Prerano preminula glumica, čija obitelj na Veliku Gospu obilježava 25 godina od pogibije, sa svim svojim ulogama, ljepotom i tragedijom koja ju je zadesila samo 45 dana nakon što je prvi put postala majka, zauvijek će ostati simbol epohe u kojoj su kazalište i film imali dušu.
Na sceni je bila Krležina barunica Castelli, Sofoklova Antigona, Demetrova Teuta, Ibsenova Hedda Gabler, Shakespeareova Desdemona..., no njezin život i tragičan kraj nadmašili su priče kazališnih junakinja koje je tako vjerno i sa strašću donosila na scenu. Ena Begović, koja bi ovo ljeto navršila 65 godina, bila je među posljednjim divama hrvatskog glumišta koje je publika dočekivala s buketima nakon predstava, a iako je imala još mnogo toga za pokazati, njezin život naprasno je prekinut prije točno četvrt stoljeća na sam blagdan Velike Gospe, u bizarnoj automobilskog nesreći na otoku Braču. I danas se mnogi njezini kolege s velikom nostalgijom i tugom prisjećaju nesretne glumice, pred kojom je trebao biti njezin najzreliji dio karijere i uloge brojnih književnih i dramskih junakinja koje je tek trebala utjeloviti.
No, onu najvažniju i njoj najbitniju životnu ulogu ostvarila je samo četrdeset i pet dana prije smrti, kada je rodila kćerkicu Lanu. Kao svaka mlada majka, sanjala je o njezinoj sretnoj i bezbrižnoj budućnosti, o tome koliko će je paziti i maziti, čudila se gustoj tamnoj kosi s kojom se djevojčica rodila i stalno je onako brižno majčinski sve oko sebe zapitkivala - "Je li vam stvarno slatka ili je samo meni?"
Svi sretni događaji o kojima sanjaju mnoge žene Eni Begović dogodili su se u samo dva mjeseca prije smrti: sredinom lipnja udala se za svog dugogodišnjeg partnera Josipa Radeljaka na intimnoj ceremoniji u njegovu stanu na zagrebačkom Cvjetnom trgu, 1. srpnja rodila je Lanu, a osam dana kasnije proslavila je četrdeseti rođendan. Neposredno prije smrti Ena je baš za Gloriju dala veliki intervju i tada su nastale njezine posljednje fotografije, zajedno sa suprugom i malom Lanom.
Dan kad se dogodila tragedija, 15. kolovoza, trebali su provesti na izletu i na ručku s prijateljima. Ena je tada boravila u obiteljskoj vikendici u Supetru na Braču, uživajući u prvim danima majčinstva i obiteljskom zajedništvu. Velika Gospa bio joj je 45. dan nakon porođaja, krenuli su u Splitsku, udaljenu nekoliko kilometara od Supetra. U automobilu su bili Josip, tada 18-godišnji Leo Radeljak, njegov sin iz braka s Bebom Lončar, Ena, njezina majka Tereza i mala Lana. No iznimno strma otočka cesta postala je smrtonosna zamka - automobil je skliznuo s ceste i s nekoliko metara visine sletio u vrt jedne kuće. Ena je ispala iz vozila i zadobila smrtonosne ozljede glave i kralježnice, a ozlijeđene su bile i njezina majka te beba Lana. Umjesto veselja i ljeta iz snova - obitelj je zadesila tragedija koja je potresla hrvatsku javnost. Jedna mala djevojčica ostala je bez majke, jedna majka ostala je bez djeteta, a jedan čovjek bez žene.
A taj se dan Ena toliko veselila povratku s ručka i odlasku na plažu kako bi konačno zaplivala u moru koje je obožavala od rođenja. Glumica je, naime, odrasla u Trpnju na otoku Pelješcu uz tri godine mlađu sestru Miju, majku Terezu i oca Nikolu. Iako su joj roditelji bili skromni i nisu ni sanjali da će im kćeri kročiti u svijet glamura, pružili su im sve kako bi ostvarile svoje snove. O takvom uspjehu, doduše, nije sanjala ni Ena, koja je uvijek govorila da je Mia "ta" ljepotica u obitelji, predodređena za velike stvari. Jer ona je, po vlastitom priznanju, bila introvertna, a opet prilično divlja i neukrotiva, ponašanjem više nalik dječaku nego djevojčici. Roditelji su bili i jako strogi pa je Ena znala dobiti i koju "odgojnu" mjeru, ali su im zato usadili disciplinu, odnos prema radu i poštenje. Roditeljski dom prva je napustila Ena, koja je otišla u Dubrovnik: tamo je pohađala srednju školu i živjela u đačkom domu.
"Koliko god izgleda strašno da s 14 godina napustiš roditeljski dom i odeš sam u drugi grad, s druge strane to je bilo dobro za mene jer me prisililo da se osamostalim i izgradim neke vlastite stavove", rekla je jednom.
U Dubrovniku se, poput većine svojih vršnjaka, kao dodatnu aktivnost i mjesto gdje bi mogla steći nove prijatelje, upisala u studentsko kazalište Lero. O glumi dotad nije razmišljala. No, 1978. primijetio ju je redatelj Lordan Zafranović i kao maturantici joj ponudio ulogu u filmu "Okupacija u 26 slika". U filmu je samo statirala, no bilo je to sjeme koje se kasnije razvilo u raskošan glumački cvijet. Jer unatoč minijaturnoj ulozi, javnost ju je već tada primijetila kao djevojku u crnoj uniformi čije se lice našlo u istom kadru s Franom Lasićem. No njoj ni taj filmski izlet nije puno značio. Nakon srednje škole otišla je u Zagreb, gdje se upisala na Pravni fakultet, uvjerena da će u budućnosti krojiti pravdu i imati pravi zanat u rukama.
No, i tu je sudbina opet uplela prste. U jednom kafiću primijetio ju je slavni redatelj Ljubiša Ristić i ponudio joj da zaigra u njegovom TV filmu "Ivan Goran Kovačić" uz Radu Šerbedžiju u naslovnoj ulozi. To snimanje joj se jako svidjelo i prvi put je pomislila kako bi studij prava mogla zamijeniti studijem - glume. Bila je to 1979. i na nagovor Šerbedžije, koji joj je govorio da ne zapostavlja svoj talent, i uz podršku roditelja, otišla je na prijemni ispit na Akademiji dramske umjetnosti te je, naravno, bila primljena od prve.
Prionula je studiju kao prava štreberica, otvoreno je govorila kako su neke njezine kolegice imale prirodni talent, dok ga je ona po vlastitom mišljenju morala dobro izbrusiti. Bila je na godini s Ankicom Dobrić s kojom se brzo sprijateljila i postala cimerica, a u istoj generaciji bio je i redatelj Jakov Sedlar s kojim ju je vezivalo prijateljstvo do kraja života.
"Bili smo ista godina, on na režiji, ja na glumi, razumjeli smo se, krasno družili, dvoje osamljenih ljudi iz Dalmacije, željni uspjeha, kvalitetnog posla... A onda mi je jednom, još kao student, rekao - "Vidjet ćeš ti, večerat ćemo mi jednog dana i u Los Angelesu". Iako mi se to činilo kao nemoguća misija, to nam se zaista ostvarilo kada je napravio zanimljivu predstavu "Ognjište" prema tekstu Mile Budaka, s kojom smo gostovali kod naših iseljenika u Americi, Australiji i Johannesburgu. A ja se strašno bojim aviona, onda znate kolika mi je tada želja bila da vidim svijet", kazala je jednom glumica prisjećajući se svojih profesionalnih početaka, koji se u najvećoj mjeri vežu za film "Pad Italije" Lordana Zafranovića iz 1981.
"To je bio moj prvi veliki film i još k tome s velikim glumcem Danielom Olbrychskim. Snimalo se četrdeset dana u Maslinici na Šolti, po petnaest sati na dan. Bilo je fizički naporno, ali jedno posebno iskustvo koje mi je donijelo veliku popularnost. I, naravno, interes medija koji do danas ne jenjava", prisjetila se glumica u jednom intervjuu filma u kojem je do izražaja došao njezin raskošni talent, ali najviše se pričalo o scenama s erotskim elementima. Legendarna je ona kada Ena izlazi iz mora u potpuno prozirnom kombineu koji otkriva njezino puteno tijelo. Samozatajnoj glumici ta se vrsta popularnosti nimalo nije svidjela, no pratila ju je godinama, iako je ona svoju ljepotu pokušavala cijelo vrijeme pogurati iza talenta i predanog rada.
"Šest godina sam odbijala sve filmske uloge jer je moj filmski početak bio vrlo buran, s previše bezrazložnog publiciteta. Najviše su me slikali i intervjuirali kad sam najmanje radila te sam postala popularna i prije nego što je Zafranovićev "Pad Italije" bio vani. To mi je dosadilo i jednostavno sam čekala neku pravu ulogu na filmu jer mi je bilo dosta skidanja, slikanja i glupih intervjua", kazala je Ena o tom periodu nevjerojatne popularnosti. Ali trebalo joj je vremena da se pomiri s time da njezin atraktivan izgled izaziva znatiželju bez obzira na to što i kako radi.
"Kada bih neke svoje prijatelje pitala kakva sam bila u nekoj ulozi, oni bi mi rekli - lijepa. Dugo su me takvi odgovori uzrujavali jer sam se željela nametnuti svojom kvalitetom, ali onda sam shvatila da ako ne mogu mijenjati takav dojam, zašto se ne bih jednostavno opustila. Pa sam nastojala što bolje raditi i uz to još i dobro izgledati", kazala je već kao etablirana glumica.
Od svog izgleda, naravno, nije mogla pobjeći. S dugom plavom kosom, punih usana, blagih očiju, bila je oličenje nježnosti i ženstvenosti i često je privlačila poglede i izvan scene. S druge strane, bila je vrlo povučena i skromna, najviše svoja kada je bila s prijateljima ili - na pozornici. Jer kazalište je bilo njezin dom, mjesto koje je osjećala svojim utočištem, gdje se osjećala sigurno i zaštićeno.
U kazalištu je ostvarila svoje najbolje i najvažnije uloge. Jer skoro i nema one koju nije odigrala, a da nije na listi želja svake mlade glumice. U zagrebački HNK primljena je odmah nakon diplome 1984., na poziv glumca i tadašnjeg člana Umjetničkog vijeća HNK, pokojnog Dragana Milivojevića. Enu je zapazio još kao studenticu i odmah joj je rekao da u teatru računaju na nju.
"To je bilo jedino kazalište u kojem sam željela raditi pa nisam mogla vjerovati da imam tu sreću da su me uočili i da me žele. Tako da je Dragan bio glasnik dobrih vijesti, kasnije moj dragi prijatelj i divan glumački partner", rekla je Ena prisjećajući se početaka u kazalištu u kojem se izgradila kao ozbiljna dramska glumica. Igrala je u više od trideset predstava, ponajviše glavne uloge, a najponosnija je bila na to što je tri večeri za redom odigrala tri Krležine junakinje - Klaru u "Ledi", Lauru Lenbach u "U agoniji" i barunicu Castelli u "Gospodi Glembajevima". Igrala je i na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, s Histrionima... iza sebe je ostavila više od sto uloga u kazalištu, na filmu i televiziji. A svojevrsna prekretnica koja ju je lansirala u ozbiljne filmske glumice bila je i njezina barunica Castelli koju je 1988. utjelovila u kultnom filmu "Glembajevi" redatelja Antuna Vrdoljaka.
Film je oduševio publiku i kritiku, dobio je brojne filmske nagrade uključujući i Zlatnu arenu na Pulskom filmskom festivalu; Mustafa Nadarević kao Leone Glembaj dobio je Zlatnu arenu za glavnu ulogu, a onu za sporednu dobila je Ena Begović. No nije ju prihvatila jer je smatrala da je njezina barunica Castelli glavna ženska uloga pa je tako i javno pokazala svoj dalmatinski dišpet i smisao za pravdu.
I privatno se trudila biti pravedna i korektna: nikad nije kasnila, bila je vjerna i odana prijateljica, a što se ljubavnih veza tiče, više su joj ih pripisivali nego što ih je imala. Vjerojatno njezina aura dive koja ju je pratila od mladih dana nije bila baš ohrabrujuća za suprotni spol iako je imala velike ljubavi koje je uvijek čuvala u srcu. Sanjala je o velikoj obitelji, jednom je rekla da bi voljela imati bar troje djece, ali da ne zna tko bi joj mogao biti partner u tim snovima.
"Ja sam stalno nekako zaljubljena, naprosto mi treba taj osjećaj. S druge strane, željela bih se smiriti iako me ta pomisao ponekad i užasava jer predugo živim sama, radim što me volja, imam svoj ritam... Zato ne znam kako bi se netko mogao uklopiti u taj moj sustav. Primijetila sam da mi se muškarci ne usuđuju prići jer valjda misle da već imam nekoga, ili da nisu dovoljno dobri za mene ili pak misle da glumicu ne mogu zadržati samo za sebe. A to uopće nije točno jer ja trebam nekoga tko će biti moje utočište, imam silnu potrebu da pripadam samo jednoj osobi", rekla je kao mlada glumica sanjajući tada o ljubavnoj sreći koja joj se na kraju dogodila u zrelim godinama. No sudbina je željela drugačije i grubo ju je otela od obitelji, prijatelja, hrvatskog glumišta, kazališne i filmske publike.
Sudbina joj je podarila kćer Lanu, no nije stigla odigrati svoju najvažniju životnu ulogu do kraja. Prerano je otišla, ostavivši iza sebe prazninu, tugu i jedno veliko "što bi bilo kad bi bilo". Jedna stvar ipak ostaje sigurna: Ena Begović, sa svim svojim ulogama, ljepotom i tragedijom, zauvijek će ostati simbol jedne epohe - u kojoj su kazalište i film imali dušu. A ta je duša često nosila njezino ime.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....