Kako je odabire predstave, zašto preferira priče s jakim ženskim likovima, kako se odvažio krenuti u svijet, što je tamo naučio i zašto se vratio u Zagreb?
Bez Igora Barberića, zagrebačkog redatelja i koreografa, domaćoj sceni mjuzikla nedostajao bi onaj "wow efekt" kakav nose i najveće inozemne produkcije. Njegova je supermoć stvoriti ga u kratkom roku i u skromnijim uvjetima: da jedna pozornica te večeri postane centar showbusinessa, a publika njegovo srce, oko kojeg se sve iskri, pleše i pjeva.
Nakon što je 24. studenoga, Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju operetu/mjuzikl u cjelini pripala mjuziklu "Six" Kazališta Komedija - a on je, uz to, nagrađen za najbolje redateljsko ostvarenje za isti projekt - 52-godišnji umjetnik kaže da priznanja uspoređuje sa šlagom na desertu: "Posao kojim se bavim je već kolač za sebe, a šlag je samo dodatak koji, iako je slastan, nije nužan za taj osjećaj užitka."
Kako odabirete projekte, intuicijom, srcem ili razumom? Što vam govori da ste pronašli pravu priču?
"Nekad je to već prvo slušanje: mjuzikl "Six" slušao sam najprije kao album. Već mi se tada svidjela ideja da na sceni imamo sve žene Henrika VIII. kao članice pop benda: nadmeću se koja je morala podnijeti najviše njegovih sr...a. Predstavu sam pogledao na West Endu, a nakon toga mi je ponuđen taj mjuzikl. Često mi se dogode predstave koje želim raditi, što bi se moglo objasniti intuitivnim predviđanjem. Kad sam kasnije u kazalištu Komedija razgovarao o projektu, rekao sam u šali da ću "Six" raditi ako uspijemo pronaći šest žena koje mogu izvesti tu zahtjevnu predstavu. Na kraju smo našli devet kraljica (uključujući alternacije) koje na sceni mogu sve i imaju sve: srce, intuiciju i zavidne izvođačke performanse. Postavili smo predstavu za (samo) pet tjedana".
A što je s poslovima koje morate odraditi, a najradije ne biste?
"U Švicarskoj sam prije nekoliko godina postavljao mjuzikl "My Fair Lady/Pigmalion", posao mi je ponuđen, odradio sam ga jer sam profesionalac iako je ta predstava grozno zastarjela. Pomislio sam: "Zar stvarno to radimo ovako? Zar zbilja? Kao da smo se vratili 20 godina unatrag... Danas potpuno drugačije gledamo na ženske priče, u ovom slučaju na priču o cvjećarici Elizi Doolittle čije „novo ja” oblikuje fonetičar Henry Higgins - što bi trebalo redefinirati s obzirom na to kako se odnosi prema njoj. Na probama je svima bilo jasno da imamo problem jer nismo mogli ići u željenom pravcu. Ženama je taj problem već dugo očit.".
Kakve vas predstave privlače?
"Moderne priče, stvarna, suvremena pitanja i odnosi među ljudima. Još kao klinca najviše su me zanimali ženski likovi jer su kompleksniji. Tada nisam znao zašto, ali više me zanimao film ili predstava ako sam na plakatu vidio četiri žene nego četiri frajera. Želim reći i to da sam se kao gej muškarac uvijek snažnije povezivao s takvim pričama. Ne zato što mislim da sam "kao gej muškarac - žena", nego zato što gej muškarac poznaje i osjeća sličan pritisak. Često govorim da je homofobija mlađa sestra mizoginije. Ako je žensko manje vrijedno i ženstvenost slabost, onda je i muškarac koji je nježan slab, ili manje vrijedan. Iako, nije svaki nježan muškarac gej, niti je svaki gej muškarac automatski i nježan. Možemo se složiti oko toga da su muškarci u prosjeku fizički jači, ali to ne znači da su zato vredniji. Pronaći ćete jednaku snagu u emociji, brizi i ranjivosti. Kad bismo svi u sebi uklopili i ženski i muški princip bez hijerarhije što je jače, bili bismo potpuniji".
Vidjelo se da navijate za žene i u "Crnoj kući", jednom od prvih mjuzikala koji ste 2013. režirali u Zagrebu.
"Ta priča o spaljivanju vještica, kako smo je mi ispričali, nije bila takva kada je tekst prvi put stigao. Okretali smo ga, prekrajali, dodavali scene i pjesme - praktički smo ga gradili ispočetka. Surove činjenice zagrebačke povijesti, u koju spada i spaljivanje vještica, obradili smo kroz humor i retro estetiku okrenutu naopačke. No, imali smo tri junakinje koje su se izborile za sebe, razvalile tu metaforičku lomaču i pokazale snagu. Predstava je zabavna i lepršava, ali ima jasnu poruku".
Kažu da je patrijarhat prežvakana tema koja iritira i nikoga ne zanima. Što vi mislite?
"Ne moramo ga tako zvati ako nekome ta riječ smeta. Ali sustav u kojem živimo i dalje ima očite nejednakosti. Mislim da o njima treba govoriti, učiti i slušati. Ni ja nisam znao puno o tome dok se nije dogodio cijeli #MeToo pokret, počevši sa žrtvama Harveyja Weinsteina. Tada sam prvi put ozbiljno razgovarao o tome s kolegicama i prijateljicama. Otvorio se dijalog, ispričale su svoja iskustva. Slušao sam ih i mislio u sebi: "Kako to ranije nisam primijetio? Kako mi to nije bilo očito?" Neke stvari naprosto ne vidiš jer ih ne doživljavaš jer nisu tvoje iskustvo. Zato vjerujem da je važno slušati druge. Ne moramo sve nazivati patrijarhatom, ne moramo ni feminizmom ako te riječi drugima smetaju. Ali feminizam je, u svojoj osnovi, vrlo jednostavan: uvjerenje da žene trebaju imati ista prava kao muškarci. Vjerujem u to da mora doći do jednakosti i međusobnog uvažavanja. Da jedni druge čujemo i normalno se odnosimo jedni prema drugima".
Kad se osvrnete na početak vlastite priče, što je kod vas zakotrljao lavinu?
"Bio sam ono dijete koje usred ručka u vrtiću ustane i kaže: "Ajmo sada svi raditi Snjeguljicu!" Disneyjev crtić gledao sam pet puta zaredom i onda organizirao "predstavu". Međutim, trenutak koji je pokrenuo lavinu dogodio se u Osnovnoj školi Silvija Strahimira Kranjčevića nedaleko od Krešimirova trga, kvarta u kojem sam odrastao. Bio sam u dramskoj grupi, postavljali smo "Kuginu kuću" - ali kao komediju. Bio sam Kuga: luckasta kreatura s velikim bijelim plaštem koja trči kroz publiku. Klinci su se valjali od smijeha. Vjerojatno manje zbog komike predstave, a više jer su mi se rugali, ali meni je to bilo otkriće. Napravim jedan pokret, dva skoka - i oni reagiraju. To je moć igre, moć izvedbe. Kasnije sam, u dramskom studiju Zagrebačkog kazališta mladih koji je vodila Zvjezdana Ladika, učio graditi priču i oblikovati dramski svijet koji me je sve više zaokupljao".
Kako ste u Zagrebu krajem 80-ih izbjegli sudbinu "sina inženjera pred kojim je karijera"?
"Bilo je to doba kad je zaista bilo važno završiti konkretan studij. Na sreću, moji roditelji nisu bili previše restriktivni: iako su oboje imali ozbiljne karijere – tata doktor, mama ekonomistica – nisu mi zabranjivali stvari, nisu govorili "to nije za dečke". Mama me je, još kao klinca koji ima i mlađeg brata, znala pitati: "Hoćeš li ići na klavir, na ples ili nešto drugo?" Volio bih da me je više pritiskala za klavir jer bih danas bolje svirao. Sjećam se jednog od prvih ozbiljnih nastupa s Tihanom Škrinjarić, plesne revije za Levi‘s na Velesajmu: trajala je 15-20 minuta, sudjelovalo je 10 plesača, nastupali smo diljem bivše države. Tada sam shvatio koliko volim ples i da se u tome mogu izražavati. Kad sam kao tinejdžer počeo zarađivati, sloboda izbora dobila je svoju težinu. Bio mi je to poticaj nakon mature u Klasičnoj gimnaziji položiti audiciju za akademiju izvedbenih umjetnosti u Belgiji. Moji su me pustili da odem, ali ne bez pitanja: "Razmisli dobro je li to stvarno ono što želiš?"
I jeste li to stvarno željeli?
"Akademija je kombinirala ples, glumu i pjevanje, i iako sam odradio samo dvije godine, pokazale su se ključnim jer sam tada prošao na audiciji u Amsterdamu za brodvejski mjuzikl "A Chorus Line". Prva velika uloga bio je Mike Costa: igrao sam u predstavi koju sam kao klinac gledao na filmu. I da, to sam stvarno želio. Kao svojevrsna potvrda došla je uloga u "Mačkama". Igrao sam buntovnu mačku Rum Tum Tuggera koja nikad nije zadovoljna onim što joj date. Nevjerojatno je to da sam kao klinac u udžbeniku iz engleskog jezika gledao slike iz te predstave u Londonu i zamišljao kako to izgleda - i odjednom sam postao dio te priče. Taj mjuzikl je spektakl, pomalo cirkus, pomalo show, ali kad ste u njemu, osjećate onaj wow-efekt na sceni".
Sljedeće odredište bio je New York. Kako su izgledale audicije na Broadwayu? Jesu li bile nabrijane i kompetitivne kao u filmovima?
"Turneja s "Mačkama" u cijeloj Europi bila je i financijski isplativa pa sam se s tim iskustvom i ušteđevinom zaputio u Sjedinjene Države. U tih godinu dana paralelno sam išao na satove glume, pjevanja i plesa. Bitan detalj je to da iza najvećih predstava stoji jak sindikat pa svi izvođači moraju biti njihovi članovi. Ali svakih šest mjeseci organiziraju se audicije za nesindikalce, "open call". Ne zato da dobijete ulogu (jer nećete), nego zato da izvođači koji ih prođu, a nisu u sindikatu, mogu ući u registar potencijalnih zamjena.".
Kako to izgleda?
"Kolokvijalno ih nazivaju "cattle call": nas je taj dan možda bilo tisuću. Prvo filtriranje je brzinski pregled: po 10 - 15 ljudi stoji u liniji, svaki mora reći svoje ime, odraditi piruetu i osnovni step korak. Preostalih 600 ide dalje u grupnu plesnu audiciju, vježba se koreografija i opet slijedi filtriranje. Nakon plesa slijedi provjera pjevanja. Prošao sam i to da bi me ubacili u arhivu, a onda sam čekao priliku. Odlazio sam i na audicije u Nizozemskoj, Njemačkoj i nastupao, a na kraju sam odlučio ostati tamo gdje je bilo više posla.".
Što vas je povuklo u Zagreb?
"Ponuda postaviti koreografiju za "Priču sa zapadne strane" 2003. u HNK-u, što mi je predložio Dinko Bogdanić. Tada mi je baza bila u Njemačkoj, tamo sam ostao još nekoliko godina, no bilo mi je fantastično da se tako važan mjuzikl postavlja u Zagrebu. Bio je to početak svojevrsne „revolucije mjuzikla” kod nas: krenule su produkcije poput "Chicaga", "Footloosea", "Mamma Mije!", "Briljantina"... Na "Chicagu" sam bio koreograf, a redatelj je bio Stanislav Moša koji mi je ove godine bio protukandidat za Nagradu hrvatskog glumišta u istoj kategoriji. Sljedeće godine pozvao me da dođem raditi kod njega u Brno, koreografiju za "Kosu" prema ovlaštenom scenariju Miloša Formana. Jedini su dobili prava na prenošenje originalnog scenarija filma u formu predstave, bio sam zadužen za sve plesne sekvence jedinstvene predstave. Kasnije su krenule i režije, stoga mi je Zagreb prije dvadesetak godina ponovno postao dom.".
Kakvi ste kad vodite audiciju, s obzirom na njujorško iskustvo?
"Nastojim biti što brži i efikasniji. Pogotovo u prvom krugu audicija gdje filtriramo kandidate prema sposobnostima. U drugom krugu se malo više onda posvećujemo detaljima, specifičnim karakteristikama koje zahtjeva uloga".
Koliko izgled znači u vašem poslu?
"Kao redatelj i koreograf nije važno kako izgledam (smijeh). Ima trenutaka kada nastupam i dan danas, pa se može reći da je onda možda izgled važniji. Ali više nastojim izgledati najbolje što ja mogu, a ne ganjati neki standard ljepote. Na kraju se sve svodi na to da želim živjeti tako da sam stvarno zadovoljan sobom, da mi je svaki dan dobar, veseliti se stvarima koje mi se događaju. Izgled je tek mali, vanjski dio te priče".
Postoje li knjige koje uvijek nosite sa sobom?
"Volim knjige koje te uvuku kao "Na zemlji smo nakratko predivni" - sjetno i ponekad bolno, ali jedva čekaš povratak u taj svijet. Poetska proza mi je posebno draga. Jeanette Winterson - "The Passion", "Written on the Body". Márquez i "Sto godina samoće", Robbins i njegove luckaste heroine. To su moji književni povratci.".
Koje serije volite?
"Najviše ih gledam navečer na kraju dana. "The Morning Show" me potpuno uvukao - odnosi, etika, moć, napetost bez nasilja i pucnjave".
Kako izgleda vaš dan kad ništa ne radite, kada niste u kazalištu?
"Kad me pitaju o hobijima, uvijek zakompliciram. Da, idem u teretanu - ali to nije hobi, nego dužnost prema sebi. Kuhanje je isto tako dužnost prema sebi. Kad sam živio u Njemačkoj, više sam svirao gitaru, na malim scenama u klubovima po principu "mikrofon je vaš", što bi mogao biti hobi. U to vrijeme nosio sam plave dredove, ali to je već druga priča.".
Jeste li od onih koji nekoliko dana prije izlaska znaju što će odjenuti?
"Ostavljam to za zadnji dan. Volio bih ponekad imati tu vještinu odijevanja, kao neki moji kolege. Luka Nižetić se recimo fenomenalno odijeva. a nemam taj talent znati spojiti stvari, odmah vidjeti što ide s čime. Ja sam više tip: "Joj, daj mi samo neke traperice" Srećom, uvijek postoji opcija odijela. Kad si gospodin u godinama, onda je odijelo uvijek sigurna karta. (Smijeh)."
Što vam roditelji kažu danas, kad primate nagrade i vodite velike projekte?
"Nikad me nisu gledali kao "facu" na taj način. Ponosni jesu, ali sam ja još uvijek njihov sin. Puno znači to da dolaze na većinu premijera, osim onih u inozemstvu, premda je mama svejedno uspijevala doći na neke događaje. Osjećam njihovu tihu, nenametljivu podršku i činjenicu da su me pustili odabrati svoj put. Bez toga, teško da bih otišao van. I ova se priča možda ne bi dogodila".
Zahvaljujemo hotelu Canopy by Hilton Zagreb na ustupljenom prostoru
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....