Novinarka Informativnog programa HTV-a Anita Bilić s prijateljicom je prije tjedan dana otputovala u Jeruzalem, no umjesto u zrakoplovu, uslijed uzbune za zračnu opasnost završila je u skloništu. Za Gloriju je napisala svoj Dnevnik iz Jeruzalema, a dok je doma željno iščekuju suprug i troje djece, ona se nada skorašnjem povratku.
Na putovanje u Jeruzalem otišla sam mirna. Nekako se sve lijepo posložilo vezano uz organizaciju puta da su mi se vrlo jednostavno raspršile sve napetosti koje sam imala s obzirom na vanjskopolitičku situaciju. Moj prijatelj, fra Željko Barbarić na službi u Kustodiji Svete Zemlje, pozvao je prijateljicu Petru i mene u posjet i zapravo sam u samo nekoliko dana imala u ruci avionsku kartu, riješen smještaj, odobren godišnji odmor i potporu obitelji da prvi put odem u Izrael.
Preko Varšave sam iz Zagreba odletjela u Tel Aviv, u ponedjeljak, 23. veljače s povratnom kartom za isti smjer, 28. veljače. Osim malo stresa oko kratkog vremena za presjedanje u Varšavi, put do konačnog odredišta - Jeruzalema - i idućih pet dana u tom prekrasnom gradu i Svetoj Zemlji - bilo je divno. Od Betlehema, Kafarnauma, Nazareta do Galilejskog jezera i njegovih obala gdje se duša smiruje samo sjedeći i gledajući ga do Crkve Svetog Groba, Maslinske gore i Zida plača. Uglavnom, putovanje za prepričavanje i pamćenje. U svakom smislu. Ni slutila nisam da će mi se u sjećanje zauvijek urezati i povratak. Ustvari, pokušaj povratka. U subotu, u 6 ujutro, krenuli smo prema Ben Gurionu, zračnoj luci u Tel Avivu. Povratni let u 10 i 45, na taj aerodrom treba doći barem tri sata ranije zbog opsežnih sigurnosnih kontrola. I zaista treba. Kad sam predala prtljagu (poljski prijevoznik mi je tada u avion stavio i ručni kofer), prošla sam sigurnosnu provjeru koja je trajala ravnih jedan sat. Iz ruksaka su mi izvadili svaku i najmanju stvar, a službenice su mi prepipale svaki dio tijela i svaki šav na odjeći. Sjećam se da sam im rekla, dok su mi rukama pregledavale tjeme, da im hvala na masaži glave. Smijale su se i dodale: Besplatno je.
Nakon jednosatne “masaže”, krenula sam prema ukrcaju. Ostalo je oko sat i pol do leta, izlaz je blizu, mislila sam: sad malo duty free - kćeri i sin imaju neke željice i narudžbe - može li bolje?! I onda je nešto zatulilo, ne preglasno, ljudi su počeli trčati, nastala je panika, nitko nije znao što se događa. Kad se oglasila zračna opasnost, sve mi je odmah bilo jasno.
Dva puta sklonište na Ben Gurionu, u prostoriji s Amerikancima koji pjevaju, prtljage nema, evakuacija aerodroma. Sva sreća da nas je fra Željko pronašao u skloništu jer u toj rupi, ispod parkinga, nema signala.
Pod uzbunom smo se vratili u Jeruzalem. Shvatila sam da u Starom Gradu i nema pravih skloništa. Neke zgrade imaju podrume, ali nitko se u njih baš i ne žuri kada se oglase sirene. Aplikacija “Tzofar” zvukom propara život otprilike dvije minute prije sirena. I onda nakon minutu - dvije - eksplozije. Po zvuku shvatiš koliko je blizu i koliko visoko je zaštitna kupola nešto presrela. Najgore je kada ne presretne. Onda se uz užasan zvuk, zatrese sve i tako titra… I srce tada nekako čudno titra. Neobičan osjećaj, sličan sam imala za drugog potresa u Zagrebu. Samo što se ovo ponavlja svakih desetak minuta i ne izgleda da će stati. Najgore je navečer kad se sve umiri, između 19 i jedan - dva u noći. Onda par sati mira pa od 6 ujutro opet. San je problem, gotovo je nemoguće zaspati, ali navikne se - vidim - čovjek na svašta. Ne bojim se, imam osjećaj da je u mnogo većem strahu moja obitelj pa koristim vrijeme da ih umirim. I inače, nisam neki uplašen i paničan tip, a i na poslu kad je nekakav izniman stres - uvijek ostanem mirna. Nekad mi bude čudno jer imam osjećaj da što je stres veći, ja sam mirnija. Posao mi je u ovim trenucima spas. I zahvalna sam svom HRT-u na apsolutnoj potpori, prilici i brizi. Pomaže mi to da promijenim fokus i mislim što ću snimiti i kako, umjesto da razmišljam o ratu i kako sam zapela u Izraelu. I kako nemam ništa osim osnovnog u ruksaku. Sva prtljaga je na aerodromu i tko zna kad ću je vidjeti. I opet škola učenja o bitnom i nebitnom. I koliko su ljudi načelno dobri. Jedna divna Claire donijela je u hotel kofer odjeće za prvu ruku. Problem je što je i neobično hladno za ovo doba godine u Jeruzalemu. Uz vjetar, temperature su od 5 - 10 i dojam je da je hladnije. Tjedan ranije bilo je 20 stupnjeva.
Super grije i kava na jednoj maloj terasi u kršćanskoj četvrti. Mala slastičarnica Kod Jacka. Tog čovjeka svi u gradu znaju. Kod njega kavu piju policajci, pravoslavni monasi, režiser biblijskih filmova iz Texasa i talijansko diplomatsko osoblje. Jacka bi se čovjek uplašio da ga sretne sam po noći - ogroman, taman lik, s kapom. Sada je moj prijatelj u Jeruzalemu. Toliko ljubavi, utjehe i poziva na osmijeh nikada u životu nisam doživjela od nepoznatog čovjeka. Suza mu je krenula kad smo se prvi put pozdravili. I još jedna, kad je shvatio da se ne možemo vratiti kući. Rekao mi je da se ne boji za sebe, već za svoju djecu. Ima ih troje, kao i ja. I kaže da u Jeruzalemu nema budućnosti.
Ovdje su ljudi navikli na rat. Zapravo, mislim da i ne znaju kako izgleda mir. Tužno je to. I poučno za osvješćivanje koliko je mir bitna kategorija. U svakom smislu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....