Bosanski glumac, koji će u ožujku u Lisinskom održati svoj prvi stan-up nastup, proveo je jedan dan s našim novinarom te se prisjetio crtica iz svog života: da je za vrijeme rata otišao u München gdje je radio kao grobar, kako je spasio čovjeka iz gorućeg stana te otkrio zašto mu je hashtag na društvenim mrežama "Nikog ne mrzim, samo nekoga bolje volim".
Jedan dan s 49-godišnjim Enisom Bešlagićem zaista izgleda dinamično, ali prije svega veselo, toplo i zabavno. Humanitarac i omiljeni glumac svoju je publiku odavno pridobio šarmom, oštroumnošću, inteligencijom i dobrotom. Kao dobitnik nagrade "Ponos Hrvatske" 2006. kada je izvukao susjeda iz zapaljene kuće i darovao mu 15 tisuća eura, zahvaljujući svom dobrotvornom radu dobio je i hrvatsko državljanstvo.
Na potezu od Galerije Forum u centru Zagreba, gdje smo se sreli ne bi li smo posjetili izložbu mladog umjetnika Domagoja Rogine pa sve do Kavkaza, gdje smo se prošetali na kavu te na ručak u Stella baru u Cvjetnom trgu – gotovo da smo uhvatili malo vremena za usputni razgovor. Publika, obožavatelji, ali i kolege prilazili su Enisu koji doista zrači pozitivnom energijom i čistom karizmom.
Nije to samo talent, to je i odluka, doslovno rečeno - pogled na život koji je ovaj glumac rođen u Doboju odabrao. U trenutku završetka Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu 2001. bio je najbolji student godine te je postao i stipendist Kamernog teatra. Međutim, planovi s kazališnim radom su se vrlo brzo poremetili s ponudom koju, čini se nije mogao odbiti, a i srećom po sve gledatelje megauspješne "Naše male klinike" da nije. Dao je otkaz, i tu je priča lika Šemse krenula.
U braku je s 49-godišnjom Sabinom, srednjoškolskom ljubavi s kojom ima dvoje djece - 19- godišnju Asju i 17-godišnjeg Maka. Asja studira medije i komunikacije u Beču, a sin Mak, koji je srednjoškolac i zaljubljen je u košarku i glumu, dok supruga Sabina ima uspješnu karijeru u farmaceutskoj industriji. Svojoj se supruzi redovito zahvaljuje, pa i ovaj put – ponajviše zbog toga što je podnijela najveći dio u odgoju djece i jer su uspjeli očuvati ljubav najslavnijom i najtežom formulom, onom prijateljstva, bez kojeg nema ničega.
Sreli smo se povodom njegove skore zagrebačke premijere stand up-a ili monodrame "Da sam ja neko" u dvorani Lisinski 13. ožujka, uskoro mu izlazi i film "Megdan" po scenariju Alekse Balaševića, sina slavnog kantautora, gdje igra važnu ulogu, menadžera slavnog borca koji radi da otplati dugove vlastitog kluba. Fascinantan je naime podatak da Enis Bešlagić koji je jedan od najduhovitijih komičara u regiji, u svojoj velikoj glumačkoj karijeri nije ni jednom igrao u filmskoj komediji.
Iako je snimio na stotine viceva i glumio u sitcom-ima, nije čovjek koji voli pričati viceve. Ujedno, ne gleda puno komedija na televiziji ili platformama i teško ga je nasmijati. Iako se njemu ljudi već na prvi susret smiju. Prepričava nam nedavnu situaciju: "Stojim ja tako na semaforu i periferno vidim da četiri mladića sjede u autu i gledaju u mene, pogledam ja u njih, oni otvaraju prozor i pitaju me – Kralju, što radiš? Ja im kažem da čekam na zeleno, a oni prasnu u smijeh i kažu "Joj, koji si ti car", i nastave svoj put".
"Znale su me takve situacije ostaviti u čudu, a sada sam zahvalan na njima, jer su mi osvijestile moj dar koji nije moja zasluga", kazao je kroz smijeh. Oduvijek se i svugdje osjeća "našim" glumcem, i dalje ide u poštu plaćati račune, jer voli biti u neposrednoj komunikaciji s ljudima, a ne samo virtualno, s lajkovima i sličnim digitalnim gestama. Uz sve angažmane uskoro ćemo ga moći gledati i na Novoj TV gdje će biti član žirija u show-u "Tvoje lice zvuči poznato". O samom transferu s RTL-a nije imao puno riječi: "Kao slobodnjaku mi je ponuđen projekt koji mi se svidio i koji nisam imao razloga odbiti."
U predstavi koju publika željno iščekuje Enis nam obećava dati još neočekivanih komičnih scena iz njegovog privatnog života koje do sada nije ispričao, ili barem nije ispričao svoj odnos prema tim silnim tragikomičnim situacijama koje je prošao.
"Samim tim što radim predstavu pred pedesetu, vjerujem da pokazuje koliko imam poštovanja i pijeteta prema onome što radim. Smatrao sam gotovo herojima ljude koji rade monodrame i stand-up izvedbe. Iako su mi svi govorili, inspirirani mojim stalnim zabavljanjem društva, da bih to mogao raditi, ipak nisam imao hrabrosti. Prije svega jer nisam znao što reći sam na sceni, pa sam u jednom trenutku pitao našeg pisca Vladu Bulića da mi pomogne, a on je rekao da me je puno puta gledao kako glumim u serijama i filmovima, ali da bi volio vidjeti moju drugu stranu – odnosno, kako je to iza "zavjese", koliko je moguće biti "svoj" kada si javna ličnost koja mora radi posla ponekad glumiti da je sve dobro,a privatno joj se kao i svakoj drugoj osobi događa život koji zna boljeti. Tako da sam motiviran i njegovom opservacijom, nekoliko svojih priča koje su duhovite, ali prije svega životne, složio u jednu cjelinu koja se dotiče između ostalog i mog ranog djetinjstva. Od djetinjstva u Tešnju do toga "što ćeš biti kad odrasteš". Na čemu si odrastao dok si postajao "netko i nešto" i sada kada to jesi - koje su to vrijednosti koje promoviraš?” Važnije od same predstave mi je bilo koju ću poruku poslati. Nisam se želio voditi tuđim pričama niti pričati viceve – želim ispričati životne priče s kojima se ljudi mogu identificirati. Život kada nam "namjesti" situaciju, to je nerijetko tragikomedija. Želim da takva bude i predstava, živa i niti jedna ista, unatoč istim elementima priče. Mnoge priče ljudi o meni znaju, ali ne znaju moj odnos spram njih", objasnio je Enis.
S obzirom na to da radi kao glumac, voditelj, moderator, prezenter, neobično mu je što ga ljudi i dalje primarno vide kao glumca. "Najbolje od svega što ja i ne snimam toliko filmova. Kad je počeo rat imao sam 17 godina i jedino mjesto gdje sam mogao otići bilo je kod tetke u Njemačku. I ja sam kao i mnogi mislio da će rat trajati dva dana, a ne četiri godine. U Njemačkoj baš i nije bilo lako naći posao, ali kako tamo država ne dozvoljava da se baš olako troši državna susretljivost, vrlo sam brzo dobio posao s obzirom na moje “kvalifikacije”. Bilo je to radno mjesto na groblju. Gdje će drugdje Bosanac? I tako sam ja godinu dana "opalio" na groblju. Dok su drugi radili od BMW-a do McDonaldsa, ja sam radio s mrtvima i šest okorjelih pijanaca koje uopće nisam razumio, jer su bili pijani od osam ujutro. To groblje graniči s najvećim državnim zatvorom u Njemačkoj. Upravo taj rad me je umnogome inspirirao jer sam preko njega ustvari naučio što je život. Gledao sam kako drugi ljudi kopaju drugim ljudima grobove, i shvatio kako je strah od smrti jedan od najglupljih strahova, jer čim si se rodio pristao si na smrt. Ta spoznaja nas treba tjerati na to da budemo bolji ljudi i da što je više moguće ostavimo pozitivan trag u ovome životu. Postavio sam si kao cilj da i sam ostavim trag i onda sam kasnije, radeći "Našu malu kliniku", kreirajući lik Šemse koji me popularizirao na ovim prostorima uspio nasmijati i na tren olakšati nekoj bolesnoj djeci njihov oporavak. Ti momenti nemaju cijenu. Ta je uloga dala smisao svemu, ali me i izbacila iz kategorije traženog glumca u kategoriju "omiljenog"", istaknuo je glumac.
S obzirom na to da ga je baš uloga Šemse uvelike odredila, pitamo ga kako se odnosi prema njoj. "Bolje da me se pamti po jednoj ulozi nego ono kad kažu "e ono ti je glumac, ne mogu se sjetiti gdje je ono glumio"... Najgore je kada te ni jedna uloga ne obilježi. Uvijek se sjetim kada je rahmetli Mustafa Nadarević, koji je igrao sve uloge koje su ga trebale i jesu obilježile, ipak bio najprepoznatljiviji kao Izet u seriji "Lud, zbunjen, normalan"", kazao je Enis.
Enis Bešlagić ujedno je vidljiv i obožavan na društvenim mrežama koje koristi za promociju svog rada, tuđih priča, humanitarno djelovanje. Nismo ga ne mogli pitati za slavni hashtag koji koristi "Nemam dva srca, jedno za ljubav, drugo za mržnju"...misao Meše Selimovića koja je postala svojevrsni copyright, ali i manifest ovog umjetnika.
"Tako je, to je jedan od dva hashtaga koja koristim na svojim društvenim mrežama. Drugi hashtag je – "Nikoga ne mrzim, samo nekoga bolje volim". Koristeći tekst iz knjige "Derviš i smrt" velikog Meše Selimovića za prijemni ispit na Akademiji u Sarajevu, nisam ni znao što to znači dok se nisam zatekao na ovim prostorima koji su bili zatrovani ratom. Kao neka rijeka kada se zamuti, pa joj treba vremena da se iščisti. I ja sam bio isprljan od te rijeke, pa sam svoje predrasude razbijao putovanjima. Razbijajući svoje predrasude, razbijao sam i tuđe. Ljudi naših krajeva malo znaju jedni o drugima, iako žive jedni pored drugih, i malo se involviramo u bilo čiji problem. Nisam se želio ograničavati na uspostavljene granice, a ni na one koje se svako malo, iznova uspostavljaju. Želio sam biti čovjek koji će graditi mostove, a uostalom nekada davno zakleo sam se časnom pionirskom da ću biti marljiv, čestit i dobar drug, paziti na starije i roditelje. Ozbiljno sam tu zakletvu shvatio i trudim se ispunjavati je iz dana u dan. Putovanja su mi dala puno ljubavi i još više sam je, čini mi se, vratio. Shvatio sam da unatoč regionalnoj posvađanosti, ljudi su dobri čak i kada su neinformirani, čak i kada ih truju. Ljudima više mržnja ne može pod kožu", rekao je.
S obzirom na iskazani optimizam, pitamo ga na čemu ga temelji, kako ne posustane u cinizmu. "Lako. Zato se i javljaju svi ovi odgovori, i na Aleksandru Prijović, konkretno. Ako se itko pita je li taj uspjeh došao zbog "mašinerije" odnosno "marketinškog trika" ili ne znam kojeg izvanjskog razloga, na krivom su tragu. Došlo je to kao odgovor mladosti na stalne zabrane. Treba primijetiti da su ti građani koji su napunili Arene proizveli atmosferu u kojoj nije izgreban niti jedan automobil, nije se dogodio niti jedan incident. Znao sam to sve ove godine, a sada sam još ohrabreniji u ideji da treba biti smjeliji u pokazivanju ljubavi. Ne može se i mrziti i voljeti u isto vrijeme. Izbor se mora napraviti. Moramo naučiti osuđivati primarno djela, a tek onda ljude", rekao je glumac.
Komentirao je i planove za novu predstavu. "Dvadeset godina na ovim prostorima djelujem i promoviram, da tako kažem, svoju životnu misiju. Svakako nisam čovjek bez greške, ali u širenju ljubavi i prijateljstva sam idealan. Tu nemam premca. Nikada ovu našu regiju nisam napuštao, niti išao vani raditi. Godišnje pređem oko 100 tisuća kilometara. Sada ću prvi put u životu s ovom predstavom ići van, jer želim upoznati i našu dijasporu. Ona me nikada nije imala priliku vidjeti uživo. Vjerujem da je sada u mojim skorim pedesetima, došlo vrijeme za to", dodao je.
Za kraj ga podsjećamo na njemu omiljenog autora Selimovića koji je rekao da "ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav", kako se odupro toj misli i zašto se trudi u regiji izmiriti ono što djeluje nepomirljivo...
"Da, nekada treba i to razumjeti kao ljubav. Nekada se nekoga može i napustiti radi ljubavi. Ima jedna vrsta ptica koja kada želi da njegov ptić nauči letjeti, gurne ga iz gnijezda, i dok pada trebao bi proletjeti. Jednom ili dvaput ga majka spasi, ali treći put ga pusti da padne. Tako je i s nama ljudima, treba im dati šansu za let. Ljudi u svojim torovima i gnijezdima znaju djelovati kao da im je dobro, jer primaju hranu od te neke politike koju ne propituju i stalno misle da imaju nekog zaštitnika, u državi najčešće, sve dok ne shvate da ga nemaju. Sloboda je naime nešto najljepše što čovjek ima i može imati. S koronom smo vidjeli koliko je teško kada nam se ista ograniči, i koliko nam je jednako teško kada je imamo", zaključio je Enis Bešlagić.