Redateljica i scenaristica Ivona Juka govori o svom novom filmu ‘Lijepa večer, lijep dan‘ - provokativnoj gay priči u poslijeratnoj Jugoslaviji - te o izazovima svog posla, odrastanju, hobijima i ljubavnim odnosima
Prije jedanaest godina redateljica i scenaristica Ivona Juka (48) snimila je nagrađivani film ‘Ti mene nosiš‘, u međuvremenu joj se, kako kaže, događao život i snimanje dokumentarnog materijala, a sada se na scenu vratila sa stilom. Njezin novi dugometražni film ‘Lijepa večer, lijep dan‘, koji naziva ‘odom slobodi‘, već je dobio brojne nagrade na festivalima po Europi, izazvao ovacije nakon projekcija od San Francisca do Varšave, dok su za zagrebačku pretpremijeru ulaznice planule. Ivona otkriva kako je tijekom promocije u Los Angelesu od inženjera zvuka Michaela Minklera, nagrađenog s tri Oscara, dobila komplimente da je riječ o sjajnom filmu, kao i od montažerke Joan Sobel, koja je radila ‘Noćne životinje‘ Toma Forda. Zato joj je, napominje, žao što od Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) nisu dobili veću financijsku potporu za promotivne aktivnosti - kako bi prošao za nominaciju za Oscara.
"Možda je najveći kompliment da takav film nisu očekivali iz Hrvatske. Govorili su nam da smo hrabri i inovativni poput Skandinavaca. Znam da ne zvuči lijepo da se od Hrvatske ne očekuje puno, ali opet, to je realnost, mala smo kinematografija", govori Ivona Juka, sretna jer joj profesija pruža mogućnost da upoznaje zanimljive ljude iz struke diljem svijeta. U povodu filma bez ustručavanja govori i o financijskoj strani ovog posla, odnosu sa sestrom, producenticom Anitom Jukom, roditeljima, strasti, libidu, ljubavi, jedrenju...
Što se krije iza idiličnog naslova vašeg novog filma ‘Lijepa večer, lijep dan‘?
- To je film o slobodi - i osobnoj i umjetničkoj. ‘Lijepa večer, lijep dan‘ govori o prihvaćanju čovjeka kakav jest i o vrijednosti njegova života koji treba biti iznad bilo kakve ideologije, religije ili svjetonazora. Nažalost, i danas sloboda čovjeka nije ugrožena samo u nekim dijelovima svijeta gdje ljudi doslovno gube glavu, već i u razvijenim i zapadnim zemljama, u kojima gube status, karijeru i egzistenciju. Film je, osim devetnaest međunarodnih nagrada, dobio i sedam nagrada publike diljem svijeta, što pokazuje da ova tema rezonira s publikom u Njemačkoj, SAD-u, Britaniji, Australiji, Italiji. Jednako kao i u Indiji ili ratom pogođenoj Ukrajini.
Vi ste napisali i scenarij - prilično hrabru odu gay umjetnicima u bivšoj Jugoslaviji 50-ih godina, temi koja na ovakav način nikad nije bila zastupljena. Odakle hrabrost, ludost i ideja za ovu priču?
- Ovaj film je oda svim idealistima, ne samo gay umjetnicima. Moji protagonisti su bivši partizani, koji su se borili protiv nacizma i za bolje društvo, a kad su se riješili jednog zla, došlo je drugo. I to je priča koja se kroz povijest ponavlja. Idealisti su oni koji se bore i ginu za promjene, a konformisti vole jesti plodove njihova uspjeha. Kad idealisti nešto postignu, onda se konformisti pobrinu da ih odstrane. Ista priča se dogodila i od 90-ih naovamo. A ovu priču intimno prepoznaje i svatko od nas tko se borio za bilo kakvu promjenu na svom poslu, u svojoj profesiji ili struci. Oni koji vole fotelje, vole odstraniti one koji žele prave rezultate, a ne funkcije. Uz razmišljanje o ovoj temi, koju sam mogla staviti u bilo koje razdoblje, jak impuls za ovu priču bio je i član moje obitelji - gay koji se nikad nije smio outati. U mojoj progresivnoj obitelji bio je prihvaćen, ali u društvenom životu nije. I kad su se spojile te dvije ideje, nastala je priča za ovaj film.
U filmu ima i eksplicitnijih gay scena, što je, pretpostavljam, prilično zahtjevno za snimiti?
- Uh, smijali smo se neprestano, iako smo radili vrlo ozbiljan film. I svi smo se jako povezali. Prvo, scene vođenja ljubavi ne bih nazvala eksplicitnima da nekoga ne navede na pogrešnu predodžbu, jer su prekrasne. I to nije samo moje mišljenje, već i reakcija publike diljem svijeta, pogotovo ženske publike. Dođite vidjeti film i vidjet ćete prezgodne, seksi frajere koji su mnogo ljepši od glumaca u ‘Heated Rivalry‘. Dovoljno smo se nagledali sisa i guzica na balkanskom filmu, vrijeme je da uživaju i naše gledateljice. Drugo, što se tiče povjerenja glumaca u vezi snimanja intimnih ljubavnih scena, nikad nemam problem s tim jer ne bih ijednog glumca ili glumicu snimala nešto što im je neugodno. Osim toga, radim dugačke probe u kojima sve dogovorimo do zadnjeg detalja, tako da je seks na filmu poput plesne koreografije - sve je unaprijed točno dogovoreno i nema neugodnih iznenađenja na snimanju. Ljubavne scene snimali smo u Jovankinoj spavaćoj sobi u vili u Kumrovcu. Mnogo je ljepša od Titove, iako on ima zanimljivu noćnu lampu u obliku vagine. Pa, ako baš hoćete ludost, uvjereni smo da imamo njihov blagoslov za ove scene, jer su snimljene s lakoćom. Tako da vjerujemo da se duhovi Tita i Jovanke smješkaju. Napokon, oboje su bili vrlo strastveni ljudi.
Nedavno ste imali premijeru i u San Franciscu i osvojili nagradu publike. Kakve su bile reakcije publike i struke?
- Kad smo osvojili prvu nagradu publike, nisam mogla vjerovati, jer publika obično nagrađuje komedije. Međutim, ‘Lijepa večer, lijep dan‘ izuzetno emocionalno djeluje na ljude. Gotovo u svim dvoranama u svijetu gdje je prikazan publika je redovito ostajala sjediti i nakon što su se svjetla upalila. I to nakon vrlo duge špice. Osvajali smo nagrade publike i u Cambridgeu, gdje smo pobijedili i filmove na engleskom jeziku sa svjetskim zvijezdama, pa nekoliko nagrada publike u Njemačkoj, a tek reakcije u SAD-u... Naime, za vrijeme Oscar kampanje gledatelji su nam govorili da imaju osjećaj kao da gledaju SAD danas. Naravno, iznenadilo nas je, ali kad bolje razmislim, pa slobode su svuda ugrožene. U trinaest država SAD-a abortus je potpuno ili gotovo zabranjen. U našem filmu partija špijunira ljude, a danas to više nije potrebno. Nadzor nad nama je svuda: od kamera, kartica i banaka koje prate našu potrošnju, do digitalizacije naše pisane komunikacije. Međutim, ono što je također publika prepoznala jest politička propaganda koja je danas izuzetno agresivna, mnogo agresivnija nego prije nekoliko desetljeća i koja se algoritmima služi da još više dijeli ljude.
Vaš posljednji dugometražni film je nagrađivani ‘Ti mene nosiš‘, a i Netflix ga je uvrstio u svoj program. Što ste radili posljednjih desetak godina?
- Zaljubljivala se. Kako bi bilo super da je to odgovor. Svašta se događalo u tih proteklih deset godina - od smrti članova obitelji i bolesti bliskih ljudi, pa do drugih problema. Život. Nikome nije lagan. Međutim, radila sam i dalje kao redateljica i producentica, samo ne na dugometražnom filmu.
Na koji način se u Hrvatskoj može pristojno živjeti od snimanja filma, ili se obogatiti?
- Ako se politički uhljebite, možete biti bogati. Nije naša profesija nikakvo izuzeće od drugih struka u Hrvatskoj. Preko političkih veza se prolazi na raznoraznim natječajima. Mi, odnosno moja produkcija 4film, nismo uhljebi, ali smo našli svoj put i jako dobro živimo poslujući sa strancima. Vrlo smo uspješni, stranci su prepoznali našu kvalitetu i sada imamo vrlo moćne suradnike, a i prijatelje diljem svijeta. Naš put je bio teži, ali isplativiji u smislu statusa u svijetu.
Kad ste se zaljubili u film?
- Odmalena volim film, ali nitko u mojoj obitelji nije se bavio ovim poslom, tako da nisam ni razmišljala o režiji. Kao dijete sam gutala filmove, a nakon što bih ih pogledala, prepričavala bih radnju prijateljima na dvorištu i dijelila im uloge. No, kako sam pokazivala talent za slikarstvo, kroz djetinjstvo sam bila uvjerena da će to biti moja profesija. Režiji je vjerojatno pripomogao i moj otac. On je bio profesor filologije i filozofije, smatrao je sebe nemaštovitim, pa mi je za laku noć prepričavao grčku mitologiju - naravno, cenzuriranu za moju dob. To je jedino što bi mu palo na pamet da mi priča, tako da sam umjesto ‘Zeke i potočića‘ slušala najbolji storytelling otkako znam za sebe, a scenarističko pismo se temelji na antici. A majka nas je odgajala bez kupovnih igračaka, poticala je da ih izradimo sami. Ona je, možda, zaslužna i za Anitin i moj jaki unutarnji poriv za stvaranjem. Nama je dosadno ako ne stvaramo.
Na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti bili ste izniman talent sa svojim kratkim filmovima. Je li se vaš idealizam prema snimanju filmova pomalo rasplinuo ili vam je drago da ste nastavili ovim putem?
- Nakon prošlog filma imala sam krizu i htjela sam prestati režirati. Nakon ovog želim sutra raditi novi film. Razlika je što sam tada emotivno proživljavala svaki problem, a danas stvarno nemam emocija prema bilo kojoj prepreci - samo racionalno gledam kako da je premostim. Ako ne mogu, onda kako da se maknem što prije od bilo kojeg negativizma, a imam kamo - u svoj kreativni svijet i fenomenalnu ekipu s kojom radim.
Kakvi ste bili kao dijete? U kakvoj ste obitelji odrasli?
- Odrasla sam s osobenjacima. Ni mama ni tata nisu bili klasični roditelji, što je imalo i svojih prednosti i nedostataka. Majka nam je branila televiziju, tako da nismo imali uređaj u kući, ali smo zato i Anita i ja kod susjeda buljile u televizor kad smo mogle, ili kad bismo došle kod nekoga u goste. Imam starije rođake, koji su bili tinejdžeri kad smo bile male, Ivanku i Zorana. Oni su nas svuda vodili sa sobom, pa tako redovito i u kino. Imala sam sreću da su nas obožavali, kao i naša teta, njihova majka Marija, koju sam zvala Stara Majka. Sa Zoranom sam gledala akcijske filmove, čak od treće godine. On je bio presretan što sam mirna u kinu, jer sam bila vrlo živo dijete, a ja sam zbog kina bila najbolje i najposlušnije dijete, samo da me vodi. To me mnogo više zanimalo od zoološkog vrta i sličnih izlazaka. Ne znam od koga sam naslijedila talent za film, mislim da se talent ne nasljeđuje. Kad sam snimala prof. Kurjaka za dokumentarni serijal "Mistika uspjeha", pamtim što je sjajno rekao: ‘Nitko ne zna što će dijete izvući na genetskoj lutriji‘.
Kako se slažete sa sestrom Anitom, producenticom?
- Mi smo nebo i zemlja, valjda ne možemo biti različitije jedna od druge nego što jesmo. Nevjerojatno kako nemamo sličnosti, osim smisla za humor. Družimo se uglavnom kad putujemo zajedno i tada se ne prestajemo smijati. Doslovno plačemo od smijeha, jer bacamo foru za forom, a poslije uvijek kukamo: zašto to ne zapisujemo za neku komediju. U vezi posla se više ne svađamo, ali žustro raspravljamo kad se ne slažemo. Međutim, obje popuštamo tamo u čemu je druga jača. Barem to. I smijemo se kad zlobnici pokušavaju rovariti između nas, točno prepoznamo kad nas netko provocira sa svojom skrivenom agendom, ne dotiče nas.
Kakvi ste privatno? Što vas ispunjava osim filma?
- Zbog svog posla mnogo putujem i zato valjda ne maštam o putovanjima, iako ih jako volim. Nedavno su me oduševile Indija i Australija. O Indiji ne prestajem pričati, ali, naravno, najviše me oduševilo to što kao nacija obožavaju film. Moj je imao dvije projekcije ujutro i mislila sam da nitko neće doći u kino, a dvorane od petsto mjesta bile su krcate. Bolji su od Francuza, koji pauzu za ručak koriste tek da skoknu u kino. Jako volim i kuhati za prijatelje. Obožavam i konje i letenje. Znam jahati, ali nemam vremena, niti za tečaj letenja koji dugo želim položiti.
Rekli ste jednom da vas film potpuno zaokuplja. Ima li mjesta za privatni život ili kvalitetno solirate?
- Privatni život mi je važniji od bilo kojeg filma. Film je prije svega moj posao, zatim moja strast, ali nije moja ljubav. Bez ljubavi prema ljudima, film ne postoji. Jao, kako ovo sad pretenciozno zvuči, ali istina je. Moram voljeti i nekog glumca ili glumicu privatno da bih uopće željela snimati film s tom osobom. Moram voljeti njihov rad, njihovu osobnost, njihovu posvećenost - i tako bih mogla nabrajati za većinu ljudi iz filmskih sektora u ekipi. Dakle, osim inspiracije u svakodnevnom životu, i za suradnju je presudno voljenje, baš voljenje, iznad kategorije sviđanja. Osim toga, imam jak libido i toga se ne sramim. Ne znam zašto se žene srame svog libida, imati jak libido ne znači ne imati ga pod kontrolom. Tako da mi je i moj privatni, ljubavni život izuzetno bitan, bitniji od bilo čega.
Što vam je najvažnije u vezi, u odnosu s partnerom? Na što ne biste pristali?
- Mozak je najseksi organ. Međutim, bez srca može biti i iritantan, odbojan. Vrlo sam klasična, kod partnera mi je važno da mi ulijeva tri vrste sigurnosti: fizičku, mentalnu i emocionalnu. Fizička znači da će imati hrabrosti zauzeti se za mene, ako dođe do takve situacije. To ne znači da mora biti snagator, ali mora biti hrabar da se izloži ako je potrebno. Mentalna, da je osoba koja ima svoje okupacije, neku profesiju koju radi s radošću. I emocionalna, najvažnija, jest da je utočište mojim emocionalnim stanjima, ali i inspiracija kad je potrebno. Znam da nudim isto. Bez ijedne nabrojane sigurnosti ne želim odnos - zapravo, ne mogu ga ostvariti. Svi možemo biti sami i sretni, to je mnogo bolje nego biti u polovičnim odnosima.
Što trenutačno čitate, kakve vas teme zaokupljaju - možda novi scenarij?
- ‘Moj boj‘ - prva knjiga Karla Ovea Knausgarda. Pišem nekoliko projekata, a jako me veseli i jedan koji radim u suradnji s nekoliko kolegica. Ne smijem pričati o tome, jer je tek u povojima. Voljela bih raditi neku predstavu u teatru. Treba mi da se zatvorim i budem samo s glumcima, bez distrakcije prolazi li gliser, je li oštro ili neoštro, i dvjesto pedeset ljudi u ekipi. Ne želim prijeći u teatar, ali želim kreativni izlet, pa mi se motaju neki projekti po glavi. Želim malo stvaranje prolaznog, ali živog, ne nečeg što ostaje za vječnost, već nečeg što živi od predstave do predstave. Igra mi se zbog igre, i to samo privremeno - jedna predstava, ne više. Napisala sam scenarij za dugometražni film, riječ je o doktorici koja radi u organizaciji doktori bez granica, tom filmu se najviše nadam.
Planirate li negdje odmor nakon promocije filma?
- Da, idem učiti jedriti s prijateljima koji su iskusni, a jedan od njih čak je i instruktor. Miris mora i beskrajan horizont. Jedva čekam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....