Frontmen Zabranjenog pušenja Davor Sučić i supruga Saša otkrivaju gdje su se upoznali, koji su najljepši trenuci njihovog 23 godine dugog braka te kako odgajaju kćer Noru i sina Vitu.
Na pozornici ga znamo kao Seju Seksona, pjevača kultnog benda Zabranjeno pušenje, na malim smo ga ekranima gledali u humorističnoj emisiji "Top lista nadrealista", cijenjeni je kantautor i umjetnik, ali kod kuće on je jednostavno Davor Sučić (64), odani suprug fotografkinje Saše Midžor Sučić (54) i ponosan otac. Ima kćer Noru (15), učenicu Zagrebačke umjetničke gimnazije, sina Vitu (21), studenta zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, te kćer Tesu (29), grafičku dizajnericu koju je dobio s bivšom partnericom. Ona živi u Sarajevu, gdje se i on rodio.
Javnost Seju ili Sulu, kako ga njegova Saša od milja zove, poznaje desetljećima, ali javne fotografije njihove obitelji prava su rijetkost jer se ne vole medijski izlagati. Ljubavna priča Davora i Saše traje već preko 26 godina, a početak je bio veoma zanimljiv i pomalo dramatičan. Upoznali su se u Zagrebu, preko zajedničkih prijatelja, a Sejo kaže kako je već na prvom spoju znao da će ona biti žena s kojom će provesti život. Dogovorili su prvi spoj u kafiću Sedmica, no taj dan ništa nije išlo po planu. Zabranjeno pušenje tada je bilo u fazi ponovnog okupljanja nakon višegodišnje pauze, a Davor je, osim glazbe, radio doslovno sve - od postavljanja i demontiranja opreme do brige o rasvjeti i vožnje kombija do promocije. Bilo je to razdoblje velikog entuzijazma, ali i iscrpljujućeg rada, pa tako i tog sudbinskog dana.
Prvi susret
Kao da to nije bilo dovoljno, grad je tog dana pogodila snažna svibanjska oluja. Na putu prema dogovorenom susretu, u naletu samopouzdanja, Davor je automobilom odlučio proći kroz podvožnjak za koji nije znao da je potpuno poplavljen. Automobil se, nakon što je prošao kroz gotovo dva metra vode, ugasio točno na izlazu, no uz pomoć prolaznika uspio ga je izgurati, a sreća u nesreći bila je što se odmah iza ugla nalazio automehaničar.
"Bez automobila, ali s neuništivim optimizmom, pogledao sam na stari ručni sat, obiteljsku uspomenu i zaključio da imam vremena. Otišao sam kući, sredio se i na prvi spoj stigao kamionom benda! Kad sam napokon ušao u kafić, unutra su bila tek trojica ljudi i Saša koja je sjedila sama. Gledala me je pomalo ljutito jer sam kasnio više od sat vremena. Naime, sat mi se namočio vodom i stao, a ja to nisam primijetio", prisjeća se i smije Davor s nostalgijom.
Ono što ga je u tom trenutku najviše dotaknulo bila je Sašina vjera u njega, u čovjeka kojeg praktički nije poznavala. Na prvi spoj kasnio je satima, bez ikakvog opravdanja koje bi imalo smisla. Ipak, ona je ostala i vjerovala da će doći.
"To je takvo povjerenje i takva vjera u čovjeka, pred kojom sam se ja samo mogao pokloniti. Nismo se poznavali, ona nije znala tko sam, što sam, a nakon sat vremena čekanja i dalje je vjerovala da ću se pojaviti. Takvu vjeru u mene rijetko je tko pokazao", priča emotivni Davor. S druge strane, Saša priznaje da je već na tom prvom susretu osjetila nešto što nije nikada prije i nikada poslije - ogromnu količinu pozitivne energije u njegovu društvu.
"Nisam vjernica i ne vjerujem u anđele, ali tada sam pomislila: ‘Bože, ovaj čovjek je kao neki anđeo.‘ Osjetila sam da je to osoba koja će uvijek biti uz mene sto posto. I to sam znala već na prvom susretu. U tom trenutku sam ga odabrala", govori Saša.
Vjenčali su se 2003., bez pompe, a prije toga su četiri godine živjeli zajedno. Najprije su organizirali malo slavlje za obitelj, a potom tulum za prijatelje u Eko selu Žumberak, gdje su mogli slaviti do dugo u noć - bez brige da će nekome smetati buka. Jedna od dražih anegdota s vjenčanja i danas ih nasmijava. Saša je, kao emancipirana žena, sama došla na vlastitu svadbenu proslavu - u vjenčanici, s buketom u ruci, a dočekao ju je romski bend iz Sarajeva, koji je Davor angažirao kao iznenađenje. Šokirao ju je i iznenadio, no danas je dio njihove obiteljske legende. Obitelj su gradili u pokretu, između putovanja, snimanja i koncerata. Slobodnog vremena nikada nije bilo napretek, pa im je ono koje provode zajedno najvažnije. Trude se da to bude kvalitetno, u dobroj atmosferi, vedrini, bez strogoće i roditeljskog autoriteta. Saša, kao i Davor, smatra da odgoj ne može funkcionirati po šabloni.
Skladna obitelj
"Sve što je pretjerano gubi važnost. I disciplina, i kontrola, i stalno korigiranje. Djeca moraju biti aktivni sudionici obitelji, a ne pasivni pratitelji pravila. Obitelj je jaka samo ako svi u njoj sudjeluju", slažu se supružnici Sučić, čije su roditeljske uloge ravnopravno podijeljene. No, jedan je roditelj uvijek stroži, a to je, kažu, u njihovom slučaju Saša.
"Možda zato što sam više s njima, ali ih oboje učimo da je pristojno ponašanje najvažnije. Oni već sami izvlače zaključke", dodaje Saša. Davor kaže da je primijenio neke Sašine formule odgojnih metoda, ali i da roditelji uče sve u hodu jer djeca su individualna.
"Ljudi sve više čitaju knjige na temu odgoja, ali zaboravljaju da je čovjek unikat. Svako dijete je posebna priča", ističe Davor. U njihovoj se kući svakodnevno pjeva, svira i uče se nove pjesme. Vito je završio osnovnu i srednju glazbenu školu za klavir i sjajan je pjevač, Nora je sa samo dvije godine bez problema mogla otpjevati oktavu, Saša je također talentirana pjevačica. Zato se kod njih održavaju obiteljske glazbene večeri pod budnim okom ili, bolje rečeno, uhom tate Davora koji ih prati svirajući gitaru.
"Sve više napredujemo, Saša je krenula na satove pjevanja. Vito je odličan pijanist i radimo na snimanju jednog demo materijala. Ako se iskaže, onda ćemo ga ozbiljnije angažirati. Bez muke nema nauke", ponosan je Davor i naglašava kako kod njih ne postoji nepotizam, samo rad i disciplina.
Slobodno vrijeme obožavaju provoditi u Trpnju na Pelješcu, odakle je rodom Davorova majka. Saša je tamo napravila njihov mali raj gdje se najintenzivnije druže jer imaju najviše slobodnog vremena.
"Bitno nam je da smo na okupu, makar samo razgovarali ili gledali film", dodaje Saša. I kućanski se poslovi kod njih dijele bez velikih filozofija - od vožnje djece do kućanskih poslova.
"Kod nas u Bosni poslovi se dijele i muškarci ne rade ženske poslove. Ali ja ne vidim razlog zašto da ih ne dijelimo", smatra Davor, u čijem srcu posebno mjesto zauzima rodno Sarajevo u kojem je živio do 1997. Tamo je stvorio prijateljstva u vrijeme kada nije bilo slave, sigurnosti ni uspjeha, a posjećuje ga desetak puta godišnje.
"Još imam stan na Koševu, u kojem je sve počelo - i Zabranjeno pušenje i Top lista nadrealista. Postao je mali muzej sa svim starim stvarima i u njemu je moja majka živjela sve do prije dvije godine, kada je preminula. Prijateljstva koja su tamo nastala, uz dužno poštovanje svima drugima, pomogla su mi stvoriti život kojim danas živim. Posebno poštujem one koji su me voljeli i čuvali kada sam bio nitko i ništa, pogotovo 1992. kada sam zbog rata ostao bez kuće i benda. Tijekom četiri ratne godine sjetilo me se samo dvoje ljudi i poslalo mi pakete pomoći", prisjeća se Davor, koji je u Sarajevu studirao na Medicinskom fakultetu i stigao do posljednje godine studija, a potom odlučio upisati studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji je uspješno završio. Saša je rođena Zagrepčanka i odrastala je u centru metropole.
Filozofija života
"Moje je djetinjstvo bilo bezbrižno, nije bilo podjela, sva djeca su bila ista bez obzira na to koliko im roditelji zarađivali. Kao djevojka sam izlazila u Kulušić, Jabuku, a u slične je sarajevske klubove izlazio i Davor. Imali smo sličnu mladost na različitim mjestima", prepričava Saša. Kad je riječ o slavi, ona nikada nije bila teret njihovu odnosu. Slava, kaže Davor, može biti opasna, zna promijeniti ljude, odnose i vrijednosti, ali samo ako joj to dopustiš.
"Nikad nisam zaboravio tko je bio uz mene kad je gorjelo. Ako tako postaviš život, onda se on zapravo ne promijeni previše. Sve je vrlo individualno", smatra glazbenik. Njihova filozofija života sažeta je u dvije riječi: imati dovoljno. Ne više, ne previše, nego dovoljno. Dovoljno vremena, sigurnosti, mira.
"Ne možeš živjeti u pedeset kuća ako ih imaš, sreća nije u gomilanju, već u vremenu - za djecu, za putovanja, za život", smatra Davor. Na pitanje bi li danas nešto mijenjali, odgovor je jasan i jednoglasan - ne. Svaka nesreća, svaki lom, svaki rat, svaka kriza bili su koraci na putu koji ih je doveo tu gdje jesu.
"Svaka loša stvar me na kraju dovela do neke sreće. Tako sam naučio da na nesreće više ne gledam crno. Život je mješavina dobrih i loših stvari. U ključnim trenucima moraš birati smjer i mislim da smo mi birali dobro. Treba uživati u svakom danu, u ljudima oko sebe, u obitelji. Ne biti gramziv. Život je, sa svim svojim teškoćama, jako lijep", zaključuju Saša i Davor, a Vito i Nora koji su sve pažljivo slušali sa smiješkom im govore: "Ponosni smo na vas."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....