Legendarna glumica koja 26. srpnja slavi 80. rođendan i dalje ruši stereotipe o starenju, hrabro progovara o tabuima i redefinira glamur na crvenom tepihu.
Kad bi samo sjedila na pozornici ili u filmskoj sceni ne čineći ništa, Helen Mirren svejedno bi uspjela privući pozornost i gledateljima prenijeti svoju energiju. Kritičari dugo traže odgovor na pitanje kako joj to uspijeva već više od 60 godina, a vjerojatno je stvar u tome da se u jednoj od najnagrađivanijih i najfascinantnijih britanskih glumica kriju magnetizam i autentičnost koji se nikako ne mogu naučiti. Taj “Helen Mirren efekt” ili imate ili nemate. Do danas je ostala neiscrpno vrelo energije premda će 26. srpnja proslaviti 80. rođendan. Poznata je i po vrlo otvorenom stilu komuniciranja: bez pardona je pričala o seksualnom nasilju koje je doživjela u mladosti, o starenju, pritisku na žene u industriji zabave, kao i o tome da nikada nije htjela imati djecu bez potrebe da se opravdava. Legendaran je i njen opori smisao za humor.
"U Hollywoodu ti oproste sve osim starenja. Srećom, ja sam Britanka pa me nije briga", smatra glumica kojoj su prirodne sijede zaštitni znak već nekoliko godina. Kada su je 2020. za magazin People pitali zašto je odustala od bojenja kose, rekla je zbog komocije (lijenosti), no konačnu odluku ipak nije donijela olako.
"Isprva sam mislila da će me sijeda kosa postarati. A zapravo se dogodilo suprotno, osjećala sam se oslobođeno i čak pomalo buntovno", izjavila je. Na što je mislila spominjući buntovnost, pokazala je u Cannesu 2023., kad se pojavila s plavoljubičastim pramenovima i spektakularnom, tobože neurednom frizurom u stilu Vivienne Westwood. Sličnu modnu diverziju izvela je 2019. kad je kosu obojila u ružičasto u skladu s bojom kreacije Elie Saab, dok je 2022., također u Cannesu, bila u srebrnom od glave do pete. Dugu sijedu kosu skupila je u rep, a svjetlucava haljina modne kuće Badgley Mischka isticala je njenu vitku liniju.
Dobitnica nagrade Američke filmske akademije za naslovnu ulogu u filmu “Kraljica” 2006., triju Zlatnih globusa, četiri nagrade BAFTA i isto toliko Emmyja, jednog Tonyja te pet priznanja Ceha filmskih glumaca odala je počast omiljenim dizajnerima (Marku Badgleyju i Jamesu Mischki) i na ovogodišnjoj filmskoj smotri na francuskoj rivijeri. Odjenula je senzacionalnu haljinu tog luksuznog brenda upotpunjenu ogrlicom od bisera i akvamarina dizajnerice Margot McKinney te fascinatorom Karen Millen. Izgledala je tako dobro da je teško povjerovati kako će ovog ljeta zakoračiti u deveto desetljeće.
Helen Mirren, koja je dosad portretirala tri britanske kraljice - Elizabetu I. u istoimenoj seriji HBO-a iz 2005., Elizabetu II. u kultnom filmu “Kraljica” te britansku vladaricu Charlotte u filmu “Ludilo kralja Georgea” iz 1994. - nema modni ugovor zbog kojeg bi nosila haljine jednog dizajnera ili kuće. Ima favorite kao što su Badgley Mischka, Dolce & Gabbana, Schiaparelli i britanski brend Needle & Thread, ali nikome se ne želi obvezati, premda bi je platili zlatom. Želi ostati (modno) neovisna, njena riječ uvijek je posljednja kad se priprema za glamurozan događaj, premda već dugo surađuje s Rachel Fanconi, jednom od najboljih stilistica u Velikoj Britaniji.
Dosad se nije znalo što Helen Mirren doista misli o svojim modnim transformacijama za crveni tepih dok to nije priznala osvrćući se na dodjelu Oscara prije gotovo 20 godina.
“To je takva gužva! Zahtijeva cijeli dan rada. Moraš odlučiti što ćeš odjenuti pa navučeš ‘kostim’ i izvedeš svoj dio ‘predstave’. Iscrpljujuće je. A ako pobijediš, svi žele dio tebe. Naravno, to je fantastičan, prekrasan karneval kojem jednostavno ne možeš odoljeti. Uskočiš na taj ‘vrtuljak’, vrtiš se u krug dok ti ne postane lagano mučno i na kraju se sretno vratiš u stvarnost”, rekla je jednom prilikom otkrivši što joj se desilo kad se te 2006. vratila u London, s netom osvojenom zlatnom statuom.
"Nisam plakala kad sam ga dobila za “Kraljicu”, ali jesam kad su mi zapljeskali nosači prtljage na aerodromu Heathrow. Imala sam ga u torbi, pa sam ga izvadila i pokazala im. Bila sam besramna, ali njima se svidjelo", izjavila je glumačka ikona rođena 1945. u londonskoj četvrti Hammersmith.
Njen otac Vasilij Petrovič Mironov bio je potomak diplomata carske Rusije, Pjotra Vasiljeviča Mironova. Kad je izbila revolucija, njen djed nalazio se, zbog diplomatskog posla, u Londonu. Nakon što se dogodio revolucionarni prevrat, u izbjeglištvu su mu se pridružili supruga i dvogodišnji sin Vasilij. Ostali su živjeti u Londonu, a glumičin djed je postao taksist. I otac Helen Mirren bavio se istim poslom, paralelno je svirao violončelo u orkestru, a nakon Drugog svjetskog rata je dobio činovnički posao u Ministarstvu prometa. Kako bi se lakše uklopio, 1951. promijenio je ime u Basil Mirren. Oženio se Kathleen Rogers, djevojkom iz mnogočlane mesarske obitelji, a kako se njihova mlađa kći rodila prije promjene obiteljskog prezimena u Mirren, došla je na svijet s imenom Ilyena Lydia Mironov. Ilyena, odnosno Helen, ima tri godine stariju sestru Katherine i dvije godine mlađeg brata Petera.
Obitelj se kasnije preselila u gradić Leigh-onSea u Essexu, nedaleko od ušća rijeke Temze u more, jer su roditelji smatrali da je mirno priobalje bolje mjesto za odgoj djece. Kako je izgledalo njeno djetinjstvo, glumica koja je ime Helen počela koristiti kad je započinjala s glumačkim audicijama u Engleskoj krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, opisala je u autobiografiji “In the Frame: My Life in Words and Pictures” iz 2007.
"Život kod kuće bio je skroman, ali ugodan. Moj otac je radio kao državni službenik, a majka nije radila - bili smo radnička klasa, ali s boemskom, kreativnom crtom, koju sam naslijedila od majke. Kao i mnoge obitelji, nismo imali centralno grijanje i u našoj je kući zimi bilo ledeno... Nismo imali ni televizor u kući sve dok nisam otišla od kuće zbog studija, a ni radio o kojem bismo mogli pričati. Odrastanje bez novca dovelo je do mnogih sukoba između moje starije sestre i mene", napisala je.
Pohađala je katoličku srednju školu Sv. Bernarda u kojoj je najvažnija nagrada bila mali, srebrni Shakespeareov pehar. Dodjeljivao se pobjedniku natjecanja u kojem se trebala pripremiti i izvesti scena iz nekog djela slavnog pisca.
"Pobijedili smo jedne godine kada sam izvela Ofelijinu scenu ludila iz ‘Hamleta‘. Glumila sam je godinama kasnije, ali nikad više tako dobro", napisala je Helen Mirren otkrivši da ju je u glumu usmjerila učiteljica engleskog jezika. Predložila joj je da se prijavi za mjesto u Nacionalnom kazalištu mladih. To je i učinila a da nikome nije rekla, uvjerena u odbijenicu. Na audiciji je odigrala scenu kraljice Margarete iz Shakespeareovog “Henrika VI.” i na njeno golemo iznenađenje, primljena je.
Talent tada osamnaestogodišnje Helen Mirren ne da je odmah bio prepoznat, nego je “eksplodirao” na šekspirijanskoj sceni. S dvadeset godina već je igrala Kleopatru, i to u legendarnom kazalištu Old Vic. Predstava je dovela do potpisivanja ugovora s agentom Alom Parkerom, a nedugo potom pozvana je na audiciju u kazališni Pantheon - Royal Shakespeare Company. I ondje je imala zapažene uloge: bila je Diana u predstavi “Sve je dobro što se dobro svrši”, Rosalind u “Na tri kralja ili kako hoćete “, Julija u “Dva gospodina iz Verone”...
Vjerojatno bi s njima ostala dokle god bi za nju bilo uloga - da nema predug jezik. Dok je igrala lady Macbeth, obrušila se na Kraljevsko nacionalno kazalište i Royal Shakespeare Company zbog preraskošnih produkcijskih troškova - u vrijeme kad je Ujedinjeno Kraljevstvo potresala gospodarska kriza. To je pokrenulo javnu žučnu raspravu i dovelo do prepucavanja u parlamentu, a njoj su se, nakon što je žurno napustila stari ansambl, otvorila vrata na West Endu - i na televiziji. Bilo joj je 46 godina kada je prvi put igrala inspektoricu Jane Tennison u legendarnoj britanskoj seriji “Osumnjičeni: Tennison” čija je prva epizoda emitirana 1991. na ITV-u. Bila je prekretnica ne samo za njenu televizijsku i otvaranje vrata zapažene filmske karijere već i za portretiranje žena u tom žanru. Glumiti kompleksnu, sposobnu, ali i emocionalno ranjivu ženu srednjih godina među ne baš prijateljski raspoloženim kolegama bila je velika novost u to vrijeme. Njena viša inspektorica Tennison jedan je od najkompleksnijih ženskih likova u krimi-serijama. Pratimo je dok uporno pliva protiv struje u londonskoj policiji sve dok nije postala zapovjednica. S užitkom ju je igrala do 2006., kad je završila posljednja sezona - tada je imala 61 godinu.
Neki bi rekli da su glumci u tim godinama u niskom startu za mirovinu, ali britansku legendu očekivao je novi uzlet - na velikom platnu. Ranije se okušala u maloj ulozi u filmu “Herostratus” iz 1967. te u većim ulogama u ekranizaciji “Sna ljetne noći” i filmu “Doba pristanka” iz 1969., australsko-američkoj koprodukciji koju je režirao Michael Powell, a snimana je u Australiji. Igrala je Coru, mladu i divlju djevojku, muzu postarijem slikaru čiju ulogu tumači James Mason: kritike njene izvedbe bile su laskave, ali se ipak vratila prvoj ljubavi, kazalištu.
Sljedeći projekt bio joj je povijesna erotska drama “Kaligula” iz 1979. u kojem je igrala Miloniju Cezoniju, suprugu zloglasnog rimskog cara. Kritike su bile loše, a film zbog eksplicitnih scena ni danas nije za svakoga. Evo što je Mirren rekla o tom djelu, dodajući da joj nije žao što se, zbog znatiželje, pridružila glumačkom timu.
“Bila je to neodoljiva mješavina umjetnosti i genitalija”, pojasnila je diva na pola u šali. Sljedeći projekt, povijesni spektakl “Excalibur” iz 1981. i ulogu zločeste Morgane le Fay, publika je srdačnije prihvatila. U tom periodu snimila je i biografsku dramu “Strastveni život Ayn Rand”, “Gosford Park” i “Djevojke s duplerice”, dva nastavka akcijskih spektakla “Red: Umirovljeni, naoružani i iznimno opasni” te biografsku dramu “Golda” iz 2023. o četvrtoj izraelskoj premijerki, Goldi Meir tijekom Jomkipurskog rata.
Uz sav angažman u teatru, Helen Mirren je stekla i - omiljenog filmskog supruga! Riječ je o Harrisonu Fordu, a upoznali su se 1986., na setu drame “Obala komaraca”. Bio je to prvi put da igraju supružnike: on je bio ekscentrični izumitelj Allie Fox, a ona je igrala njegovu strpljivu suprugu Margot koja pokušava zaštititi obitelj od njegovih sve luđih planova u džunglama Srednje Amerike.
Prema kritičarima, njegova izvedba bila je dosadna i nesimpatična (iako je tvrdio da je baš to htio postići) dok je njena pohvaljena. Film je postigao umjeren uspjeh na kinoblagajnama: zaradio je više od 52 milijuna dolara uz budžet od 35 milijuna dolara. Već je tada bilo jasno da njih dvoje sjajno funkcioniraju, stoga su ih u hvaljenoj dramskoj vestern seriji “1923”, prednastavku serijala o Divljem zapadu, “Yellowstone” - ponovno “vjenčali”. Ovaj put igraju bračni par Caru i Jacoba Duttona, koji se tijekom Velike depresije bore za opstanak svog ranča u Montani, te su bez sumnje iznijeli projekt na briljantnim glumačkim “leđima”. Proljetos je na kanalu Paramount+ prikazana druga i, kako se čini, finalna sezona serije “1923” jer je njen autor Taylor Sheridan (autor “Yellowstonea”) unaprijed rekao da planira dvije sezone. Obožavatelji nisu sretni - finale druge sezone postiglo je rekord od 14 milijuna gledatelja diljem svijeta. Najveće zasluge pripadaju Harrisonu Fordu i Helen Mirren, koja je za svog partnera jednom rekla da “nema lažnog testosterona, to je samo čista, prirodna muževnost i vrlo je privlačna”, ali nikad nisu prešli kolegijalnu granicu.
S obzirom na to da je u privatnom životu prebrodila traumatično iskustvo što je odredilo njen (oprezan) odnos prema jačem spolu, mnoge zanima kako je prevladala traumu zbog pretrpljenog silovanja. U intervjuu za časopis GQ ispričala je da je u ranim dvadesetima bila dvaput silovana, i to su joj učinili muškarci koje je poznavala i vjerovala im. Rekla je da nije prijavila seksualno nasilje policiji jer “u to vrijeme, ako biste zato otišli na policiju, ne bi vas shvatili ozbiljno”.
Dodala je: “Bilo mi je jasno da bi me ispitali kao da sam ja kriva. U ono vrijeme žene su znale da prijava samo dodatno pojačava traumu.” Osvrnula se i na seksistički tretman žena u filmskoj industriji, osobito tijekom audicija, što je ranije doživljavala i jasno poručila: “Žene imaju pravo reći ne i da to ne bude dovedeno u pitanje.”
U autobiografiji je pak napisala da se nakon silovanja osjećala bespomoćno i posramljeno, ali je tijekom života nadvladala traumu i naučila “ne pokoravati se očekivanjima drugih”. Takva je i u braku s 80-godišnjim američkim redateljem Taylorom Hackfordom s kojim nema zajedničku djecu, ali je njegove sinove prihvatila kao svoje. Stariji Rio, glumac, preminuo je 2022. kad je izgubio bitku s karcinomom. Helen Mirren i Taylor Hackford tada su objavili da su slomljenih srca jer je Rio ostavio nenadomjestivu prazninu. Mlađi sin Taylora Hackforda, 46-godišnji muzičar Alex, radi kao glazbeni urednik u izdavačkoj kući Sony. O vlastitom nerealiziranom majčinstvu u jednom je davnom intervjuu za Vogue izjavila: “Stalno sam mislila da će se to dogoditi, čekala sam da se dogodi, ali nikad nije i nije me bilo briga što ljudi o tome misle.”
Prvi susret Helen Mirren i Taylora Hackforda, dobitnika Oscara za najbolji kratki igrani film 1978., isprva nije obećavao. Upoznali su se 1985. baš kad je prekinula petogodišnji vezu sa zvijezdom akcijskih filmova, sedam godina mlađim Liamom Neesonom. Radilo se o audiciji za Hackfordov film “Bijele noći”. Tom je prilikom bila ljutita i to mu je pokazala - ali i predivna, upečatljiva glumica, stoga ju je bez razmišljanja angažirao. Kasnije je rekao da je, kad ju je prvi put vidio, zaključio da je vrlo seksi. Kasnije se uvjerio da je jedna od najopuštenijih i potpuno iskrenih osoba, što mu se još više svidjelo. Na kraju su jedno drugom 1986. odlučili dati priliku, što je dovelo do duge i sretne veze.
Premda je ranije tvrdila da ne osjeća potrebu za brakom - zbog njega se predomislila. U njemu je pronašla partnera u pravom smislu riječi. Vjenčali su se poslije 11 godina veze na njegov 53. rođendan, 31. prosinca 1997. u Škotskoj. Godinu mlađa mladenka nosila je jednostavan komplet od čipke i satena, dok je mladoženja u čast mjesta vjenčanja odabrao kilt. I danas su u sretnom braku.
Budući da je dosad u profesiji osvojila sve što se moglo, pa i više od toga - 2003. primila je odličje Reda Britanskog imperija i otada ju se u domovini oslovljava kao Dama Helen Mirren - podjednako su joj primamljiva drugačija priznanja. Kad ju je američki tabloid Esquire 2010. proglasio najseksepilnijom ženom svijeta u 65. godini, titulu je proslavila fotografirajući se za njihovu naslovnicu prekrivena samo zastavom Union Jack. Tri godine kasnije postala je ambasadorica L’Oréala, a ima i svoju Barbie lutku. Dakako, njena statua od voska u Muzeju madame Tussauds u Londonu, koju je dobila još prije petnaest godina, redovito se modno ažurira. Ne pada joj na pamet umiroviti se: i na pragu zlatne dobi život ispija poput šampanjca iz elegantne, pozlatom obrubljene čaše. Što se nje tiče, činit će to dokle god bude mogla. - Život s godinama ne staje. Kreativnost, strast i energija ne prestaju, osim ako ih sami ne odlučite zaustaviti. Treba ostati motiviran i nikada ne odustati. Pronađite užitak, ako je to moguće, u životu koji imate - zaključila je Helen Mirren.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....