Na gotovo 500 stranica nedavno objavljenih memoara frontmen benda U2 napravio je svojevrsnu rekapitulaciju privatnog i profesionalnog života.
Kad su Bono Vox i njegova supruga Ali bili na večeri u Bijeloj kući, njihovi stari prijatelji Michelle i Barack Obama ponudili su im koktele, a zatim i vina uz jelo. Smetnuvši s uma da je alergičan na salicilnu kiselinu, Bono je popio malo vina pa mu se tako prispavalo da se morao ispričati i pronaći negdje krevet da prilegne. Nakon nekog vremena Obama je pošao u potragu za njim i našao ga kako čvrsto spava u spavaćoj sobi Abrahama Lincolna.
"Obama, naravno, nije povjerovao da imam alergiju. Po njemu, to je izmislila Ali da sakrije činjenicu da sam se napio. I sad se svima hvali da može popiti više od mene", piše u nedavno objavljenim memoarima Bono Vox, glazbenik čiji su izniman talent, ekspresivan glas i golema ambicija odigrali presudnu ulogu u uspjehu megapopularnog benda U2 i doveli ga do toga da je danas upravo gigantska pojava na svjetskoj sceni, unatoč skromnom stasu od samo 166 cm. Ne samo kao svojevrsna ikona rocka nego i kao neumoran i vrlo glasan aktivist u borbi protiv siromaštva i bolesti, zbog čega mnogi smatraju da samom sebi pridaje preveliku važnost. Tih kontroverzija Bono je itekako svjestan pa u autobiografiji pod naslovom "Surrender" glazbenik koji je dobio 22 Grammyja i prodao 157 milijuna ploča objašnjava kako pokušava pomiriti svoj zvjezdani status, duboku vjeru i želju da bude koristan pa iskreno piše: "Moja je paradoksalna životna priča u kojoj rock zvijezda koja dobiva daleko previše novca za svoj rad tupi o problemima najsiromašnijih."
U ukupno 40 poglavlja nazvanih po pjesmama U2, Bono opisuje kako su nastali neki od najvećih hitova benda, kao što su "Beautiful Day", "Sunday Bloody Sunday" ili "With Or Without You", i prepričava zabavne anegdote s članovima benda i raznim slavnim osobama, ali i bez zadrške izlaže svoj privatni život, otkrivajući koje su ga emocionalne prekretnice potaknule da se okrene glazbi.
Bono je rođen 1960. u Dublinu kao Paul David Hewson, u miješanoj obitelji ne sasvim uobičajenoj za Irsku toga doba. Otac Bob bio je katolik, majka Iris protestantkinja i s njom su nedjeljom mali Paul i njegov stariji brat Norman išli u crkvu; Bono je i danas duboko religiozan. Osim po konfesiji, roditelji su se razlikovali i u drugim pogledima.
"Otac je više živio u glavi, dok su majka i njezini bili više kod kuće u tijelu", piše Bono i opisuje kako se Iris voljela smijati i posjećivati članove svoje velike obitelji, dok suzdržaniji Bob nikad nije nenajavljen odlazio svojoj braći i sestrama od straha da ga neće primiti. Ocu je najveći užitak bila glazba: volio je pjevati i slušati ploče u dnevnoj sobi - Mozarta, Beethovena, Traviatu - i pritom dirigirati Irisinim pletaćim iglama. Bono je glazbeni dar očito naslijedio od oca, ali majka ga nije prepoznala. Kad su dječaka na upisu u školu pitali bi li se pridružio zboru, Iris je umjesto njega odgovorila: "A ne, Paula uopće ne zanima pjevanje".
Nakon njezine smrti u kući su ostali samo muškarci koji su se s gubitkom nosili, kako to opisuje Bono u autobiografiji, "tako da o tome nikad nisu razgovarali", ali zato su se neprestano svađali.
"Tri muškarca koja su prije vikala na televiziju sad su urlala jedan na drugoga. Život nam je bio bijes i melankolija, misterija i melodrama - piše Bono koji je utjehu našao u glazbi. Znao je, kaže, kasno poslijepodne doći iz škole u praznu kuću i jedino mu je društvo bio magnetofon. Umirao bi od gladi, ali svejedno bi ubrzo zaboravio tko je i gdje je dok bi stajao pred stereom, baš kao otac, i doslovce puštao da kuća izgori dok bi slušao, primjerice, rock operu "Tommy" benda Who.
"Za to vrijeme crni dim bi napunio kuhinju i prodro u dnevnu sobu", piše Bono koji je majci posvetio pjesme kao što su "I Will Follow", "Lemon" i "Iris", izjavivši da mu je njezina smrt ostavila rupu u srcu iz koje je potekla glazba.
Odnos s ocem bio je i ostao kompliciran. Bono je priželjkivao očevo odobravanje i imao je osjećaj da ga nikad nije dobio. Kad je već postao slavan, 1985. poveo je oca sa sobom na turneju po Americi i na koncertu u Teksasu osvijetlio ga reflektorom s pozornice da ga predstavi publici koja je Boba pozdravila ovacijama. No, jedini kompliment koji je sin dobio od oca u garderobi poslije koncerta glasio je: "Vrlo si profesionalan". Ipak, s vremenom su donekle poboljšali odnos i, kad god su mogli, sastajali su se nedjeljom u pubu Finnegan u Dublinu.
"Što ima novog i neobičnog?", s tim je pitanjem Bob uvijek počinjao razgovor sa sinom, sve dok jednom isto pitanje Bono nije postavio ocu, a on je odgovorio: "Imam rak." Bob Hewson umro je 2001. Prije smrti sinu je rekao: "Ti si bariton koji bi htio biti tenor". Nakon što je otac umro, Bono je primijetio nešto neobično: glas mu se promijenio, opseg mu se proširio za nekoliko tonova i postao je doista tenor.
Prije toga, Bob je sinu otkrio da mu je bratić Scott zapravo polubrat. Otac mu je, naime, imao izvanbračnu vezu s tetom Barbarom, suprugom Jacka Rankina, brata Bonove majke Iris. Iz te se veze rodio Scott, koji je odrastao vjerujući da mu je Jack otac, a Bono bratić. No, Bono i Scott uvijek su bili vrlo bliski.
"Da budem iskren, Scott i ja imali smo osjećaj da smo braća prije nego što smo doznali da smo doista braća", objasnio je Bono. Ipak, pogodilo ga je što je otac varao majku (Iris, srećom, nikad nije doznala za muževu avanturu), ali kad mu je to prigovorio, Bob mu je rekao: ‘Naravno da sam volio tvoju majku. Jednostavno, dogodi se‘.
Bonov životni put možda bi izgledao sasvim drukčije da ga nisu izbacili iz škole kad je profesorici španjolskog ubacio pseći izmet u plastičnu kutiju u kojoj si je donijela užinu pa se morao upisati u drugu školu, Mount Temple, koja se pokazala presudnom i za njegovu karijeru i za privatni život. Ondje je Paul Hewson dobio nadimak Bono Vox, prema dublinskom dućanu s pomagalima za sluh koji se zvao Bonovox, a nedugo poslije Bono i prijatelji - basist Adam Clayton, bubnjar Larry Mullen Jr. i gitarist David Evans, zvan Edge - formirali su 1976. bend koji su prvo nazvali Feedback, s vremenom promijenili ime u U2 i opstali sve do danas, kao jedan od najdugovječnijih sastava na glazbenoj sceni.
Gotovo istodobno, Bono je prohodao s Alison Stewart koja je pohađala istu tu školu i, kako je napisao u autobiografiji, "nakon toga više ništa nije bilo isto". Vjenčali su se u ljeto 1982. i u braku su dobili četvero djece kojima su dali biblijska imena - kćeri se zovu Jordan i Eve, sinovi Elijah i John.
Glazbenik u knjizi priznaje da je u njihovom braku katkad bilo trzavica, ali nikad nisu odustali.
"Ostati zajedno s prvom ljubavlju nije mala pobjeda u današnjem svijetu", ponosno piše Bono te naglašava kako je obiteljsko zajedništvo čvrsto zahvaljujući i snažnoj vjeri. Jednom je cijela obitelj otišla na neku vrstu hodočašća po biblijskim lokacijama na Bliskom istoku pa su djeca i roditelji zajedno zaplivali u rijeci Jordan na mjestu gdje je sv. Ivan navodno krstio Isusa.
"Sretan sam čovjek jer imam obitelj ludih hodočasnika koji su me spremni slijediti u ovom simboličnom činu", razdragano kaže Bono.
Osim obitelji, veliki je dio knjige posvećen članovima benda, njihovim uspjesima i neuspjesima, preprekama s kojima su se suočavali, pogreškama koje su radili i smiješnim situacijama u kojima su se zatekli, kao kad ih je jednom producent Flood nagovorio da se na snimanju skinu do kože, kako bi "unijeli malo neozbiljnosti" u trenutak, pa su glazbenici u studiju svirali goli kao od majke rođeni, samo s malo maskirne trake preko intimnih dijelova. "Sve za umjetnost, razumijete!" sjeća se u knjizi Bono.
Svi članovi benda U2, osim basista Adama Claytona, koji više naginje agnosticizmu, veliki su vjernici katolici i nije im uvijek lako pomiriti vjeru s životom rock zvijezda. U jednom trenutku Edge je osjetio da mu Bog poručuje da ostavi bend, i to je povjerio Bonu, na što je Bono odlučio da će onda i on otići. Bend bi se tako možda doista raspao, i to uoči izlaska drugog albuma "October", da njihov razgovor nije čuo dugogodišnji menadžer benda Paul McGinnis, inače ateist, koji se tad umiješao i postavio im pitanje: "Bi li Bog htio da vas dvojica prekršite ugovor koji ste potpisali sa mnom? Je li moguće da bi Bog tražio od vas da prekršite zakon? Pa kakav je to Bog?"
"Imao je pravo. Bog ne bi nikad od nas tražio da prekršimo zakon", piše Bono u autobiografiji. I Edge se slaže i tvrdi da je uvijek samo htio neku vrstu znaka da može nastaviti.
Kako je i za očekivati kad je riječ o jednoj od najvećih zvijezda današnjice, stranicama Bonovih memoara paradiraju nebrojeni celebrityji iz svih sfera života, od estrade do politike. Tako se, osim bračnog para Obama, pojavljuju i nekadašnji predsjednici Bill Clinton i George W. Bush, bivša američka državna tajnica Condoleezza Rice, ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski, Nelson Mandela, nadbiskup Desmond Tutu, Quincy Jones, David Bowie, George Soros, Warren Buffett, Oprah Winfrey, Steve Jobs, Bill i Melinda Gates i dr. Anthony Fauci. Papa Ivan Pavao II. isprobao je Bonove sunčane naočale, njegov zaštitni znak, i nasmiješio se "smiješkom koji se jedino može opisati kao vragolast", piše Bono.
"Znaš, mali, ti si jedini muškarac s naušnicom kojeg mogu podnijeti" rekao mu je Frank Sinatra, na čijem je bijelom kauču Bono jednom zaspao nakon što je strusio nekoliko čaša tekile i drugih pića i probudio se mokrih hlača. Srećom, nije se pomokrio, nego se samo zalio pićem.
Posebno je potresna priča o tome kako je Bono odlučio prekinuti prijateljstvo s Michaelom Hutchenceom, pjevačem benda INXS, i njegovom partnericom Paulom Yates, koji su tonuli sve dublje u narkomaniju.
"Kako se njihovo ponašanje mijenjalo na gore, njihovi su nam posjeti sve teže padali i prijateljstvo je počelo pucati", otvoren je Bono. Do kraja je puklo kad su 1996. Hutchence i Paula zamolili Bona i Ali da budu krsni kumovi njihovoj novorođenoj kćerkici Heavenly Hiraani Tiger Lily, a ovi su odbili jer više nisu htjeli imati posla s njima. Hutchence je sljedeće godine nađen obješen u hotelskoj sobi u Sydneyju, Paula je umrla tri godine poslije od overdosea heroinom, a Tiger Lily je posvojio Paulin bivši muž Bob Geldof.
"Ni na kraj pameti nam nije bilo da će oboje tako brzo umrijeti. Čak i sad dok ovo pišem, ne mogu vjerovati da sam to napisao", piše Bono. Ako je katkad kritičan prema drugima, najkritičniji je prema samom sebi.
"Nitko me ne može tako kritizirati kao što ja sebe na svakom nastupu kritiziram na pozornici, kao da mi sam vrag sjedi na ramenu i šapće mi što radim krivo". kaže Bono, koji je u autobiografiji na gotovo 500 stranica nastojao proniknuti u svrhu i smisao svojeg života, ali i poslao jasnu poruku da još nije kraj, jer je riječ "o dvojbi koliko i o izvjesnosti, o putu više nego o odredištu".