Zagrebački glumac Dado Ćosić priznaje kako je zbog uloge Lovre u filmu "Lijepa večer, lijep dan" izgubio više od 20 kilograma, govori o reakcijama na eksplicitne gay scene, prisjeća se teškog odrastanja te otkriva što ga danas ispunjava u ljubavi i zašto ponovno planira obuti tenisice za trčanje.
Dado Ćosić (38) jedan je od onih ljudi koji, iako je osvojio brojna priznanja i nagrade za svoj umjetnički rad, uvijek voli druge gurati u prvi plan. Ne zato što je kazališni, televizijski i filmski glumac te predavač na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti lažno skroman, već ta njegova osobina, govore oni koji ga poznaju, iz njega autentično progovara. Maestralno je iznio tešku i slojevitu ulogu Lovre u filmu Ivone Juke "Lijepa večer, lijep dan", ali je na početku razgovora nahvalio kolege: Slavena Došlu, Đorđa Galića, Elmira Krivalića, Emira Hadžihafizbegovića... Zapravo cijeli ansambl, uključujući i sudionike bez prijašnjeg iskustva u glumi - od statista do ekipe iza kamere, poput Goranke Krpan i Nane Bulajić, za koje kaže da su kreirale svijet gdje se bilo lako kretati.
Dado Ćosić lako se kretao i na premijerama - od one u Varšavi do zagrebačke, sretan zbog publike koja je pljeskom nagradila priču, a malo manje sretan jer mu neki kritičari nisu bili blagonakloni. Nagrađivani glumac pričao je i o ljubavnim odnosima, patrijarhatu, trčanju, kućici u Samoborskom gorju... Otkrio je i da će dio ljeta provesti na Pula Film Festivalu s filmom "Lijepa večer, lijep dan", a igrat će i predstavu "Kralj Lear" u sklopu Teatra Ulysses na Brijunima. Ostatak vremena iskoristit će za plivanje na Uni jer se, kako kaže, zaželio rijeke i ljudi koje će tamo naći.
Kako biste opisali Lovru iz filma "Lijepa večer, lijep dan"?
- U Lovrinoj biografiji redateljica i scenaristica navodi da je on junak Drugog svjetskog rata. Puno vremena sam proveo nad time što znači igrati "junaka" i koje su to "junačke" karakteristike u okolnostima u kojima ti likovi žive. Na kraju sam došao do zaključka da je najjunačkije moguće - i u okvirima fikcije u kojima postoji naš film, a i danas, u stvarnom životu - biti nježan. Prema sebi i prema drugima, bez obzira na sve. I sam se trudim njegovati takav oblik komunikacije.
Ovaj film, kako nam je nedavno rekla redateljica Ivona Juka, oda je slobodi. Na koje se sve aspekte slobode, po vama, prostire poetika filma?
- Prije svega na slobodu stvaranja - i kroz to, slobodu kritičkog komentara. Naši junaci su filmaši koji u svojem radu otvaraju teme o kojima se ne bi smjelo govoriti, i zbog toga se nađu u problemu. Film otvara i pitanje slobode ljubavi: da voliš i da budeš voljen bez obzira na prefiks homo ili hetero.
Budući da film tematizira osjetljiva pitanja zabrana, homoseksualnosti i partizana, jeste li se pribojavali kako će to odjeknuti kod nas?
- Nisam se pribojavao, ali nisam bio niti hladan oko toga. Bio sam, i još sam, zainteresiran za reakcije i kritike i gledatelja. Kao i oko bilo čega što radim. Moj posao je da budem unutra, u priči, i da tražim sredstva koja će najbolje ispričati priču. Moj posao nije da se bavim efektom koji film ostavlja na gledatelja. Ali, nakon nekog vremena, kada se udaljimo od materijala, moram otvoriti i promisliti i iz te pozicije, jer ipak smo ga radili za publiku. Zanimljivo je promatrati na koji način film komunicira i koja pitanja otvara u srcu promatrača. I tu sam neselektivan. Pročitat ću svačije mišljenje i uzeti ga u obzir.
Jeste li se bojali kritika nakon premijere i kakve ste reakcije dobili u Zagrebu?
- Nisam se bojao. Međutim, iznenadili su me pojedinci koji su pisali o filmu i dali si određeni trud da u njemu ne nađu ništa dobro. Razlog tome moglo bi biti pitanje queera u hrvatskoj kulturi i medijima, odnosno teme koja je dosad bila rezervirana za pojedince i svakako nije bila dio mainstreama. Danas polako napušta prostore u kojima je dosad cirkulirala i ulazi u mainstream, što znači i da nije više ekskluzivna, a to može biti bolno. Samo bih podsjetio da smo se za to borili.
U filmu je i nekoliko eksplicitnih gay scena. Jesmo li kao društvo spremni na njih?
- U povijesti kinematografije, filmskim platnom dominiralo je golo žensko tijelo. Zato što je bilo osuđeno na "male gaze", muški pogled, muškarci su ti koji su kreirali fikciju. Ali i realnost. Govorim u patrijarhatu koji je na taj način štitio samog sebe. Stanite sada na trenutak i pokušajte se sjetiti koliko ste puta u kadru vidjeli golu ženu, a koliko golog muškarca? Koliko je više golih žena od golih muškaraca? Pa čak i u kontekstu europskog filma, primjerice Pedra Almodovara, koji se bavi queerom - golo žensko tijelo dominira kadrom u full frontalu, dok golu stražnjicu Antonija Banderasa vidimo u komadićku zrcala na stropu jako izdaleka. Čini mi se da ono što zaista šokira u kadru nije gay seks, jer nalazimo se u području fikcije, a ne pornografije. Rekao bih da je svakom punoljetnom gledatelju potpuno jasno da se ne seksamo za pravo. Međutim, ono što s filmskog platna iste sekunde napusti svijet fikcije i penetrira u realnost jest golo muško tijelo. Penisi. Erekcije. Nešto što naše oko nije utrenirano gledati. Budući da je tako, teško je imati ikakav odnos viđenog osim šoka. Povijesno, golom muškom tijelu ne pripada takav prikaz. I jasno mi je da, iz te perspektive, golo muško tijelo sablažnjava.
Film obiluje i prekrasnim i sumornim prizorima. Kako je bilo na snimanju?
- Tako je, film obiluje i divnim, monumentalnim prizorima. Slika Dragana Ruljančića, našeg direktora fotografije, oduzima dah. Bilo je i smijeha i zafrkancije, jer dobru energiju na setu puno je lakše održavati nego onu toksičnu. Uživali smo.
Pri kraju filma, u jednoj brutalnoj sceni na Golom otoku, kolege i vi djelujete jako mršavo i iscrpljeno. Koliko ste smršavjeli za tu ulogu?
- U dva i pol mjeseca smršavio sam 23 kilograma. S 95 došao sam na 72 kilograma. Ograničio sam vrijeme jedenja tako da sam prakticirao gladovanje. Možda će čitateljima biti jasnije ako iskoristim engleski termin "intermittent fasting". Ukratko, većinu tog perioda proveo sam tako da sam se osamnaest sati dnevno suzdržavao od unosa hrane, a tijekom šest sati kad sam konzumirao hranu bio sam u kalorijskom deficitu. Budući da se tijelo brzo navikava, taj prozor gladovanja povećavao sam na dvadeset sati. Mršavljenje je za mene bio relativno jednostavan proces, a kako obožavam trčanje, u visokim fazama gladi obuo bih tenisice i trčao po Medvednici. Prije svega svega toga, informirao sam se o procesu i pazio da sam uvijek u komunikaciji sa svojim tijelom kako ne bih ugrozio zdravlje.
Vaš Lovro donosi cijelu plejadu nijansi: od snage, odlučnosti i muževnosti do krhkosti, nježnosti, seksepila i očaja. Koliko vam je bilo iscrpljujuće i zahtjevno sve to iznijeti?
- Nije bilo teško. Ivona i ja imali smo sličnu viziju tko je Lovro i kakav je, tako da nismo morali gubiti vrijeme na uvjeravanje jedno drugog u vlastito viđenje. I htjeli smo da sve ovo što ste naveli, osim seksepila - time se stvarno nisam bavio - bude dio priče. Mene je zanimalo može li nježnost biti herojska vrlina.
Otvoreno ste govorili o svom "miješanom" podrijetlu, ranom gubitku oca, odrastanju s bakom i djedom u Bosni i Hercegovini, ali i krizama kad ste iz drugog pokušaja upisali Akademiju dramske umjetnosti. Na koji ste način u tom mraku "upalili svjetlo"?
- Odrastao sam, radio na sebi, nisam htio pristati na to da je život težak i svakako nisam htio pristati na ulogu žrtve u životu. Izmicanje tome može biti izazovno, ali je ujedno i prilika za svakodnevni rad na sebi i osobni napredak. U intervjuima sam bio iskren jer nisam htio dopustiti da me se svede na "gdje izlaziš, ljetuješ i što oblačiš", nego da otvorim razgovor o iskustvu koje ima snagu povezati nas.
Odnos s majkom, koja tijekom vašeg odrastanja nije bila stalno prisutna jer je iz Bosne otišla u Zagreb, a potom i u Njemačku zbog egzistencije, gradili ste razgovorom. O čemu danas najviše razgovarate?
- O svemu. I o budućnosti. Čini mi se da smo s prošlošću završili. Komunikacija je ključ. Ako unutar komunikacije, lišeni srama, osjećamo slobodu da postavljamo pitanja umjesto da donosimo zaključke. Čini mi se da se tada nalazimo najbliže autentičnom sebi.
Jednom ste govorili i o besparici tijekom fakulteta. Što je razbilo taj "začarani krug"?
- Teška tema. Naime, zaposlen sam i imam stalna primanja. I moj odnos prema novcu bitno je različit od nekoga tko ne radi i nema stalna primanja. I zato ne želim nametati. Ali mislim da je to tema o kojoj treba govoriti, jer vrlo često podrazumijeva i sram. A s osjećajem srama - i straha - najlakše se uvjetuje ljude. Novac trenutačno najviše koristim na edukaciju. Zaželio sam se učenja i osjetio sam da moj mozak traži neku dodatnu stimulaciju pa sam započeo edukaciju iz psihoterapije.
Što i tko vam je najviše pomogao tijekom sazrijevanja i oblikovanja osobnosti - majka, prijatelji, terapeut?
- Svi oni i umjetnost - književnost i filmovi najviše. Volio bih da se i sport ranije pojavio u mojem životu i disciplina koja dolazi s time. Ali za neke stvari nikad nije kasno.
Iskreno ste pričali i o usamljenosti nakon dolaska na Akademiju u Zagrebu. Na koji vas je način pritiskala?
- Iz ove perspektive čini mi se da je to sve bio dio odrastanja. Za mene je jedna od najvažnijih lekcija bila naučiti kako biti sam, a ne usamljen - i kako naći mir koji je u mojem vlasništvu. Smatrao sam da je to preduvjet za izgradnju kvalitetnijih intimnih odnosa s drugima. Način kako mogu postati bolji prijatelj i bolji partner.
Na kakvu vrstu romantičnih odnosa danas više ne pristajete?
- Na one kontrolirajuće.
Jeste li sretni u ljubavi?
- Jesam. Kvalitetan odnos je prilika za zajednički rast.
Koja je za vas najveća razlika između samoće i usamljenosti?
- Samoća je mir, usamljenost nemir.
Što vas danas usrećuje?
- Sedam do osam sati sna. Moram priznati da mi to najviše djeluje na osjećaj lakoće u životu.
Trčite li i dalje od Britanca do Sljemena?
- Trčao sam prije dvije godine jedan ultramaraton koji nisam završio, a nakon sto pretrčanih kilometara stao sam zbog bolova u koljenu. Dobio sam takozvano trkačko koljeno. I godinu dana sam se oporavljao. U međuvremenu sam imao i brojne premijere u Zagrebačkom kazalištu mladih pa nije bilo vremena. Trail trčanje uzima jako puno vremena i mora se poklopiti dosta toga da dobijem to vrijeme na raspolaganje. Ali pitanje dolazi u pravom trenutku - naime, ovaj tjedan planiram obuti tenisice za trčanje.
Nedavno ste spominjali kućicu u Samoborskom gorju. Jeste li blizu toga da je kupite?
- Ona je i dalje fantazija. Ali u toj fantaziji ta jutra izgledaju prekrasno i kada pada kiša.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....