Kad je saznala da će dobiti sestru, jedanaestogodišnja Gabriela bila je iznenađena, no ubrzo je mala Ema postala središte njezina svijeta. Danas su obje uspješne plesačice koje, unatoč razlici u godinama i kilometrima između njih, dijele istu strast, podršku i neraskidivu sestrinsku vezu.
Gabriela (36)
Sjećam se kad mi je mama rekla da je trudna - ja sam imala 11 godina i bila djevojčica u pretpubertetu koja nije htjela nikoga. Bila sam prestravljena time što su mi roditelji prestari za to i brinulo me što će drugi reći, ali me to vrlo brzo prošlo. Mama Višnja je trudna dolazila na moja natjecanja, a odmah je bilo jasno i da će se Ema baviti plesom jer bi jače udarala u trbuhu kad bi svirala glazba za jive, primjerice. I onda kad je mama došla doma s Emom, ja sam uzela njezinu bolničku narukvicu kako bismo seka i ja imale istu, nisam je ispuštala iz ruku.
Kako sam ja dugo bila jedinica, a pet godina i jedino dijete u užoj i široj obitelji, odrastanje je bilo veselo. Ljeti smo provodili dva mjeseca na otoku Murteru, a zimi bismo se okupljali doma i pekli krafne. Tata bi svirao gitaru, ostali bi pjevali, a ja sam imala svoje performanse. I zato mi je bilo zabavno da kasnije, kad sam ja već bila djevojka, Ema bude ta koja izvodi gluposti. Oduvijek smo bile bliske, ali je zbog te razlike od dvanaest godina to ipak bio drugačiji odnos - ja sam je više pazila i igrala se mame. Najudaljenije smo bile kroz moje dvadesete kad sam ja stalno putovala zbog plesnih natjecanja, a ona je još bila djevojčica. Kasnije, kad je krenula u srednju školu, sam dobila i svoju frendicu, ali sam joj kroz cijelo djetinjstvo bila glavna trenerica pa smo uvijek provodile vrijeme skupa, na ovaj ili onaj način.
Više se čekalo da ima dovoljno godina da može krenuti na tečaj i početi se baviti latinsko-američkim i standardnim plesovima, nego što nas je iznenadila njezina želja za plesom. Ema nikad nije imala pritisak da se počne baviti plesom, ali je od malena oblačila moje prevelike cipele i haljine, šminkala se i stavljala nakit. I onda bi tražila da joj upalimo plesne videe, a ona bi oponašala pokrete, izmišljala svoje i poklanjala se kao da je pred publikom. I kad bih ja išla na natjecanja, Ema je morala imati istu frizuru kao i ja, te bi se namjestila pored glavnog podija gdje se plesači zagrijavaju i plesala cijeli dan.
Tata Mladen nam je prenio tu umjetničku crtu, ljubav prema glazbi i plesu, ali od mame smo naslijedile osjećaj odgovornosti i disciplinu. Nisu imali puno, a htjeli su nam pružiti sve što smo htjele, pa smo mi izabrale baš najskuplji sport. Tako nam je mama ručno radila sve plesne kostime i kitila ih šljokicama, a kada je grmjelo, i tata je napadao perlice. Mama je jednostavno najbolja mama na svijetu, bila je i ostala stup naše obitelji. Ima svoje strože trenutke, kako vjeruje da i treba biti, ali je isto tako ona mama koja će napraviti baš sve za svoje dijete, i toga postajem svjesnija što sam sve starija.
To je stvarno bila privilegija koju sam imala, a imam i danas. Nisu nam uvijek cvale ruže, ali i iz toga učiš. Ne mogu biti zahvalnija što sam imala takav odgoj, brigu i ljubav. Ja sam uvijek bila i zaštitnički nastrojena prema Emi, pa dandanas znam držati bukvicu mami zašto joj je nešto dopustila, a to je ostalo iz tog vremena kad je Ema bila puno mlađa od mene.
Naš se odnos mijenjao kroz godine i doživio puno različitih uloga, ponajprije zbog toga što sam joj bila trenerica kad se počela baviti plesom, sve dok nije otišla u inozemstvo. Ja sam općenito poznata po tome da sam stroža u kritiziranju, jednostavno vidim svaki milimetar koji je kriv. Mene je to kočilo u vlastitom razvoju jer sam bila preopterećena, ali je drugima pomoglo. Uvelike je to i razlog zašto je Ema tako dobra plesačica danas, mada i ona postaje sve kritičnija što je starija.
Zbog plesa smo u jednom trenutku jako puno i putovale zajedno, a danas nažalost ne možemo prečesto provoditi vrijeme zajedno jer živimo u različitim državama - ja sam u Hrvatskoj, a Ema u Njemačkoj. Daleko najdraže nam je kad zajedno možemo otići na more, ali volim i kad Ema dođe u Zagreb pa obavezno tračamo sve na zajedničkom ručku i gledamo američko izdanje showa "Ples sa zvijezdama", a dodatna poveznica nam je i interes za psihologiju koji ja nikad nisam sprovela u djelo, ali je Ema zato završila studij na Filozofskom u Zagrebu. Jedva čekam te zajedničke trenutke jer tada osjetim neki poseban mir.
Ema (23)
Kako sam dosta mlađa, dobivala sam puno pažnje ne samo od roditelja, već i od svoje seke. Rekla bih da sam bila poslušno dijete, ali vrlo maštovito, znatiželjno i zabavno. Vjerojatno zbog toga što sam bila izložena plesu, kako se Gabriela njime već bavila ozbiljno, odmalena sam pokazivala interes za pokret, glazbu i nastup. Voljela sam se maskirati, isprobavati njezine haljine i kostime te plesati u dnevnom boravku. Seka mi je bila uzor te sam se oduvijek ugledala na nju, uvelike je i kopirala - svjesno ili nesvjesno. Kao mala, čak sam se nekad više bojala što će Gabriela reći nego mama, a tek u mojim tinejdžerskim godinama je naš odnos postao više onaj klasični sestrinski te smo s godinama postajale sve bliže i bliže. Iako smo bile u vrlo različitim fazama života zbog te velike razlike u godinama, rekla bih da smo uvijek bile bliske, samo se dinamika mijenjala s našim godinama i odrastanjem.
Prije nego što sam se i sama počela baviti plesom, sjećam se odlazaka na aerodrom kako bi dočekali Gabrielu i traženja seke među putnicima koji su čekali prtljagu. Ona je tada već dosta putovala zbog plesnih turnira, a i ja sam je pratila gdje god sam mogla. Plesni svijet sam otkrila zbog nje i bila je moj prvi uzor - često sam je htjela pratiti i raditi ono što ona radi. S obzirom na veliku razliku u godinama, vjerojatno sam joj ponekad bila naporna, no uvijek sam osjećala da je vrlo zaštitnički nastrojena prema meni, ali i brižna i ponosna na svoju malu seku. Pratila sam je na treninzima i turnirima, gledala njezine plesne videe i kopirala pokrete u dnevnom boravku gdje su se održavali i moji nastupi za obitelj. Znalo se da ću se time baviti, samo je bilo pitanje kad ću krenuti s ozbiljnim treninzima, a to se dogodilo u prvom razredu osnovne škole kad sam imala sedam godina.
Tad mi je i seka postala prva trenerica, osim što mi je bila i najveći uzor. Bila je pedantna i pristupala radu s ozbiljnošću, ali mi je prije svega uvijek bila ogromna podrška. Volim što je izravna i osoba za koju znam da će mi uvijek iskreno reći svoje mišljenje. Sada kad sam već plesno sazrela, shvaćam kako me postavila na vrlo dobre plesačke noge, usadivši vrlo čvrste temelje što nije lak zadatak, a zbog čega sada lako mogu raditi i napredovati dalje te ću joj na tome biti zauvijek zahvalna. I jedna i druga smo kritične i postavljamo visok standard, te točno znamo što nam se sviđa i što smatramo dobrim. Sekino mi je mišljenje važno, a osobno sam vrlo samokritična. Kad je u pitanju moj ples, često je ona ta koja je realnija, i svojim mišljenjem i komentarima unosi pozitivu u moju nekad pretjeranu kritičnost.
Ples, na razini kojom se mi njime bavimo, nije samo aktivnost, već stil života. Naročito tijekom aktivne natjecateljske karijere, većina je života podređena upravo plesu. Zato je veliko olakšanje imati pored sebe nekoga tko je sve to i sam prošao te razumije kako plesni svijet funkcionira. Ples je naša "stvar", glavna tema i interes kojoj i jedna i druga posvećujemo velik dio svog života. Ne mogu ni zamisliti da sam u ovome potpuno sama, odnosno da nemam nekoga tako bliskog pored sebe tko je već iskusio isti svijet i slične prepreke. Uvijek joj se mogu obratiti za savjet, a ona mi može ponuditi svoje vlastito iskustvo.
Taj smisao za ritam i glazbu obje smo naslijedile od tate koji zna svirati gitaru, klavir i harmoniku, a iako ne zna puno o plesu i pokretu, uvijek je znao primijetiti plešemo li van ritma. Ali rekla bih da sam ja karakterno puno sličnija mami - čak i ona kaže da sam od nje naslijedila sve osim plesa. Mama je imala dobar omjer strogoće i empatičnosti. Vrlo sam vezana uz nju, te zahvalna što mi je omogućila i podržala me u svemu što radim. Karakteristike poput strpljivosti, discipliniranosti, organiziranosti i skromnosti dolaze od mame.
Ljeta još uvijek provodimo obiteljski na Murteru, odakle je naša mama, a tih tjedan dana unaprijed planiramo kako se ne bi dogodilo da zbog rasporeda propustimo to vrijeme. Okupljanja i druženja s obitelji, more i sunce te kvalitetno vrijeme sa sestrom napune naše baterije za nadolazeću plesnu i radnu sezonu. Iako se ne vidimo toliko često, danas smo Gabriela i ja vrlo bliske. Ona je moja najbolja prijateljica, osoba za koju znam da je uvijek tu za mene te na koju se mogu osloniti. Moj je najiskreniji savjetnik i bezuvjetna podrška. Obožavam njezin humor, a sarkastični mi komentari uvijek uljepšaju dan.
Iako se najviše volimo družiti u plesnoj dvorani, kad ne plešemo, pratimo razna plesna događanja, komentiramo ih i pronalazimo inspiraciju u svim tim sadržajima. No, budući da smo cijeli život vrlo aktivne, volimo i skupa ljenčariti. Rado pogledamo neki film ili seriju, a najčešće su u pitanju "Prijatelji" kad se po tisućiti put smijemo istim forama.
Zahvaljujemo Calligarisu na ustupljenom prostoru za snimanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....