Obljetnice su obično prigoda za rekapitulaciju, za suočavanje sa svim uspjesima i neuspjesima, no za zagrebačku galeristicu Elviru Kranjčar bio bi to prekruti, odviše štreberski odnos prema životu i onome što je stvorila. Na prvu godišnjicu smrti svog voljenog supruga, nogometne legende Cice Kranjčara, još nije imala snage artikulirati taj gubitak.
Da, na njegov grob u mirogojskoj Aleji velikana 1. ožujka postavljena je skulptura Denisa Kraškovića - replika Dinamove maskote Cico iz osamdesetih - kao posljednji pozdrav s ovozemaljskog života, no Elvira kaže da mu ona zapravo još nije rekla “zbogom”.
Razum joj kaže da Cice više nema, ali srce nije spremno prihvatiti definitivni kraj.
"Još ovladavam time da je Cicin odlazak nepovratan. Teško je, potiskujem suočavanje s time", govori to tiho i staloženo dok razgledavamo izložbu fotografija Ante Magzana u njenoj Galeriji Kranjčar na zagrebačkom Kaptolu. To je već treća izložba u nepuna dva mjeseca koju je organizirala u tom prostoru, uz još neke umjetničke projekte, a posvećenost poslu pomaže joj da ispuni prazninu nastalu nakon suprugove smrti. Njena galerija ove godine obilježava 15. obljetnicu postojanja, a u tih 15 godina Elvira je napravila nevjerojatan kulturni podvig jer je stvorila vibrantno mjesto umjetničkog druženja, komunikacije mladih umjetnika i njihovih mentora te umjetnika i njihove publike - a sve bez ičije pomoći.
"Zadovoljna sam time što smo postigli i time što u ovih 15 godina nikoga nismo ništa tražili, nije bilo poziva ni urgiranja, ni prema državnim institucijama ni prema medijima. Sretna sam što smo se izgradili svojom kvalitetom, šarmom, osobnom prisutnošću...", govori Elvira Kranjčar u množini, jer uz nju je i mali tim suradnika koji su zajedno učinili da Galerija Kranjčar stekne prepoznatljivost sa suvremenom umjetnošću, s radovima mlađe i srednje generacije hrvatskih umjetnika. Naravno da izložbe na Kaptolu nisu jedina njihova aktivnost, od toga se ne živi, posao se gradi finim nitima koje ih povezuju sa svijetom. Vrlo su mobilni i sudjeluju na raznim umjetničkim sajmovima, od Beča do Istanbula, od Barcelone do Londona...
Čitajte i: Preminuo je Zlatko Cico Kranjčar! Legendarni nogometaš i trener otišao nakon teške i kratke bolesti
"Najlakše je napraviti izložbu, ali treba to učiniti tako da bude zamijećeno, a moj posao valoriziraju uglavnom stručnjaci izvan naših granica. Tu poanta nije samo u zarađivanju nego u stvaranju dugotrajne vrijednosti. Mislim da netko poput obitelji Kranjčar mora biti koristan društvu u kojem živi, a ovo je naš način vraćanja duga zajednici, stvoriti prostor za potrebe umjetnika i umjetnosti", govori Elvira Kranjčar, kojoj su se u životu stalno isprepletali umjetnost, estetika i sport. Iako visoka samo 167 cm, kao mlada djevojka bila je odlična košarkašica. Trenirati je počela s 12 godina, a svakodnevni treninzi i kolektivni duh tog sporta oblikovali su je kao osobu, naučili disciplini i organiziranosti.
S košarkom je proputovala Europu, a ta putovanja utjecala su na njen sljedeći životni odabir.
"Nakon završene 1. gimnazije, na kojoj sam bila oslobođena mature, planirala sam upisati medicinu ili arhitekturu, ali mi je susjed Valter poremetio planove. On je bio bivši pilot i toliko mi je nadahnuto pričao o studiju avioprometa pri Prometnom fakultetu da sam na kraju to i upisala. Taj studij je formiran negdje 70-ih, kad su u bivšoj državi krenuli planovi za jačanje zračnog prometa pa su bili potrebni kadrovi koji će voditi te poslove. Ja sam tu za sebe vidjela mogućnost putovanja, koja sam obožavala, a i diplomski rad mi je bio na temu “Put oko svijeta”", govori inženjerka avioprometa, koja se nakon diplome zaposlila u predstavništvu KLM-a, a potom u novootvorenoj agenciji Globtour.
U međuvremenu je rodila kćer Lanu, a kad je Cico 1983. potpisao ugovor s Rapidom, dala je otkaz i svi su se preselili u Beč. Tamo je, zapravo, počelo njeno približavanje umjetnosti - kroz modni dizajn.
"Kad su djeca malo poodrasla, povezala sam se talijanskim dizajnerima Imeldom i Stefanom Cavallerijem i njihovim brendom Pinco Pallino. U njihovim sam kreacijama za djecu prepoznala artistički pristup, koji mi je oduvijek bio važniji od trenda, te sam odlučila otvoriti dućan u kojem ću ih predstaviti i prodavati. Pronašla sam jedan zapušteni prostor blizu našeg stana u centru Beča, koji smo uredili i taj dućan sam nazvala Zizo. To je “Cico” na njemačkom... Za otvorenje sam organizirala modnu reviju koju su nosili prijatelji Lane i Nike iz Američke škole, djeca prijatelja i poznanika, njih 90-ak odjeveni od glave do pete u Pinco Pallino. "Zizo nije bio tipična trgovina s gomilom robe, više kao galerija, a Bečani su to prepoznali kao nešto drugačije i te prve godine mi dodijelili priznanje za najbolji dječji dućan u gradu", prisjeća se Elvira Kranjčar.
Zizo je, kaže, radio četiri godine, a zatvorila ga je kad se obitelj početkom 90-ih vratila u Zagreb. Ni tih ratnih i poratnih godina nije sjedila besposlena, nije bila “samo supruga nogometaša” nego je preuzela zastupstva za brendove Billerbeck, Leitner, Frette i Etro - za opremanje domova, a prostor današnje galerije na Kaptolu isprva je bio zamišljen kao showroom za taj fini tekstil te za projekte s uređenjem interijera.
Čitajte i: Elvira i Zlatko Kranjčar upoznali su se još kao djeca: ‘Cico nam je zaista omogućio lijep život‘
"Planirala sam kombinirati tu svoju djelatnost s možda tri-četiri izložbe godišnje - objašnjava - no onda me povukla umjetnost. Ne možeš sjediti na dva stolca, a ako i jesi to u stanju, nećeš biti jednako dobar u svemu. A mene osrednjost ne zanima, ja sam u galerijskom poslu tada vidjela potencijal i dala mu se sto posto".
Cico nije bio uključen u rad galerije, osim što joj je, kaže, stalno govorio da je “previše samozatajna”. Koliko je on volio pozornicu, koju sportska arena zahtijeva, toliko je ona uvijek zazirala od nje. Ipak, pomirila se s tom prisutnošću u javnosti te je s njim prolazila i duboko proživljavala sve uspone i padove, i kad su ga dizali u nebesa i kad su mu zviždali.
"Sjećam se kad je početkom 80-ih bio u nemilosti navijača zbog nekih konflikata u Dinamu. Vozim ga na utakmicu, probijamo se kroz masu koja lupa i pljuje po autu, a mala Lana izbezumljena otraga... Igrala se neka međunarodna utakmica, i kako Cico takne loptu, tako cijeli stadion fućka - svom igraču! Puca penal, opet mu zvižde. Zabije gol, zapravo zabije tri do kraja utakmice, i onda je - Cico, majstore! To je ta sportska arena, za koju moraš biti čvrst i otporan na udarce. Moja zadaća je bila za nju pripremiti i sina Niku, no s njim sam to, kao majka, još teže proživljavala. Bilo mu je tek 20 godina kad su mu zviždali i gađali ga na terenu, jer mu nisu mogli oprostiti što ide igrati za rivala, a ja sam mislila kako da tu negativnu energiju mase preuzmem na sebe", govori Elvira, koja nije bila samo supruga nogometne legende nego je i odgojila jednog vrhunskog nogometaša.
Niko, danas 37-godišnjak, karijeru je poput oca počeo u Dinamu, a završio prije tri godine u Glasgow Rangersima, s tim da je osamdesetak puta igrao za hrvatsku reprezentaciju, za Portsmouth, Tottenham te Dinamo iz Kijeva. Kći Lana pravnica je s postdiplomskim studijem iz menadžmenta na sveučilištu Bocconi u Milanu. Podići dvoje super uspješne djece veći je podvig od bilo kakvog poslovnog uspjeha.
"Nisam bila stroga, ali sam jasno postavila pravila i učila sam ih odgovornosti. Poticala sam ih da budu znatiželjni i željni znanja. A svatko je reagirao na svoj način, jer njih dvoje su različitih karaktera: Niko je šarmantan, ali jako samozatajan, a Lana je vedra i vesela, a istodobno vrlo oštra. No, za njihove uspjehe zaslužan je sportski život, koji te trenira mentalno i fizički", objašnjava Elvira Kranjčar.
Otkako nema Cice, mnogo joj znači fizička blizina sina Nike, koji živi kat iznad nje. Vikendima, kad mu dođe 11-godišnja kćerkica Loree, obično ručaju zajedno, a Niko često svrati u galeriju. Pandemija je poremetila njen ritam odlazaka u Pariz, gdje joj kći Lana živi sa suprugom Thibaultom, kćerima Sophie i Eloise te sinom Louisom. Nedavno je nakon dugo vremena bila kod njih u posjetu i napunila se količinom njihove ljubavi koja će je sad hraniti do idućeg susreta.
"Oni svako ljeto dolaze na Lošinj - kaže - a ja sam prije korone svako malo odlazila k njima. Zato Sophie i Louis dobro govore hrvatski, a zapinje jedino Eloise kojoj je sedam godina. Fale mi jako, fali mi ta njihova ljubav koju pokazuju najiskrenije i najljepše. Iako je prije godinu dana ostala bez životnog partnera, nema osjećaj samoće, usamljenosti i izgubljenosti - naprosto zato što je ona sama snažna osoba".
Ipak, priznaje da joj bolno nedostaje njegova toplina, dodir, zagrljaji...
"Nama je taj taktilni dio bio jako važan", kaže. "Jedna moja prijateljica mi je znala reći: “Bože mili, ti i Cico se stalno držite za ruke”. Meni je bilo divno da nakon više od 40 godina zajedništva i dalje imamo tu potrebu. Cico je otišao naglo, nitko od nas nije se stigao pripremiti na rastanak i zbog svega toga ja nisam spremna prihvatiti taj definitivni kraj".
Elvira Kranjčar nije plačljiva osoba, koja traži od drugih utjehu, jer je naučila kontrolirati sebe - a tako i svoju bol. Kad joj je teško, ode u šumu. Njene hodačke ture pomažu joj da sabere misli, a ako je s njom prijateljica, krene razgovor koji također djeluje terapeutski. Odgovara joj društvo koje prenosi optimizam, koje je poticajno i veselo.
"Ne dopuštam si da tugujem sama nad sobom", kaže. "Zahvalna sam na svemu što sam imala, i što sam to dugo imala, i na tome što je mnogo lijepoga ostalo".
U novom broju magazina Gloria čitajte i ove teme:
- PROJEKT POKRENIMO PROMJENU Kako je Glorijin panel ‘Menstruacija nije luksuz’ ujedinio političare i javne osobe u Hrvatskoj
- KSENIJA MIŠINA Glas ranjene Ukrajine
- MELITA I HRVOJE HRENGEK Petar je naša najveća radost
- ROMAN ABRAMOVIČ Oligarh protiv Putinovog rata
- MARKO BABIĆ Borba za život zagrebačkog arhitekta
- ALANA KAJFEŽ I ANA HORVAT MRAZEK Projekt zagrebačkih kiparica u slavu ženskom tijelu
- KUHINJA: SANDRA ŽULJEVIĆ Maštoviti posni recepti poznate trenerice
- PUTOVANJE: ARUBA Aleksandar Kibel i Ivan Ptičar u karipskom raju
- FELJTON: MARIO PUZO Otac gangsterske biblije