Na Šalati se nalazi kuća prekrivena bršljanom u kojoj svoje utočište pronalaze dvije umjetničke duše. Slikari Jagoda (72) i Dimitrije Popović (74) ugostili su nas u svojem toplom domu pred čijim vratima nas je prvo pozdravio vitak crni mačak. Po ulasku u njihov dom, dočekuje nas sklad i mir u maksimalističkom prostoru čiji su tamnozeleni zidovi ispunjeni slikama. Pažnju privlači crni klavir na kojemu Jagoda svaki dan svira, a za kojim joj se u posljednje vrijeme često pridruži i njihova unučica Greta koja će uskoro napuniti četiri godine.

Svoju priču grade još od studentskih dana, kad su se upoznali na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Nakon dugog i nenametljivog udvaranja, nastala je i ljubav koja jednako jako živi već 50 godina. U svojih pola stoljeća zajedničkog života proživjeli su ono dobro i ono loše, ono najbolje i ono najgore. No, uvijek su si bili međusobna podrška, a dandanas se mogu pohvaliti da nisu imali ni jednu jedinu svađu. Samo za Gloriju prisjetili su se i prvog trenutka kad su se susreli.

Sjećate li se prvog susreta?

Dimitrije: Jako se dobro sjećam tog jutra na Likovnoj akademiji. Jagoda je silazila stepeništem s drugog kata zgrade s kolegicama. Odmah sam je primijetio. Imala je crveni kaput i kosu skupljenu u nisku punđu. Nešto je razgovarala smiješeći se. Kratko smo se pogledali. Ali u toj kratkoći sam osjetio neki intenzitet kao kad iskra izazove plamen. Taj susret u prolazu bio je sudbonosan. Bilo je i drugih lijepih djevojaka na Akademiji, ali mom tipu ženske ljepote Jagoda je najviše odgovarala. Kad smo se upoznali, ta fizička ljepota otkrila mi je njezinu duhovnu ljepotu.

Jagoda: Također bih rekla da sam osjetila neku iskru u tom kratkom pogledu. U tom času sam Dimitrija vidjela i pogledom i srcem. Nekako se odvajao od drugih i izgledom i ponašanjem. Bljedolikog lica, guste crne kose, imao je nešto asketsko i izazovno. Posebno mi se sviđao njegov hod. Odavao je nešto od njegove prirode, da slijedi svoj senzibilitet usprkos svemu. Nisam se prevarila.

Dimitrije pamti prvi susret s Jagodom kad je nosila crveni kaput i imala kosu svezanu u nisku punđu

DARKO TOMAŠ CROPIX

Kako su izgledali počeci vaše ljubavi?

Dimitrije: Upoznali smo se u kantini Akademije, na pauzi predavanja, odnosno crtanja. Za istim dugačkim stolom na kojem je još bilo mjesta došle su Jagoda i njezine kolegice iz klase. Pio sam vrući čaj i grijao obraz šalicom. To im je vjerojatno bilo malo čudno. Nakon poznanstva predložio sam Jagodi da pođemo u kinoteku. Nalazila se nedaleko od Akademije i često sam je posjećivao. Volio sam filmove više od kazališta. Nismo otišli sami. Pratili su me dvoje kolega, dva prijatelja iz klase. Gledali smo jedan film Fritza Langa. Zatim smo Jagodu sva trojica pratili kući. To je bilo pomalo starinsko udvaranje, ali je imalo svoje čari. Poslije sam Jagodu sam pratio kasno u noć. Dugo smo se rastajali ispod jedne mirišljave glicinije čiji je preplet grana natkrivao jednu ogradu na Šalati. Prepoznavanje je bilo sve dublje, sve jasnije, sve istinskije. Garantiralo je dugovječnost.

Jagoda: Da, to je bilo jako lijepo, ta dugotrajna rastajanja ispod mirišljave glicinije. Kad smo se upoznali u kantini, pila sam kavu. Dimitrije mi je kroz smiješak rekao da mi iz šalice može proreći budućnost. Inače je volio da mu jedna gospođa, koja je bila model, gleda u šalicu. U udvaranju je bio nenametljiv. Dolazio je na sat crtanja, takozvani večernji akt, koji je radila moja generacija. Dolazio je samo da bi me gledao. Onda su mi kolege znali doći i tiho reći: "Došao je onaj s treće godine. Moraš vidjeti kako je aktu nacrtao rep." Točno sam znala da dolazi zbog mene, ali nisam otišla vidjeti što radi. Znam da je volio francuske "uklete pjesnike" Lautreamonta i Rimbauda, koje mi je često citirao. Volio je Bunuelove filmove. Zajedno smo ih gledali u Kinoteci.

Ove godine slavite 50 godina braka – postoje li uopće stvari koje su još uvijek iste, osim ljubavi?

Dimitrije: Život neminovno nosi promjene, loše i lijepe stvari. Loše su se odnosile na zdravlje i na smrti u obitelji. U suštini, naša povezanost je ostala ista, međusobno prožeta kao dva elementa koja čine neraskidivo jedinstvo. Kada su pitali slavnog španjolskog filozofa Miguela de Unamuna da definira ljubav, odgovorio je jednostavno: "Kad mene zaboli lakat, istovremeno lakat zaboli i moju suprugu." Ova duhovita izjava ima dubok smisao. Kad pogledam sebe u ogledalu, vidim koliko sam se puno promijenio. Ali mijenjao sam se i iznutra. Starost donosi neku vrstu okretanja u sebi, u retrospekciju vlastite tajne postojanja. Sve je suprotno od dana mladosti koje je karakterizirala neka vrsta ohole samosvijesti uspješnog mladog umjetnika sklonog provokacijama i ekscesima. To je bila i posljedica mog urođenog afiniteta za nadrealizam. Tada sam Jagodi za dar poklanjao ogrlice i narukvice s privjeskom od životinjske kosti, kralježaka od kostura neke mačke nađene pod Sljemenom. Danas Jagoda nosi bisernu ogrlicu. Biser, tu zanimljivu sedefastu tvorevinu, posebno volim, a što nije bez simboličkog značenja za našu povezanost. Od zrna pijeska u školjki nastaje savršen biserni oblik. Jedan od simbola ljubavi. Brak sazrijeva kao biser.

Jagoda: Dosta se stvari promijenilo, a promjene su nas još više zbližile. Osim ovoga što je Dimitrije naveo, Unamunovu izjavu, slično tome, ali na drugi način, možda mističniji, ima jedna pojedinost koja posebno karakterizira našu povezanost. Naime, imamo iste brojeve u danu i godini rođenja. Samo su brojevi drugačije raspoređeni. Dimitrije je rođen 4. 3. 1951., ja sam rođena 4. 1. 1953. Slično dijamantu i ugljenu. Sastav je isti, samo su molekule drukčije raspoređene. Osjećam i vidim promjene kod sebe. Također su važne one unutarnje promjene koje ustvari nisu radikalne, nego više nijansirane u smislu da su neke sklonosti koje sam ranije imala sada jače izražene. Na primjer, godinama nisam svirala glasovir, a sada ne prođe dan da ne sviram barem jedan sat. Slikarstvo me je vratilo glazbi. Evo, da kažem u duhu glazbe, Dimitrije i ja živimo jednu bogatu simfoniju.

Jagodu je slikarstvo vratilo glazbi

DARKO TOMAŠ CROPIX

Koja vam je najdraža zajednička uspomena?

Dimitrije: Imamo puno lijepih zajedničkih uspomena. Posebno nam je ostala u sjećanju uspomena kad je Jagoda rodila našeg sina Petra u Petrovoj bolnici 11. siječnja 1982., kad smo iz rodilišta tog hladnog zimskog dana otišli kući.

Jagoda: Najsretniji trenutak u mom životu je dan kad sam saznala da sam trudna. Također, najljepša uspomena je rođenje našeg sina Petra. Nova godina nam je počela novim životom koji je na najljepši način obogatio naš život. Taj osjećaj majčinstva je nešto što je teško izraziti riječima. Ima još jedna draga i neobična uspomena. To je naše vjenčanje. Vjenčali smo se u ponedjeljak 16. 6. 1975. u Gornjoj Stubici. Bio je ponedjeljak. Padala je kiša. Moja kuma je bila Sanda Ehrlich, moja prijateljica iz djetinjstva, a Dimitrijev kum je bio naš kolega s Akademije Darko Bubanko. Njegova je mama priredila u starom dvorcu bogat ručak. Zanimljivost te lijepe uspomene jest činjenica da niti jedna fotografija s vjenčanja niti sa svečanog ručka nije uspjela. U nama su ostale živjeti lijepe, žive slike jasnog sjećanja na taj događaj. Posebnu nam radost čini danas što smo tri godine baka i djed. Imamo unučicu Gretu, njezino je rođenje unijelo veliku radost u naš život.

Sigurno ste prebrodili zajedno i brojne teške trenutke – kako ste se izborili s time?

Dimitrije: Osim, naravno, smrti roditelja, posebno su bili teški dani vezani za bolesti odnosno operacije. Još od mladosti sam imao problem s glasnicama. Neko vrijeme mi se toliko prekidao glas da sam bio na trenutke afoničan. Stvarala se leukoplakija na površini glasnica, a to je prekancerozno stanje. Kad su se konstatirale maligne promjene na površini glasnica, morao sam se riješiti problema radikalnom operacijom. Posljedica tog zahvata koji mi je riješio problem jest moj promukli glas.

Jagoda: Ja sam imala drugu vrstu problema koja se također riješila operativnim putem. Dimitrije i ja imamo jednu također zajedničku osobinu. Nikad se ne uspaničimo pred problemom. Želimo da se problem što je moguće brže riješi. Bez odlaganja. Krizna stanja sa zdravljem koje smo imali podnosili smo stoički. To je valjda stvar prirode naše osobnosti.

Je li lakše ili teže stvarati kad vam je supružnik umjetnik, odnosno umjetnica?

Dimitrije: Mislim da je to prednost. Upravo to što smo iste profesije u svakom slučaju obogaćuje naš zajednički život. Za ovakvu vrstu profesije potrebno je razumijevanje. Stvaralaštvo je zahtjevan proces i u tom smislu se jako dobro razumijemo. Premda imamo jako slične afinitete za razne umjetničke izraze, od književnosti do glazbe, teatra ili filma, naši umjetnički izrazi su potpuno različiti. Ne samo u smislu izbora tema kojima se bavimo, nego i u načinu slikanja. Jagodi više odgovara apstraktni način izražavanja koji se podudara s izborom tema koje slika, a to je prvenstveno inspiracija glazbenim djelima starih i suvremenih autora. Mene više zanima figura, ljudsko tijelo i ljudski lik. Od čovječjeg korpusa do ljudske ili životinjske kosti istovremeno kao simbola egzistencije i prolaznosti. Naravno, ove nas razlike ne sprečavaju da razmjenjujemo mišljenja o onome što radimo. U tim razgovorima, bez obzira na individualni pristup, uvijek se nužno dotičemo i drugih medija. Jer upravo ljepota i zanimljivost umjetnosti je njezina bezgranična širina, bez obzira na klasičnu ili modernu, odnosno suvremenu umjetnost.

Jagoda: Svakako je to prednost. Usprkos različitosti u izrazima i načinu slikanja, postoji ona dubinska povezanost koja se ogleda u ljubavi prema umjetnosti općenito. Naši su razgovori, posebno o slikarstvu ili književnosti, uvijek zanimljivi. Nedavno smo gledali, drugi ili čak treći put, na jednom TV kanalu, kasno navečer, odličan francuski film "Crveni krug" s Alainom Delonom i Gian Marijom Volonteom u režiji velikog J. P. Melvillea. Iako nam je film bio poznat, uvijek izaziva zanimljiva razmišljanja o redateljskom umijeću nijansiranja karaktera likova itd.

Obostrana ljubav prema umjetnosti pomogla im je u stvaranju

DARKO TOMAŠ CROPIX

Tko je veći kritičar između vas dvoje?

Dimitrije: Kritičko mišljenje je uvijek dobrodošlo. Jer čovjek se neki put toliko zasiti onim što ga zaokuplja da zna izgubiti onu kritičku ili samokritičku distancu, pa je stoga razgovor o problemu dobrodošao ako problem postoji. I to je izraz povjerenja. Ali nakon velikog iskustva u radu, slika teško može prevariti. Ako nešto nije dobro ili ako sumnjam u neki rezultat, to će se i potvrditi Jagodinim mišljenjem. Zato je ta iskrenost jako važna.

Jagoda: Potpuno se slažem, jer također tako mislim.

Je li vas umjetnost ikad zavadila?

Dimitrije: Nikada. Debata oko neke slike nije vrijedna našeg harmoničnog odnosa. Ako djelo ne valja, uništi se ili prefarba. Nikad nisam apostrofirao umjetnost iznad života. Zahvaljujući životu općenito, umjetnost može razvijati svoje plodotvorno bogatstvo.

Jagoda: To mi je nezamislivo.

Kako izgledaju vaše svađe?

Dimitrije: Vjerovali ili ne, mi se nikada za ovih dugih pedeset godina braka nismo nikad posvađali. Zvuči nevjerojatno, ali je istinito.

Jagoda: Čak ni u snu se nismo svađali.

Jagoda otkriva da se nikada nisu posvađali, pa ni u snu

DARKO TOMAŠ CROPIX

Kako izgleda raspodjela poslova u kući?

Dimitrije: Iskreno kazano, ništa ne znam oko kućanskih poslova. Ne znam ništa skuhati niti prirediti kakvo jednostavno jelo. To nije za pohvaliti, ali tako je. Jagoda je neko vrijeme na dijetnom režimu. Kuha za sebe posebno. Ono što je fascinantno, kada sprema meni jelo, ne proba ga, a ispada izvrsno. Rekao sam da bi se trebala prijaviti za one emisije TV kuhara. Ali da je emisija takva da se kuha, a da kuharica ili kuhar ne proba ono što priprema. Tu dolazi do izražaja ono kulinarsko umijeće, a što nema svatko. Ali ono što mogu reći u svoj prilog jest da sve što treba kupiti u prodavaonicama, ljekarni ili pekarni, sve obavim kako treba. Danas sam kupio dekorativne svijeće za advent.

Jagoda: Da. Točno je rekao. Nije baš za kuhinju. Kulinarsku vještinu sam naslijedila od moje mame. Uistinu brzo i kvalitetno priredim jelo. Što se tiče pomoći u kući, imamo jednu dragu prijateljicu koja pomogne pri velikom spremanju.

Kako danas izgleda jedan vaš uobičajeni dan?

Dimitrije: Imamo neobičan raspored dnevnih aktivnosti. Neobičan zato što idemo spavati oko 2 ili pola 3 sata. Još se od te loše navike ne možemo odvići. Zato ustajemo kasno, oko 10. Doručkujemo oko 11 sati. Reklo bi se po crnogorski: "Dobro jutro, radni narode Crne Gore. Točno je 12 sati." Sve poslove u vidu sastanaka ili odlaska u grad obavljam do 15, kada je vrijeme za ručak. Popodne i noć ostaju za ono što se odnosi na profesiju. Odlazim u atelje ili pišem za kompjuterom. Kasno večeramo oko 22, zatim nastavljam s radom.

Jagoda: Uvijek sam se držala starinskog običaja, u redovne sate doručak, ručak i večera. Dan se mora organizirati. Kako je Dimitrije rekao, brzo kuham, ostalo vrijeme organiziram za slikanje, sviranje i ono što mi je posebno drago, provedem po sat ili dva s unučicom Gretom. Ima izuzetan smisao za glazbu. Vjerojatno nasljedno. I u mojoj i Dimitrijevoj obitelji je bilo nadarenih za glazbu. Gretina mama Damira je Dalmatinka, tako da u prirodi nosi mediteranski temperament. Već smo savladali neke partije učenja na glasoviru. Jako bismo željeli da se u životu Greta bavi nekom umjetnošću. Možda će to biti glazba, ako je suditi po sadašnjem uživanju u dječjim pjesmicama.

Kako najviše volite provoditi zajedničko vrijeme?

Dimitrije: Obzirom na moju profesionalnu aktivnost na likovnom i literarnom planu, nužno neko vrijeme moram provoditi izvan ateljea. Posebno kad se radi o pripremi za izložbu, promociju knjige ili radu u ljevaonici oko praćenja postupka lijevanja i obrade skulpture. Tu su i poslovna putovanja. Naravno, Jagoda sve to razumije. Zato je važno ono što je rečeno na početku našeg razgovora, dakle uzajamno razumijevanje kad se radi o umjetničkoj profesiji. Pošto sam u godinama kada je kategorija vremena jako važna, najviše vremena provodim radno. Krug prijatelja koje imamo je dragocjen. U lijepim smo odnosima. Oni već dugi niz godina, otkad se znamo, imaju razumijevanja za prirodu našeg posla. Susreti i druženja s prijateljima su uvijek u najljepšoj atmosferi i povjerenju. Imamo krug dugogodišnjih dragih prijatelja.

Jagoda: U posljednje vrijeme sam iz zdravstvenih razloga manje putovala s Dimitrijem. Uvijek nađem vremena za prijatelje, pa bili to i razgovori putem telefona. Moj me slikarski rad jako zaokuplja. Ove sam godine imala intenzivnu aktivnost, dvije samostalne izložbe i jednu skupnu s mađarskim umjetnicama. Bio je to zanimljiv projekt "Femininologija" koji je pokrenula likovna kritičarka Sanda Stanaćev Bajzek. I otvorenja izložbi su lijepa prigoda da se sretnem s dragim ljudima i da upoznam nove ljubitelje umjetnosti. Često kasno noću gledam TV kanal Mezzo na kojem ima krasnih koncerata, opera i baleta.

Dimitrije većinu noći provodi radno

DARKO TOMAŠ CROPIX

Što vam je pomoglo da dođete do 50. godišnjice?

Dimitrije: Ne, nipošto ne bih davao nikome savjete niti imam formule za dugotrajan, skladan brak. Ne vjerujem priručnicima za život. Recepture kako postići ovo ili ono u životu me nikad nisu zanimale. Život je istovremeno i jednostavan i kompliciran. Življenje se stječe i uči iskustvom. Svaka osoba treba moći naći svoj smisao postojanja. Pedeset godina ili pola stoljeća, što nekako ozbiljnije zvuči, je doista lijep jubilej. Prije desetak godina me jedan mladi redatelj, koji je imao iza sebe dva braka, pitao koliko sam u braku. Odgovorio sam 40 godina. Začuđeno me pogledao i rekao, onako iz duše: "Pa to je nenormalno." I doista je to danas normalna nenormalnost. Brakovi brzo propadaju, zasnivaju se novi, najčešće brzopleto, i opet znaju nastati problemi. Kao za sve u životu, treba imati sreće i za brak. Sresti pravu osobu. Ja sam imao sreće.

Jagoda: Dugovječnost našeg braka je u međusobnom razumijevanju i dubokom poštovanju, odnosno usklađivanju različitosti. Često puta se događa da kada kod nekih brakova zaljubljenost pređe u ljubav, a treba praviti razliku između ova dva pojma, često počinju problemi u braku koji u pravilu rezultiraju rastavom. Slažem se s ovim što je Dimitrije rekao. Godinama se naš brak obogaćivao, a ne osiromašivao. Također, imala sam sreću da sam srela Dimitrija. On je moja podrška u svemu.

Što biste poručili sebi prije 50 godina, kad ste tek stupali u brak?

Jagoda i Dimitrije: Da smo zajedno do smrti.

I za kraj, što najviše volite jedno kod drugoga, a što vas najviše živcira?

Dimitrije: Volim Jagodinu principijelnost, čvrst karakter i otvorenost. Nervira me kad vozi brzo. Iako je odličan vozač, to mi smeta.

Jagoda: Poštenje i dosljednost. Dimitrije je uvijek bio nježan i pažljiv prema meni. Nervira me što neki put zna pretjerati s radom. U godinama smo kad se treba misliti na zdravlje.