Gordana Gadžić i Filip Vidović, majka i sin koji zajedno nastupaju u predstavi ‘Pustolovine kreativnih knjigovođa‘, nedavno izvedenoj 50. put, otkrivaju kako usklađuju obiteljske odnose i profesionalni glumački rad - na sceni i izvan nje
Zamislite pozornicu i predstavu čiji su glavni likovi majka i odrasli sin, oboje knjigovođe. Dijele posao, a mama sa "zjenicom svog oka" želi podijeliti i njegov privatni život, čemu se on neuspješno opire. Nezaustavljiva je poput elementarne nepogode, stvara mu probleme kritizirajući njegovu djevojku, protiv čega se on buni - do trenutka kad ga majka svojim iskustvom i knjigovodstvenom vještinom mora izvući iz problema u koji je upao zbog naivnosti i pohlepe. To je zaplet predstave "Pustolovine kreativnih knjigovođa" Teatra Rugantino, čiji su glavni glumci Gordana Gadžić (65) i Filip Vidović (35) - majka i sin u stvarnom životu. Pomislili smo da udovica i sin glumačke ikone Ivice Vidovića prije izlaska na scenu u prvoj zajedničkoj predstavi trebaju povući "mentalnu ručicu" kako bi odijelili obiteljske uloge od kazališnih.
Međutim, prevarili smo se. Dramska umjetnica i ravnateljica Rugantina te član ansambla Drame zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta tvrde da su na pozornici profesionalci koji jedno drugom pružaju maksimalan prostor i podršku. Kod njih je to automatizam. Nema šanse da Gordana Gadžić izgovara repliku i pritom u sebi misli da se njezin sin te večeri mogao malo bolje obrijati. Ili da Filip Vidović igra svoju ulogu dok razmišlja hoće li u nedjelju doći mami na ručak. Da njihov profesionalizam nije poza, uvjerili su nas tako da su pred nama odigrali segment iz predstave autora Ivana Vidića i redateljice Slađane Kilibarde, koja je 15. veljače u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog obilježila 50. izvedbu. Izabrali su scenu u kojoj knjigovotkinja Slavujka pokušava utjecati na izbor cure sina Dobriše: nagovara ga da prohoda s manje atraktivnom djevojkom, "neuglednijom ili čak ružnijom", koja će mu zato biti zahvalna i obožavati ga. Dobriša odvraća majci: "Misliš li na neku od onih na koje nitko ne bi ni bicikl naslonio?", što publika redovito poprati gromkim pljeskom.
Majka kao "dežurni policajac"
"To je komedija o novcu i odnosu prema novcu. Naš pisac Ivan Vidić kaže da se u knjigama knjigovođa vidi cijela povijest svijeta. Ljubav je tu sporedna, nije pokretač radnje. Međutim, čitajući Vidićev tekst o majci koja je s vremena na vrijeme dežurni policajac u životu svog sina - naš pisac napisao ga je baš za Filipa i mene - naravno da sam glumački razmišljala: "Što sam ja Slavujki i što je Slavujka meni“. I iskreno, na samom početku procesa nisam sebe previše vidjela u njoj", pojasnila je glumica, dok je Filip, kojeg pamtimo po upečatljivoj predstavi "Ciganin, ali najljepši" s Ninom Violić u zagrebačkom HNK, značajno pogledao majku. A onda nam je, šalu nastranu, pojasnio da je pitanje "majke policajca" riješeno dok je s dvije godine mlađom sestrom Anom Vidović, danas filmskom producenticom, bio tinejdžer. Mama ih je pritiskala samo zbog škole i, koliko se sjeća, nije zadirala u njihovu privatnost. Nije bilo problema ni oko džeparca. Dobivali su "nešto sitnog" još u osnovnoj školi, jer je mama držala do Anine i njegove financijske pismenosti. Kaže da bi ga smjesta potrošio, kako to s djecom biva. No kad smo već započeli priču o njegovu i majčinu odnosu na sceni i izvan nje, o njegovoj sestri i životu s ocem (zauvijek su ga izgubili u travnju 2011., kada je njemu bilo 19, a Ani 17 godina), otkrio je da i danas pamti situaciju s prve godine zagrebačke Akademije dramske umjetnosti.
"Imao sam ispit. Bio sam nezadovoljan sobom. Osjećaj mi je bio grozan. Kolegice su me tješile: "Ma dobro je, sve je u redu." Dolazi mama koja me je gledala, a ja očekujem da će mi čestitati. Svi stoje na vratima i još joj netko kaže: "Recite mu da nije bilo tako loše..." Ona je pak rekla: "Ne znam što da mu kažem", okrenula se i izašla. Položio sam ispit, stvarno je sve na kraju bilo u redu, no mama nekada nema takta. Oduvijek je jako direktna. Ali toga je svjesna, pa radi na tome. A ja to učim prihvatiti", govori Filip.
Gordana Gadžić koja je za diplomsku predstavu, ulogu Lady Macbeth u Shakespeareovu komadu, u rodnom Beogradu nagrađena kao najbolja u svojoj generaciji (dobitnica je i Zlatne arene 1986. za ulogu u filmu "Tajvanska kanasta" u režiji Gorana Markovića), nakratko se zamislila. Vidjelo se da je toj astrološkoj Lavici teško diplomatski zatomiti ono što misli i reći što se očekuje, o kome god bila riječ. Tu je i činjenica da ne odahnu sretno svi glumci kad im djeca odluče krenuti istim putem.
"Kod Filipa se vidjelo što želi još s jedanaest-dvanaest godina, suprug i ja smo već tada znali što će se dogoditi. Nedavno sam naišla na video koji prikazuje Ivicu i Filipa kako pričaju o prvoj zajedničkoj predstavi "Play Beckett" kazališta Ulysses, 2004. na Brijunima. Filipu je to bila prva predstava, s njom je sve počelo. Ne bih rekla da sam snimku gledala previše emotivno, u smislu nekog velikog uzbuđenja ili suza. Bilo je tu više radoznalosti. Slušala sam Filipov dječji glas, to mi je bilo fascinantno. Shvatila sam da sam gotovo zaboravila kako je zvučao u toj dobi. Život vas navede da takve stvari zaboravite kada djeca porastu. Na jedan ga način doživljavate dok gledate fotografije kad je bio mali, a kad mu čujete dječji glas, ono što prolazi kroz vas i kamo vas to odvede, nadilazi riječi", otkriva glumica i dodaje kako je sina nekada zamišljala u području vezanom uz prirodu, životinje, botaniku, more, oceanografiju, jer je kao dijete za to pokazivao interes. S druge strane, samozatajnu i kreativnu Anu vidjela je kao dizajnericu. Kako bilo, i ona je naposljetku diplomirala na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Danas je već dvije godine u braku s dugogodišnjim partnerom, deset godina starijim direktorom fotografije. Život ih je odveo na Bliski istok: žive na potezu Ujedinjeni Arapski Emirati - Kuvajt - Saudijska Arabija - Libanon, kamo su ih privukle ponude za posao i gdje su se afirmirali.
"Kad nas je sestra upoznala, očekivao sam svog vršnjaka ili godinu-dvije starijeg dečka s kojim mogu pričati bez formalnosti. No, njegova me pojava malo iznenadila, to je već ozbiljan čovjek. Nisam mu mogao reći: "Bok, što ima?" Inače je okej", rekao je Filip i razgovor vratio na glumu, kazalište, (ne)mogućnosti koje se u Hrvatskoj pružaju mladim glumcima, kreativcima u službi muze Talije.
"Gluma je prekrasna, ali je umjetnost koja ovisi o drugima. Netko vam mora dati ulogu, radite u ansamblu, vaš razvoj ovisi o kolektivu. To znači da je snažno povezana sa socijalnim vještinama, a umjetnik ih ne mora nužno imati. Možete imati veliki dar, a da vam nedostaje ta socijalna inteligencija. I tada ste, na neki način, hendikepirani. Ista vještina jako je potrebna i kad ste producent, nalazite se na setu s puno različitih osoba. Nisam sigurna jesam li u tome, bilo zbog malih diplomatskih vještina ili zbog nepristajanja na kompromise, djeci bila idealan primjer", priznaje Gordana Gadžić, s kojom smo pričali i o tome da je svestranost odličan životni alat. Konkretno, glumcima pomaže realizirati ambicije i iskoristiti prilike na svim područjima koja im život nudi, jer nikad ne znaš u kojoj će im ulozi dobro doći. Pa čak i ako na domaćoj sceni nema dovoljno prostora i audicija na kojima bi svi dobili priliku sudjelovati. Filip nam je otkrio da zato prihvaća svaku mogućnost raditi na sebi, usavršavati se i razvijati. Zato se u majčinom Rugantinu stjecajem okolnosti okušao i kao dramaturg: trebalo je razraditi nekoliko ključnih scena u predstavi "Pustolovine kreativnih knjigovođa", a učinjenim je oduševio majku, što nije lako.
Holivudski A-projekt
Saznajemo da je za jednu drugu predstavu vodio ton i svjetlo, što mu je bilo prvi put u životu. Nije mu problem voziti kombi kad Rugantino putuje ili vozilo dovesti u red kad se vrate kući. Najveći iskorak ostvario je u struci sudjelujući na audicijama za filmove međunarodnih produkcija. Doznali smo da je bio na audiciji za holivudski A-projekt, s američkim glumcem čije bi lice mnogi prepoznali te briljantnim producentom - i dobio ulogu brata glavnog junaka. Međutim, zvijezda je odustala od snimanja, a njegovoj zamjeni Filip nije nalikovao pa je izgubio ulogu. Potpisao je ugovor o tajnosti (čak i za audiciju), pa o imenima ne smije pričati. No njegov agent je zadovoljan. Govori mu da je samo pitanje vremena kad će se stvari poklopiti. Uza sve to, Filip ima rijedak dar - suptilan sluh za strane jezike.
"Nisam mogla vjerovati kad je nakon samo petnaest sati ovladao turskim jezikom u mjeri u kojoj mu je trebalo za audiciju za jednu tursku seriju. Nisam mogla vjerovati da to može dok sam ga gledala kako uvježbava zadanu scenu", otkriva glumica, dok Filip pojašnjava kako nema pojma o turskom, ali jezik može "skinuti" slušanjem. Doduše, malo mu je pomogla prijateljica Turkinja. Pripremao se i za audicije za španjolski i talijanski televizijski projekt te na isti način uvježbao scene na jezicima kojima zapravo ne vlada.
"Odselio se nedavno, sada ima vlastiti krov nad glavom. Sve je oko toga sam obavio i može biti ponosan na sebe, ja sam mu minimalno pomogla. Rekla bih da je sebi odredio pravac kojem nemam što prigovoriti. Malo-pomalo planovi mu se ostvaruju. Ima i djevojku", otkrila je glumica, koju je Filip pokušao zaustaviti, no bilo je prekasno. S velikim smo očekivanjem pogledali prema njemu.
Sretno zaljubljen
"Nerado priznajem da imam djevojku. Jako smo sretni. Divna je cura. Nekako bih volio nastaviti s njom dalje, graditi život kako nam se bude svidjelo. Više o tome nije za novine", rekao je glumac, nakon čega je njegova majka dodala i to da je njegova djevojka jako lijepa, emotivna, pametna, sposobna te izuzetno kvalitetna osoba. I, što je najvažnije, voli njezina sina.
"Nedavno sam uhvatila sebe kako pogledavam prema kolicima mladih mama. To donedavno nije bio slučaj, iskreno, čak me je užasavao pogled na bebe i malu djecu. Toliko sam se umorila odgajajući vlastitu djecu da imam posttraumatski sindrom", dodaje Gordana. Filip je pak pogledao u suprotnom smjeru, kao da ništa nije čuo. Razgovor nastavljamo pitanjem kako joj je bilo kad se u jeku rata, 1991., udala i u splitskom rodilištu prvi put postala majka, kad je rođeno njezino starije dijete, a dvije godine kasnije u Zagrebu i mlađe.
Filip mi je došao baš u vrijeme kad sam psihološki bila spremna biti majka - i Ivica i ja smo bili neizmjerno sretni. Bila je to 1991., zadnji mirnodopski dani, uživali smo u svojoj sreći. Neobično, čak i suludo, ali mi ni tada nismo bili svjesni da će biti rata i da će nam se život iz temelja promijeniti. Posebno meni koja sam do tada u Beogradu imala jedan sasvim dobro posložen život. Ana je pak rođena usred rata. Ah... Uglavnom, došlo je teško i ružno vrijeme. Ivica je pokušavao zaraditi za elementarni obiteljski život, a ja sam bila bez posla. Sama s malom djecom, bez ičije pomoće, bez moje mame koja je, kao i cijela moja obitelj, živjela u Beogradu - priznaje dramska umjetnica, čija je ljubav sa šesnaest godina starijim Ivicom Vidovićem započela 1989. u Samoboru, na setu filma "Čovjek koji nije volio sprovode" redatelja Zorana Tadića. Život su gradili tijekom Domovinskog rata, u opakim okolnostima kada je sve bilo protiv njih. Kad su postali par, rekao joj je da živi u stanu koji pripada njegovoj bivšoj supruzi (ranije je bio oženjen Zdenkom Anušić i Mirjanom Majurec), a da u vlasništvu ima jednu garažu i "bubu" (stari volkswagen). Međutim, nikad nije požalila niti ga pokušala nagovoriti da se presele u njezin rodni grad, gdje bi profesionalno, statusno i materijalno bili u boljoj poziciji, znajući da to ne bi mogao. O toj bi ljubavi autorica monografije "Hod po rubu, s Ivicom", objavljene 2018., koju je posvetila Filipu, Ani i Luki Vidoviću, sinu velikog glumca iz braka s poznatom glumicom Mirjanom Majurec, mogla napisati još jednu knjigu. Inače, smrt oca dodatno je zbližila svu njegovu djecu tako da su Luka, Filip i Ana danas puno više povezani nego što je to bilo prije.
"Kad nam je tijekom nedavnih blagdana došla Ana, bili smo kod Filipa, nas troje, u njegovu novom stanu. I tako, dok su oni neobavezno razgovarali, ja sam sjedila sa strane i promatrala ih. Odnekud, osjetila sam nevjerojatan mir. Ne trebam više brinuti - stasali su, mogu dalje sami, snaći će se kako god ih život bude dalje vodio. Dobri su ljudi. To je najvažnije. Sve je ispalo dobro. Tako umirujuća misao. I kad bi nas on sada mogao vidjeti, vjerujem da bi rekao isto: "Sve je dobro, možemo ih pustiti", rekla je na kraju Gordana Gadžić.
SNIMLJENO U KINU KAPTOL BOUTIQUE CINEMA, ZAGREB
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....