sutlar. Uz producenta Damira Terešaka, naravno.
Tko su vam najdraži filmaši?
Meksički redatelj Alfonso Cuaron, pogotovo zbog filma "I tvoju mamu također", švedski redatelj Ruben Östlund, te američki filmaš Sean Baker, čiji film "Florida Project" je nevjerojatan. Svi oni provlače humor kroz teške drame. Dragi su mi i rani Kusturičini filmovi sve do "Undergrounda", a jako mi je bitan i rumunjski novi val, pogotovo redatelj Radu Jude, čiji je svaki film priča za sebe. Za film ‘Svi u našoj obitelji‘ mi je recimo žao što ga ja nisam napravio.
Koje filmove ste pogledali najviše puta?
‘Glup i gluplji‘ i ‘Sam u kući‘ su neprikosnoveni na toj listi. Njih sam u djetinjstvu opsesivno gledao svako malo, svaki više od pedeset puta.