Otac i sin: dramski prvak Slavko te Lovro Juraga, kojeg gledamo u novoj sezoni showa ‘Tvoje lice zvuči poznato‘, govore o izazovima tijekom odrastanja, međusobnom odnosu i ljubavi prema sceni
Da jabuka ne pada daleko od stabla vidi se i na primjeru Slavka Jurage (66), kazališnog, filmskog i televizijskog glumca i njegovog sina Lovre Jurage (25), mladog glumca talentiranog i za glazbu. U ovoj umjetničkoj obitelji je i stariji sin i brat glumac, redatelj, osnivač i umjetnički voditelj ‘Aplauz Teatra‘ Marko Juraga (41), i mama Dubravka koja nije ‘pod reflektorima‘, ali je savršen spoj podrške, razumijevanja, ljubavi za svoja tri mušketira. I u njihovoj obitelji sve je ‘plesalo‘ prirodno, ističu Slavko i Lovro, bez očekivanja, prisile, ali s nježnim šapatom odobravanja. I dok Slavka Juragu trenutačno gledamo u ‘Kumovima‘, Lovru u showu ‘Tvoje lice zvuči poznato‘, pronašli su malo vremena i vratili se u prošlost kako bi ispričali prizore iz njihova života; Lovro govori o djetinjstvu i utjecaju brata i roditelja na njegovo formiranje, prisjeća se idiličnih situacija, dok Slavko priča o odgoju svojih sinova (poglavito Lovre), na čije su nježne osjećaje on i supruga jako pazili, i na koje su ponosni.
LOVRO
Kad sjednem i počnem razmišljati o djetinjstvu, shvatim da je bilo predivno. Odrastao sam bezbrižno, a ako su i postojali neki problemi, moji roditelji su napravili da ih ne osjetim. Sebe pamtim kao veselo i razigrano dijete. Roditelji su sa mnom prošli razne izvanškolske aktivnosti - od nanbuda, džuda, taekwondoa, plivanja, nogometa i rukometa do klavira, zborova i školskih dramskih grupa. Stalno sam mijenjao fokus i nikad se nisam ni za što od toga uhvatio. Možda sam se najviše "zakačio" za rukomet, koji sam zavolio uz odlične trenere i ekipu s kojom sam trenirao.
Moglo bi se reći da sam se tražio. Moj tata, a i moja mama Dubravka, vješto su me pratili u svemu tome i bili mi najveća podrška i najstrastveniji navijači na tribinama. Što god je malom Lovri palo na pamet, oni su to podržali, bez obzira jesam li imao veliku želju za tim ili je to samo bio još jedan način za druženje s ekipom. Tata me pratio na sve te aktivnosti i u svakoj od njih našao je neki smisao, jer je vidio sreću u mom oku. A kako sam ja gledao na njega? Na to što je moj tata glumac, gledao sam kao na njegov posao. Nikada to nisam smatrao nekom velikom stvari, kao da je moj tata zvijezda ili nešto slično tome, bez obzira što su moji prijatelji to tako gledali. Mislim da je to zato što on tome nikada nije pridavao toliku važnost. Moj tata je uvijek bio, a i dalje je, obiteljski čovjek. Na prvom mjestu uvijek mu je bilo da mama, brat i ja imamo sve što nam je potrebno, a tek onda sve ostalo. Gdje god išao raditi, uvijek se trudio da i njegova obitelj ide s njim i da mu budemo blizu.
Zbog svih tih stvari koje nam je omogućio, gledao sam ga kao najvećeg na svijetu i kao primjer kakav ja želim biti jednog dana. Doživio sam različite trenutke s njim kada bismo hodali do nekih izvanškolskih aktivnosti. Kada bismo šetali gradom, neki ljudi bi ga prepoznavali i dobacivali mu imena njegovih uloga sa smiješkom, a neki su ga se pak bojali zbog njih. Meni je to uvijek bilo smiješno, ne zato što ga prepoznaju zbog uloga, nego zato što sam znao kolika je on zapravo suprotnost od svih tih uloga. Moj tata je topla, vesela i zafrkantski nastrojena osoba. Iskreno, mogu reći da sam mu danas jako zahvalan što me nikada nije tjerao da nešto moram. Rekao bih da do srednje škole nisam bio siguran koji je moji smjer, dok su neki od mojih prijatelja već tada znali što žele studirati pa su prema tome i birali srednje škole.
Kada sam upisivao Klasičnu gimnaziju, nije mi ni u peti bilo da ću upisati glumu. Upisom u srednju školu počela se javljati kreativa, zahvaljujući mojim prijateljima s kojima sam osnovao bend. Mijenjali smo razne sastave tijekom prva dva razreda srednje škole i nastupali skupa. Moji su me podržavali u tome, dolazili na koncerte, tata i brat su mi pomagali oko pisanja autorskih tekstova. Sve u svemu, to je bio jedan jako zabavan period i mislim da je bio nužan. Volio sam bendove, ali nije ni to na kraju bio moj put. Pred kraj srednje škole počela se javljati ideja za glumu. Ni dandanas ne znam što je tata tada mislio o tome, ali činilo se da mu možda to i nije najdraža opcija. I bez obzira na to, opet je pustio da vidi što će se dogoditi. Cijeli život imao je povjerenja u mene i puštao me, jer kao da je vidio da to vodi nekamo i da ima smisla. Kada sam se spremao za ADU s bratom, tata je to jednom došao poslušati. Imao je neke savjete, ali meni je to više zvučalo kao: "Dečki, ako vi mislite da je to to, dobro."
Tijekom mog studiranja, tata mi nije imao neku potrebu previše sugerirati što da radim. Opet me puštao da sam učim na svojim greškama, da ih prepoznajem i rješavam. Brat je tu bio više dramski pedagog i učitelj, ali i to mi je pasalo, jer su se danas iz tih naših razgovora i suradnje izgradile dvije predstave. Brat mi je u poslovnom smislu dao veliki vjetar u leđa ulogama u predstavama "Ljudi su, zapravo, dobri" i "Peti korak". Za Marka i mene moglo bi se reći da smo odgajani gotovo kao dva sina jedinca, ali ne smatram to negativnim. Jednostavno, šesnaest je godina razlike i normalno je da je tako. Mislim da je tako i trebalo biti - da dva sina jedinca postanu braća na temelju koji je njihov tata postavio u familiji, a čine ga kazalište, umjetnost i kreativnost. Sada, kada ovo pišem i prisjećam se svega ovoga, toliko mi stvari pada na pamet da imam osjećaj kako bih mogao jednog dana napisati knjigu o našoj familiji. Naši roditelji su nas odgojili na način da poštujemo sve oko sebe i da budemo pristojni, a tata da poštujemo ovaj posao i ljude u njemu. Mislim da su uspjeli u tome, a ja im ne mogu biti zahvalniji za put koji su mi osigurali. Ništa ne bih u životu mijenjao, i da moram ispočetka - sve bih napravio isto.
SLAVKO
Lovro se rodio kad je Marko bio već na polovici svog srednjoškolskog obrazovanja. Unio je veliko uzbuđenje i veselje u naše živote. Supruga Dubravka i ja već smo počeli polako prihvaćati činjenicu da ćemo imati jedinca sina. Ali, eto, na našu veliku sreću - rodio se Lovro. Nadali smo se da će nam biti jednostavnije s drugim sinom, nakon što smo jednog već praktički "podigli na noge". Ništa nije bilo isto. Lovro je rastao, a s njim i obaveze.
Trudili smo se ne povrijediti i ne zanemariti Marka. Bilo je to nekoliko vrlo zahtjevnih godina. Onda je Marko upisao režiju na Akademiji dramske umjetnosti, a Lovro je kroz odlaske u vrtić polako ulazio u sustav obrazovanja. Spominjem to samo zato da i na ovom mjestu istaknem kako smo imali veliku sreću s njihovim odgojiteljicama, učiteljicama i nastavnicima u vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi. Obojica su imali vrlo predane i odlične ljude koji su ih vodili kroz te godine. Ustvari, sreće sam imao ja, odnosno supruga i ja, jer nijedno od nas nije se htjelo previše uplitati u obrazovni proces, nešto izmišljati i zahtijevati. Taj smo dio s punim povjerenjem prepustili nastavnicima. Normalno, bili smo tu da pomognemo, da odradimo svoj dio posla, ali nije nam padalo na pamet miješati se u sam proces. Više smo se posvetili izvanškolskim aktivnostima, a i njih je bilo... Počeli smo s nanbudom, koji smo morali prekinuti iz zdravstvenih razloga, pa plivanje, skijanje, taekwondo, nogomet, džudo, rukomet, klavir, pjevački zborovi, srednjoškolski bend... Sve je to Lovro pohađao s veseljem i radoznalošću.
Na svakoj od aktivnosti bio je netko iz ekipe, ili bi upoznao nekog novog. Kada smo, iz nekog razloga, prekidali s pojedinom aktivnošću, ne sjećam se da se žalio; išao je dalje kao da je to dio nekog većeg plana i kao da tako mora biti. Najviše me iznenadilo kada je mjesto u bendu prepustio drugom pjevaču. I dalje su svi veliki prijatelji, ali... Čini mi se da mu je, kad pogleda unazad, najviše žao rukometa. Kao da ta priča nije logično završena... I tako je odrastao.
Odrastajući, razvijao je i svoj odnos s okolinom. Drago mi je da njeguje veze i odnose s ljudima iz svih svojih društava s kojima je rastao, a poseban odnos, normalno, ima s bratom, s kojim ga veže i zajednička ljubav prema kazalištu. Čini mi se da su nakon dugogodišnje suradnje - sudjelovanje Lovre kao srednjoškolca u nekim bratovim predstavama na razne načine i u raznim svojstvima, kao i rad na brojnim sinkronizacijama te predstavi "Ljudi su, zapravo, dobri" u Velikoj Gorici - pronašli neki sklad i obostrano razumijevanje. To se najbolje vidi u njihovoj nedavnoj suradnji na predstavi "Peti korak", u kojoj, u suigri s kolegom Ronaldom Žlaburom, na duhovit i zabavan način progovaraju o nekim ozbiljnim problemima u odrastanju.
Dok sam na premijeri u društvu supruge Dubravke uživao u izvedbi, shvatio sam da je vrijeme odrastanja prošlo, da smo mi napravili što smo znali i mogli. I drugi je sin digao jedra i zaplovio. Želimo im, obojici, da uživaju u onome što su izabrali.
Zahvaljujemo Triki Zagreb na ustupljenom prostoru za snimanje
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....