Sreća i oprez posljednjih se dana izmjenjuju u domu sarajevske redateljice Jasmile Žbanić. Iako je ponosna što je njezina drama “Quo vadis, Aida?” nominirana za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma, uplašila se kad joj je prošlog tjedna potvrđen koronavirus. Tako je umjesto slavlja nakon nominacije ležala u krevetu i skidala temperaturu, a pogodila ju je i teška pandemijska situacija u njenom rodnom Sarajevu, koju su mnogi zbog broja oboljelih i preminulih usporedili s talijanskim Bergamom.
No, okolnosti su ipak neusporedive sa svime što se događalo u srpnju 1995., kada je tijekom rata u BiH srpska vojska napala Srebrenicu, gdje su ubili više od osam tisuća nenaoružanih bošnjačkih muškaraca. “Quo vadis, Aida?” prikazuje tragične srebreničke dane iz perspektive Aide, prevoditeljice za UN, koja u ratnom vihoru pokušava spasiti svoju obitelj. Film je premijerno prikazan na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji, a 15. travnja bi u Los Angelesu mogao biti ovjenčan Oscarom.
Jeste li prije doznali da ste pozitivni na covid-19 ili za nominaciju za Oscar?
- Da je suprug Damir pozitivan, doznali smo dvadesetak minuta prije nego što je Akademija objavila imena nominiranih. Između kategorije kratki film i dokumentarni film zvali smo doktore da vidimo što trebamo raditi. Na nominacije smo se usredotočili tek kad je došla na red naša kategorija za najbolji strani film. Kada su pročitali “Quo vadis, Aida?”, skakali smo do plafona od sreće, javljali se ekipi na telefon, a onda se brže-bolje vratili u stvarnost te se raspitivali gdje se mogu testirati i s kojom terapijom moramo početi, što je protokol ako se stvari zakompliciraju… Dakle, potpuno ludilo!
Mislite li da se ova situacija s koronavirusom u Sarajevu mogla izbjeći?
- Stručnijim potezima vlasti i odgovornijim ponašanjem građana mogli smo izbjeći toliki broj zaraženih. Jako mi je teško što je stanje ovakvo.
Kako je izgledao put do nominacije za Oscara?
- U proces kampanje ušli smo bez američkog distributera, što je bila otežavajuća okolnost jer glasači Akademije nisu imali priliku pogledati naš film. Drugi filmovi su bombardirali oglasima, intervjuima, PR nastupima - mi si takav način kampanje nismo mogli priuštiti. Borili smo se gerilski samo kako bi film došao u poziciju koju su imali drugi filmovi. Nakon užeg izbora uspjeli smo dobiti američkog distributera Super Ltd., što sada stvari čini puno lakšim jer film igra u američkim kinima i na online platformama poput Amazon Primea. Ali, još nije gotovo. Slijedi još puno posla.
Čija je bila ideja da vas za magazin Time intervjuira holivudska diva Angelina Jolie?
- Angelinu sam dobro upoznala još 2012. u Berlinu. Tad me direktor festivala Dieter Kosslick zamolio da vodim razgovor s njom o njenom redateljskom prvijencu “U zemlji krvi i meda”. Razgovarale smo nakon premijere i bilo je jako ugodno. Ona je vrlo posebna osoba, netko tko stalno gleda kako bi pomogao drugim ljudima. Barem je to moje iskustvo, a i mojih kolega glumaca koji su radili s njom. Svjesna je svog utjecaja i pokušava ga usmjeriti u dobre svrhe. Naš film joj se jako svidio i htjela ga je podržati pa je predložila da napravimo intervju. On je po prirodi stvari bio fokusiran na žene te je njena suradnica predložila da ga Time objavi na Međunarodni dan žena. To se pokazalo odličnom odlukom jer je puno medija prenijelo intervju.
Čitajte i: Angelina Jolie intervjuirala Jasmilu Žbanić: ‘Majke Srebrenice zaslužuju Nobelovu nagradu za mir‘
Sve filmove snimate sa suprugom, producentom Damirom Ibrahimovićem. Uspijevate li odvojiti poslovni i privatni život?
- Prije korone smo uspijevali: radimo u uredu i najčešće, ako nije nešto hitno, ne pričamo o poslu u kući i poštujemo privatno vrijeme. Naravno, razgovaramo o idejama jer stalno se igramo, ali teže teme ostavljamo za ured. Ali s dolaskom korone kuća je postala ured i sada je teže napraviti takvu vrstu podjele. Posebno ovih dana kada učestalo komuniciramo s SAD-om, a tamo posao počinje u 18 sati po našem vremenu. Tako se svi intervjui, razgovori i poslovni sastanci zbog razlike u vremenu odvijaju do ponoći. Zasad tako funkcioniramo, ali morat ćemo to promijeniti. U svibnju, kada kampanja prođe, napravit ćemo rez i odvojiti stvari. Ovako nam radno vrijeme traje po 20 sati, što zaista nije zdravo.
Kako ste se upoznali?
- Damir i ja živjeli smo u istom haustoru u sarajevskoj četvrti Marijin dvor. Damir mi je i tada izgledao kao džentlmen, otvarao vrata lifta, uvijek je imao najljepše parfeme od kojih je zgrada mirisala satima nakon što bi izašao. Kada je počeo rat, svi susjedi su živjeli u skloništu, što je za naš haustor zapravo bilo stubište iza kućice lifta. Nas desetak mlađih bili smo non-stop skupa i tada smo se počeli intenzivno družiti. Zaljubili smo se i zajedno smo od 1992.
Po čemu je vaša suradnja idealna?
- Pa ne bih rekla da je bilo što na svijetu idealno, to zvuči nerealno. Najčešće se brzo složimo oko toga što želimo raditi i oboje smo borci za ono što mislimo da nam je važno. Po prirodi smo vrlo različiti, što je jako dobro u ovom poslu jer se drugačije nosimo s različitim nedaćama i čini mi se da tako pomažemo jedno drugom. Filmski proces ispunjen je velikom neizvjesnošću, rizikom, i to psihički treba podnijeti. Puno je padova i najvažnije je sportski podnositi i poraze i uspjehe. Film je kolektivni rad i znamo da je nemoguće napraviti dobar film bez dobrih suradnika. Tijekom karijere imali smo sreću raditi s puno vrhunskih profesionalaca, mnogi od njih su bili iz Hrvatske. I s najvećim brojem njih smo ostali jako dobri prijatelji.
Jeste li kći Zoe, studenticu dramaturgije na sarajevskoj Akademiji, ikada pokušali odgovoriti od bavljenja umjetničkim poslom?
- Rano je postalo jasno da matematika nije njen fah. (smijeh) Vidjelo se da najveću strast ima prema čitanju. Zbog Harryja Pottera je naučila čitati, jer nas nije više mogla čekati da dođemo s posla i čitamo joj pred spavanje. Nikada nismo pokušavali utjecati na ono čime će se baviti. Naučili smo je da sve odluke mora donijeti sama, ali onda i odgovarati za njih. Iskreno, šokiralo nas je kada je rekla da će upisati Akademiju u Sarajevu, jer smo mislili da će nastaviti sa školovanjem u Berlinu, ali to je njen izbor i vidimo da je sretna, što je jedino bitno.
Pokazujete li joj svoje scenarije u fazi nastajanja?
- Da, uvijek joj dajem svoje scenarije na analizu. Vrlo je kritična i vidi puno toga što ja ne vidim pa zato jako cijenim njeno mišljenje.
S čime vas može najviše iznenaditi?
- Iznenađenja ne manjka. Ako mislim da se nešto može riješiti na A ili B način, ona donese Z rješenje, nešto apsolutno njeno čega se ja ne bih sjetila ni u najluđim snovima. Ne znači da se složim s njima, ali ne pokušavam ih spriječiti jer obično kada prođe vrijeme shvatim da su za nju bili važni i imali smisla. Ove godine se odselila i živi sa svojim prijateljima s Akademije. I to nam je bio šok, ali opet izuzetno cijenim što želi biti samostalna. Mada mi strašno nedostaje zajednička jutarnja kava, svakodnevno maženje…
Prije nekoliko godina ste se preselili u Berlin. Kolika je bila teška odluka da živite između Sarajeva i Berlina?
- Berlin i Sarajevo su komplementarni i sretna sam s takvim životom. Odluka da idem u Berlin nije proizašla iz komfora i nije bila nimalo lagana. Sada mogu reći da mislim da je dobro živjeti u dva sustava koja možeš komparirati. Puno stvari možemo naučiti od Nijemaca, ali također puno stvari je bolje kod nas u Bosni ili u Hrvatskoj, mada to mi nekada ne vidimo. Ono što mi se kod Nijemaca jako sviđa je što cijene stvari: čuvaju prirodu, poštuju svoj novac, svoje vrijeme… Kod nas je sve “lako ćemo”, kao da ćemo živjeti vječno i kako ne cijenimo stvari oko sebe, ne cijenimo ni druge. U Berlinu mi ne nedostaje ništa jer ja zapravo nisam nikada otišla iz Sarajeva. I da hoću, ne bih ga mogla istjerati iz sebe.
Bili ste u žiriju na ovogodišnjem Berlinaleu, koji je održan virtualno. Kakvo vam je to iskustvo?
- Fizički smo bili u Berlinu, ali sve je bilo jako čudno. Nas šest članova žirija bilo je u izolaciji, nismo smjeli viđati nikoga, nikamo ići. Svaki dan su nas testirali antigenskim testovima. Morali smo biti smješteni u hotelu i mogli smo otići do kina koje je bilo preko puta hotela. I tako tri ili četiri puta dnevno. Biti na Berlinaleu bez kolega iz filmske profesije, bez publike je čudan osjećaj. Ipak, filmove smo gledali u najboljim uvjetima i svakom smo filmu posvetili vrijeme da bismo ga analizirali. Meni se najviše svidio rumunjski film “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” i sretna sam što je pobijedio. To što mi je Ankica Jurić Tilić izuzetno draga producentica nije utjecalo na odluku o nagradi, ali sam bila sretna zbog nje jer vidim da nastavlja producirati najbolje filmove.
Jeste li o svojim filmovima možda razgovarali s nekim redateljem čijim ste se djelima divili dok ste tek počinjali karijeru?
- Prije petnaestak godina upoznala sam Sydneyja Lumeta iz čijih knjiga i filmova sam učila o režiji. I dandanas uzmem njegovu knjigu i ponovim gradivo prije nego što uđem u snimanje. Britanski redatelj Mike Leigh također mi je bio jako važan, posebno dok sam spremala svoj prvi film “Grbavica”. Nedavno smo imali razgovor u okviru kampanje za BAFTA-u, koji se može pogledati na YouTubeu. Divno je vidjeti koliko je još strastven prema svom poslu.
Kako biste proslavili osvajanje Oscara?
- Kada smo u kolovozu prošle godine čuli da je film ušao u glavni program Venecije, bila sam u Berlinu i pozvala sve svoje berlinske prijatelje da dođu sutradan u kafanu da proslavimo. Ali ujutro sam shvatila da je to nemoguće. Morali smo završiti film i nismo se smjeli izlagati riziku da dobijemo koronu. Otkazala sam proslavu i bila jako tužna jer nisam mogla podijeliti sreću s dragim ljudima. U pandemiji neke najobičnije stvari poput radovanja s prijateljima nije moguće organizirati a da ne ugrozite život nekome i zato zaista ne znam kako slaviti bilo što u novim uvjetima. Mi još nismo uspjeli imati premijeru s cijelom ekipom. To bi mi bio san, da se konačno možemo okupiti i pokloniti publici. Nadam se da ćemo ovo ljeto to moći napraviti u Sarajevu. S Oscarom ili bez njega, kako god. Film ostaje isti.