"Naš odnos opisala bih kao kombinaciju starog bračnog para i najboljih frendova s faksa; dovoljno smo ozbiljni kad treba, ali se najviše oslanjamo na povjerenje i humor. Zajedno smo prošli toliko emisija da se na pozornici krećemo kao da vozimo isti auto, jedno je volan, drugo mjenjač, ali znamo točno kako onaj drugi ‘diše‘", tako svoj odnos s Ivanom Vukušićem (44) opisuje Iva Šulentić (42). Ovaj voditeljski dvojac godinama preuzima ‘velike zalogaje‘, od vođenja dodjele Porina do ‘The Voicea‘ za odrasle, a trenutačno ih gledamo u drugoj sezoni glazbenog showa ‘The Voice Kids‘, za koji ističu da je pun one prekrasne, vesele pjevačke magije kakvu samo najmlađi donose. Ivanova i Ivina kemija pod reflektorima, slaže se i Vukušić, ne bi bila toliko jaka da nema i onih ‘začina‘ bez kojih ni jedna takva suradnja ne bi bila uspješna i prepoznata kod gledatelja. "To je jedan odnos pun poštovanja nakon svih zajedničkih projekata i kilometara, ali i neizostavne dobre zafrkancije. Osjećamo se super skupa na pozornici i oko nje i volio bih da tako ostane još dugo", govori Ivan. Popularni dvojac otkrio nam je što donosi nova sezona, ali i što je najljepše što se trenutačno događa u njihovim životima.

Prošle godine ‘The Voice Kids‘ imao je veliku gledanost i osvojio mnoge simpatije. Što mislite, nosi li ova sezona, iz vaše perspektive, jednaku čaroliju?

IVA: Po meni ova sezona donosi istu onu čaroliju, čak u nekim momentima i veću, jer su klinci opušteniji, a produkcija i mentori još sigurniji u format. Već na prvim snimanjima vidjelo se da su djeca hrabrija, da dolazi nova generacija koja ozbiljno razmišlja o glazbi, ali i da se igraju, a ta mješavina daje baš posebnu energiju.

IVAN: Čarolije kao što ste već vidjeli - ne nedostaje. Meni je sama spoznaja da nas sve skupa tako lako svojim pjevanjem odvedu na neko bolje i ljepše mjesto - čarobna i neopisiva.

"Ivanova najveća vrlina je pouzdanost; kad je emisija uživo i kad se dogodi nešto nepredviđeno, znam da će on ostati koncentriran i miran", ispričala je Iva

Dinko Cepak/HRT

Što vam je bilo najemotivnije na snimanju?

IVA: Trenuci kad vidim roditelje u backstageu, njihova lica kad dijete izađe na pozornicu i pokuša ostvariti svoj san - često su snažnija od bilo koje scene na pozornici. U ovoj sezoni posebno me dirnulo kada je jedno dijete, nakon nastupa, reklo da mu je najvažnije što je prvi put povjerovalo da je ‘dovoljno dobro‘, bez obzira na prolazak dalje.

IVAN: Neke pjesme podsjetile su me na drage ljude, lijepe godine i vremena iza nas koje smo dijelili uz dobru zabavu i bezbroj anegdota, tako da nisam mogao ne reagirati. Kad budete gledali, shvatit ćete odmah o čemu pričam.

Kako se nosite sa suzama, uzbuđenjem i razočaranjima tih malih ljudi?

IVA: U tim trenucima uvijek prvo razgovaram s njima kao mama, a tek onda kao voditeljica - bitno mi je da znaju da je u redu plakati, biti ljut ili tužan. Emocije su ljudske, a oni su se svojevoljno prijavili na ovaj rollercoaster emocija i imaju našu punu podršku. Pokušavam im prevesti situaciju na jezik koji razumiju: ovo je velika igra, veliko iskustvo i tek jedan korak, a ne kraj njihove priče. Zapravo, njihova priča, bilo u kojem smislu, ovdje može početi.

IVAN: Već znamo kada im treba dodatna podrška ili najjednostavniji zagrljaj, koji im ponekad toliko puno znači. Na kraju ispada da više plaču jer se neće družiti međusobno nego zbog samog showa.

"Ivine vrline su fokus, brzine i polivalentnost", ističe Vukušić

Dinko Cepak/HRT

Na koji način im vi kao tim, cijela produkcija i žiri olakšavate taj iskorak na pozornicu i ‘svijet odraslih‘?

IVA: Iza kulisa postoji cijela mala ‘vojska‘ ljudi čiji je zadatak djeci olakšati svaki korak - od psihološke podrške, pedagoga i roditelja, do mentora i vokalnih trenera koji s njima rade i kada kamere ne snimaju. Mi voditelji smo im često prva ‘sigurna luka‘ u studiju; šala, zagrljaj, kratko disanje prije izlaska, podsjećanje da je to prostor gdje smiju pogriješiti, gdje se uči, a ne sudi.

IVAN: Olakšavamo im ponavljajući koliko je važno uživati u trenutku i putu koji je pred njima te prije svega zezanjem na samim snimanjima. Jako dobro kuže fore i pravi su mali pametnjakovići.

Čini li vam se da se nekad klinci više podržavaju, manje su ljubomorni od odraslih?

IVA: Klinci se u pravilu puno iskrenije raduju uspjehu drugih - oni stvarno skaču, vrište i grle se kad prijatelj prođe dalje, čak i ako oni sami ispadnu. Kod njih je natjecanje i dalje više igra nego hijerarhija, a mi odrasli bismo iz tog iskrenog navijanja jedni za druge mogli dosta naučiti.

IVAN: To je tako kod najmanjih. Što smo stariji, to više kreće kalkulacija i taj nesretni ego radi svoje. Klasika.

"Oboje smo slični po tom pitanju, ne trpimo gluposti i lažne autoritete"

Dinko Cepak/HRT

Što ste vi od klinaca naučili radeći ove dvije sezone?

IVA: Naučili su me da se ne smije izgubiti radost prvog puta - prvi izlazak na pozornicu, prvi intervju, prvi pljesak - oni sve doživljavaju kao čudo. Podsjećaju me da je hrabrost često jednostavna; stati, udahnuti i napraviti taj jedan korak naprijed, iako te strah ne prolazi. Već sam spomenula kako navijaju jedni za druge iako ispadaju. Mogla bih vam nabrojati još sijaset stvari jer ovo je doista projekt koji dušu hrani svima nama koji ga radimo baš zbog tih mladih, a velikih bića koji nas razoružaju svojom iskrenošću, talentom i, generalno, pogledom na svijet.

IVAN: Ništa nisam naučio, ali su me podsjetili koliko je super biti svoj, autentičan i slobodan duhom. Izgarati za onim u što vjeruješ i raditi cijelim srcem na ostvarenju svojih snova.

Čega se sjećate s prvog upoznavanja? Gdje je to bilo i kako ste na prvu doživjeli jedno drugog?

IVA: Znamo se iz Prve gimnazije u Zagrebu. On je bio maturant, ja prvašica, nije tu bilo puno komunikacije. Službeno smo se upoznali na HRT-u, u onoj užurbanoj atmosferi kad svi trče na probe - prvo što sam pomislila bilo je: "Dobro, ovaj stvarno zna što radi, ali i kako od toga napraviti zabavu." Radili smo zajedno i na radiju i na televiziji. Mislim da smo se oboje malo mjerkali, ali je vrlo brzo sve otišlo u smijeh - tipično za nas, prva ozbiljna rečenica završila je internom forom.

IVAN: Naša prva anegdota seže još u vremena srednje škole. Još nisam radio na telki, a Iva je već tamo bila dosta aktivna. Pozdravili bismo se s ‘bok bok‘ i to je to. Petnaest godina kasnije postali smo i kolege s malih ekrana. Prošle godine smo u HNK vodili svečanost u povodu 170. rođendana Prve gimnazije. Život je čudo.

Ivan Vukušić i Iva Šulentić voditelji ‘The Voicea Kids‘

HRT

Po čemu ste slični karakteri, a po čemu dijametralno suprotni?

IVA: Slični smo po tome što nijedno ne voli ‘odrađivati posao‘, oboje volimo pripremu, detalje i da sve ima smisla, a ne samo formu. Različiti smo po temperamentu - jedno od nas dvoje je brže i impulzivnije, a drugo je smirenije i racionalnije i ta nas kombinacija drži.

IVAN: U poslu smo dosta slični jer znamo koliko znači dobra priprema i fokus. Suprotnosti mi je teško komentirati. To bolje vide ljudi sa strane dok nas gledaju.

Tko se od vas dvoje brže naljuti, tko prvi popušta?

IVA: Brže padne onaj tko ima manje energije taj dan, a u pravilu prvi popušta onaj koji se prije nasmije. Dugo radimo zajedno pa smo naučili prepoznati kad onaj drugi ima ‘svoj dan‘ i ne gurati stvari preko granice. Nemamo ‘situacija‘, čuvamo jedan drugome leđa i poštujemo se.

IVAN: Ma slični smo po tom pitanju. Ne trpimo gluposti i lažne autoritete.

Što mislite, tko od vas dvoje priča bolje fore i viceve?

IVA: Rekla bih da je on brži na foru, a ja duže držim priču, on je vispren, brz, životan, a ja više sarkastična. Najbolje fore nastanu kad se nadograđujemo jedno na drugo, tu se zapravo najviše vidi koliko smo usklađeni.

IVAN: Znam samo da dosta dobro zajednički napravimo dobru zezanciju jer nam mozak brzo i dosta slično radi. Onda nas često gledaju zbunjeno jer samo mi znamo zbog čega vrištimo od smijeha.

Što biste jedno kod drugog izdvojili kao najveću vrlinu?

IVA: Ivanova najveća vrlina je pouzdanost; kad je emisija uživo i kad se dogodi nešto nepredviđeno, znam da će on ostati koncentriran i miran. Ne samo u emisijama, privatno također. Rekla bih i da ima izuzetno razvijen osjećaj za ljude - brzo pročita gosta ili kandidata i to nam jako pomaže na pozornici.

IVAN: Ivine vrline su fokus, brzine i polivalentnost.

"Najljepše mi je kad sam sa svojom kćeri. Ništa mi više ne treba osim te ljubavi i radosti", govori voditeljica o najvažnijim trenucima

Dinko Cepak/HRT

A manu?

IVA: Mana je često samo druga strana vrline.

IVAN: Što je ovo, leksikon iz srednje škole?

Jeste li toliko uigrani da instinktivno pokrivate jedan drugog u slučaju nepredvidivih situacija u programu uživo?

IVA: Da, danas nam je dovoljno pola pogleda da znamo tko preuzima sljedeću rečenicu ili vođenje situacije. Ako jedan od nas ‘zapne‘ ili mora riješiti nešto iza kamere, drugi automatski preuzme, bez dogovora, to dolazi samo s godinama zajedničkog rada.

IVAN: Naravno da se dogodi, i to daje čar ovom poslu. Zapravo tada tek vidite tko je tko.

Oboje ste roditelji. Izmjenjujete li roditeljske savjete, neke odgojne mjere?

IVA: Često razgovaramo o djeci i roditeljstvu, to je tema koja se prirodno otvara i u pauzama i iza kamera. Ne dijelimo ‘svete istine‘, više razmjenjujemo iskustva - što je kome upalilo, gdje smo fulali i pokušavamo jedan drugoga podsjetiti da savršeni roditelji ne postoje.

IVAN: Standardno se nadopunjujemo sa zlatnim savjetima glede viroza, nespavanja i sličnih tema.

Što vam je najbolje što ste čuli jedno od drugog po pitanju odgoja?

IVA: Jedna od stvari koje pamtim jest rečenica da dijete prije svega treba osjetiti da je voljeno baš takvo kakvo jest, a ne kakvim ga mi zamišljamo. Druga je da je u redu biti umoran roditelj; djeci ne trebamo glumiti superheroje, trebamo im biti stvarni. Rekli smo si to kad smo bili umorni.

IVAN: Ma ništa posebno. Oboje smo svjesni da djeci treba neizmjerna ljubav, a nama milijardu živaca.

Koji je najbolji savjet ili životna mudrost, rečenica koja vam pomaže kad zagusti?

IVA: Vrlo često si ponavljamo da ‘nije sve pitanje života i smrti‘ - pogotovo pred emisije uživo, kad se adrenalin digne. Naučili smo jedno drugo da je ponekad najveća profesionalnost znati stati, udahnuti i priznati da nam treba pomoć tima ili tišina i mir.

IVAN: Ne sjećam se nekih posebnih mudrosti, ali vjerojatno ona: "Proći će, proći će," iz ove roditeljske faze.

Što mislite, tko ima veću tremu pred emisije uživo?

IVA: Tremu imamo oboje, ali se različito manifestira; kod mene je više unutarnji nemir i osamljivanje, kod njega je više fokus i tišina. Kad prođe odbrojavanje i krenu prve sekunde emisije, trema se pretvori u koncentraciju i užitak, i tu smo potpuno sinkronizirani.

IVAN: Oboje imamo, samo smo već malo otupili. Ako se i ne vidi, znajte da nam tijelo to naplati za dan dva u obliku prehlade ili slično. Jednostavno svaki posao nosi svoje.

Ivan tvrdi da Iva bolje pjeva od njega

Dinko Cepak/HRT

Imate li koji trik kako svladati tremu?

IVA: Pomaže mi vrlo jednostavna stvar: minuta-dvije dubokog disanja, uzemljivanje i fokus na kandidata, a ne na sebe. Kad svjesno prebaciš pažnju s toga ‘kako ja izgledam‘ na ‘kako se oni osjećaju‘, trema se značajno smanji.

IVAN: Imam. Trebate je napadati sve dok ona ne postane saveznik i prijatelj. Tek tada s tremom možete ploviti kroz život i povremeno je kontrolirati. Ona iz nas izvlači najbolje i najiskrenije trenutke. Ako je ima previše, onda mijenjaj posao.

Zbog čega se iznova zaljubite u voditeljski posao, je li to ono što ste uvijek željeli ili postoji još neka neostvarena želja?

IVA: Iznova se zaljubim onog trenutka kad osjetim da je publika ‘unutra‘ s nama, meni je to zajedništvo i dalje čista magija. Da, ovo je posao koji sam gradila godinama, ali uvijek postoje dodatne želje - od novih formata do možda nekih intimnijih, autorskih projekata u budućnosti.

IVAN: Veseli me kada uspijemo dobro povezati zamišljeno i kad reakcija publike bude da su uživali i da je sve izgledalo opušteno. Naravno, kad u sve dodate malo sebe i improvizacije - onda je to šlag na tortu.

Kako se opuštate, imate li neki hobi?

IVA: Najviše se opuštam u vrlo običnim stvarima: s obitelji, uz dobru hranu, šetnju u prirodi ili knjigu i naravno - uz glazbu. Kako mi je posao jako društven, privatno mi sve više paše mirniji ritam i manja, bliska društva. Zapravo, najljepše mi je kad sam sa svojom kćeri. Ništa mi više ne treba osim te ljubavi i radosti.

IVAN: Trenutačno spavanjem kad god mogu, i povremeno tenisom. Hobija imam puno, ali je vremena malo. Doći će i to na svoje.

Pijete li kavu u pauzama od snimanja ‘The Voicea‘, kakve teme vodite i u kojim trenucima zapjevate?

IVA: Kava je obavezni dio svake pauze - to su naši mali ‘briefinzi i debriefinzi‘, gdje prođemo što se dogodilo, ali i sve teme od klinaca do svakodnevnih briga. Zapjevamo kad nas povuče atmosfera, nekad nas ‘povuče‘ kandidatova pjesma, nekad mentorova proba, a nekad čista euforija što radimo emisiju koja ima toliko srca.

IVAN: Pjevamo stalno na probama oko pozornice i na snimanjima pijemo kave redovno, jer je aparat za kavu uvijek okružen veselom ekipom s kojom se obožavam družiti. To su ljudi iza kulisa bez kojih ovoga ne bi bilo na ovom nivou.

Tko je bolji pjevač od vas dvoje?

IVA: Mislim da bismo se oboje složili da je pametnije da pjevanje ostavimo kandidatima i mentorima, a da mi ostanemo u našoj zoni - vođenju. Priznajem, doduše, da je Vuk hodajući jukebox i da zna tekstove pjesama koje ja (loše) glumim da znam. Pobogu, čovjek je i producent! Ali imamo dovoljno sluha da znamo kad je netko stvarno izuzetan i to je najljepši dio ovog posla.

IVAN: Iva ziher. Tiha voda brege dere.

"Često razgovaramo o roditeljstvu jer su nam djeca generacija, ali ne dijelimo ‘svete‘ istine, nego razmjenjujemo iskustva - što je kome upalilo i gdje smo fulali", ističu

DINKO CEPAK/HRT

Zbog čega se veselite Božiću i kako izgleda blagdanska atmosfera u vašem domu?

IVA: Božiću se veselim zbog osjećaja usporavanja i zajedništva, da se na trenutak svi okupimo na jednome mjestu; bez žurbe i obaveza. Kod kuće volim klasičnu, toplu atmosferu: bor se najčešće kiti na Badnjak, mirisi kolača i pećnice miješaju se sa smijehom i dječjom grajom, a neki mirisi - poput domaćih kolača i cimeta, odmah me vrate u djetinjstvo i obiteljski stol. Svako dobro svima!

IVAN: Veselim mu se jer mi je lijep ritual kićenja i okupljanja. Podsjećamo se zapravo koliko nam je malo potrebno, pa redovno svi udružujemo snage oko pripreme glavnog jela i kolača. Obožavam francusku salatu, a od kolača mjesece i mađaricu. Obavezno slušamo radio i tada mi zapravo božićne pjesme zvuče najposebnije. Petarde i vatromet u gradu prezirem jer volim životinje i šteta što već kao klinci ne možemo shvatiti koliko je to sve skupa suvišno i pogrešno.