U novoj dramskoj seriji "Divlje pčele", koja je krenula s emitiranjem na RTL-u, među brojnim snažnim likovima posebno se ističe povratak Jasne Bilušić (58). Iako je publika ne viđa često u televizijskim projektima, svaka njezina uloga ostavi dubok trag, a ni ovaj put nije drugačije. U novoj hit seriji utjelovljuje Feridu, vjernu sluškinju obitelji Vukas, ženu koja zna sve njihove tajne i bila je svjedok gotovo svih važnih obiteljskih trenutaka.

Za Jasnu Bilušić ova uloga predstavlja povratak televizijskoj publici, ali i priliku da ponovno pokaže sav raspon emocija i glumačke snage po kojoj je prepoznatljiva, a u razgovoru za Gloriju otkrila je kako je došlo do njezina povratka pred kamere, zašto ju je lik Feride na prvu osvojio, u čemu pronalazi inspiraciju te koliko joj znači podrška supruga, glumca Aleksandra Cvjetkovića (67).

Jasna Bilušić u novoj RTL-ovoj seriji glumi sluškinju Feridu

RTL

Gledatelji vas ponovno imaju priliku vidjeti na malim ekranima, u seriji "Divlje pčele". Kako je došlo do angažmana - je li vas lik odmah "kupio"?

- Put do Feride Delić išao je standardnom procedurom. Lik Feride me jest momentalno "kupio", kako vi kažete: narodska žena, skromnoga podrijetla negdje iz Bosne, vrijedna, samozatajna, mudra i odana obitelji Vukas, ali iznad nje vjerna prvenstveno Bogu, istini i pravdi. Te tri vrijednosti ju kroz seriju vode u svim njezinim postupcima i odlukama.

Serija je smještena u poslijeratnu Dalmatinsku zagoru. Koliko vam je kao glumici bio izazovan taj povratak u 50-e godine - jezično, ponašajno, emotivno?

- Dalmatinska zagora je moje podrijetlo, od tamo su mi korijeni. Promina nije daleko od imaginarnoga Vrila, a niti od stvarnoga Sinja. Pedesete iskustveno ne poznajem, no generacijski nisam niti predaleko. Odrastala sam u bivšoj državi, a u moje vrijeme se o poststaljinističkom periodu u SFRJ itekako učilo u školi. Jezično se, pak, osjećam vrlo prirodno; to je jezik kojime se govorilo u mojemu roditeljskom domu, a za potrebe Feride doradila sam ga detaljima iz leksike bosanskih krajeva koji geografski nisu daleko od Sinja. Što se Feridinoga karaktera tiče, osjećam ju i igram kao poprilično emotivnu osobu, no otvrdlu teškim, služinskim životom, i stoga naviklu da često mora skrivati svoje najdublje emocije. To mi kao glumici daje veliki raspon, i nastojim ga širiti iz scene u scenu, što me naročito veseli.

Kakva je atmosfera na setu? Snimali ste u prirodi, na terenu - što vam je ostalo u posebnom sjećanju?

- Ekipa je brojna, generacijski raznolika i predvođena sjajnim glumcima zaduženima za glavne uloge. Mladi su prepuni energije, srednji marljivo uče, stariji mudro koriste stečena znanja i iskustva, a sve zajedno nas krasi entuzijazam za projekt koji obiluje kvalitetnim likovima, nijansiranim odnosima i dinamičnom radnjom isprepletenom elementima raznih žanrova, od ljubavnog, preko akcijskog pa sve do kriminalističkog. Moram istaknuti i genijalnu ekipu redatelja, snimatelja, asistenata, organizatora i naravno, vozača, naših najboljih prijatelja! Sve to doprinosi da dolazimo na snimanje kao u jednu veliku obitelj, do zadnjega člana posvećenu zajedničkome cilju. Lijep je to osjećaj. Samo snimanje započeli smo na najbolji mogući način, "in situ", u gostoljubivom Sinju i njegovoj čudesnoj okolici, od izvora Cetine i jezera Peruča do prekrasnih krajolika sinjske krajine. Sinjani su se pokazali divnim domaćinima i njihova suradnja s produkcijom serije je za najvišu ocjenu. Osobno, jedva čekam ponovni odlazak u Sinj. Osluškivati njihov govor dok ispijam kavu u lokalnome sinjskom kafiću je neprocjenjivo iskustvo. Trenutačno snimamo u studiju u Zagrebu i okolici, a odlazak na teren nas čeka u još navrata, tako da ćemo se nauživati ne samo žarkoga sunca, nego i bure, a možda i leda s Dinare. Kao ‘‘žena s kamena‘‘ unaprijed se tome veselim!

RTL

U seriji je okup­ljena impresivna glumačka postava. Kako vam je bilo surađivati s kolegama, ima li neka anegdota koju biste podijelili?

- Odajem čast produkciji koja je obavila ogroman i, kako se iz dana u dan dokazuje, sjajan cast. Od onih poznatih i provjerenih, preko mladih koje je publika već imala prilike upoznati u dosadašnjim filmovima i serijama, pa sve do nekih novih imena koja će zasigurno osvojiti srca gledatelja. Anegdota ima napretek, toga nikada ne nedostaje, ponajviše onih koje nisu za javnost, hahahaha! Ali jednu dogodovštinu već danima međusobno prepričavamo: "kobila Ruda" je tijekom snimanja jedne scene vjerojatno nanjušila feromone glumaca/glumica u blizini i, na iznenađenje snimatelja i cijele ekipe, pred kamerom se preobrazila u vrlo obdarenoga pastuha! Za total se je moralo pričekati da se Rudi vrati u Rudu!

Kako doživljavate ovaj povratak na televiziju? Kao novu fazu karijere, kontinuitet, ili nešto treće?

- Svaki povratak pred kameru glumcu je uzbuđenje i dar za sebe. Kontinuitet u radu pred kamerom je jako bitan, i glumac koji ga ima sreće njegovati blagoslovljen je. Glumački posao je niz postaja od uloge do uloge, neke su veće, neke manje, neke više, a neke manje uspjele; sve je to dio posla. Nakon gostovanja u seriji ‘‘U dobru i zlu‘‘ u ulozi Melite, Ferida mi donosi lik kojim ću se baviti i kojega ću graditi kroz cijelu sezonu snimanja ‘‘Divljih pčela‘‘.

Iza vas je bogata karijera: kazalište, televizija, glazba... Kad danas pogledate unazad, postoji li nešto što niste stigli ostvariti, a još uvijek vas zove?

- Nikada nisam i neću priželjkivati nove uloge, poslove, angažmane. Mišljenja sam da je takva želja kontraproduktivna i kada se ne dogodi, kod glumca rađa frustraciju. Teži, činjenični dio glumačkoga posla je taj da si biran. Predbacivati si da zbog nečega ili nekoga nisi u ovome ili onome projektu je jednostavno glupo, jer glumaca na tržištu je gomila i puno je odličnih. Zadese te i poslovi koje prihvatiš a nisu baš najsretniji koliko god truda uložio, i stoga je velika sreća kada te dopadne uloga po mjeri u ekipi koja zna napraviti dobar posao. No, čak i tada konačni produkt može doživjeti neprepoznavanje publike i samim time neuspjeh. Glumcu zato jedino preostaje uvijek temeljito pristupiti svakome zadatku i odraditi svoj dio posla maksimalno predano, te biti zahvalan na pruženoj prilici. Što će se nakon toga dogoditi, nadilazi naše mogućnosti.

Snimanja scena za "Divlje pčele" u Sinju i okolici Jasni su posebno prirasla srcu, kao povratak dalmatinskim korijenima

RTL

Nedavno ste izjavili da ste "formalno zatvorili butigu" kada je riječ o jazz karijeri. Što vas je navelo na tu odluku i kako se sada osjećate u vezi toga?

- Glazba koju volim i koju sam sa svojim prijateljima i kolegama glazbenicima godinama, da ne kažem desetljećima izvodila na radost publike koja voli i prati granu popularnog vokalnog jazza kojoj si volim laskati da pripadam, već dulje vrijeme nema svoja nasušna mjesta života - klubove, prirodna staništa klupske jazz scene. Posljedično se izgubila i publika. U desetak godina kulturna slika naše metropole drastično se izmijenila i ja u njoj sve teže nalazim svoje mjesto, pa tako i u segmentu te vrste glazbene ponude. Žalim zbog toga, možda više kao konzument i ljubitelj te grane klupskog muziciranja, druženja i života općenito, nego kao izvođač; ali osjećam i kao stanovnik ovoga grada da je u mnogo segmenata kulturnog života grad nepovratno degradirao u odnosu na Zagreb kakav je nekada bio. Ali to je samo dojam jedne osobe na pragu treće dobi koja je do te mjere tolerantna da dozvoljava mogućnost da bude u krivu.

Pjevanje i gluma često se preklapaju. Koliko glumačkog ima u interpretaciji pjesme, i obrnuto?

- Ima puno, i da, ima, naravno. I glumac i glazbenik pričaju priču, svatko svojim sredstvima i na svoj način. Kako će priča, emocije ili likovi doprijeti do mašte onoga koji sluša i gleda, ovisi o vještini onoga koji prenosi tu priču, kao i o svemu što tu priču čini vrijednom praćenja. Nije slučajno da ima podosta glumaca koji pjevaju ili žele pjevati: sama glazba je moćan medij, sposoban da te teleportira u najdalje svjetove i da te dirne na svim mogućim razinama. Kada se dogodi da ju u kategoriji vokalne glazbe poprati i snažan tekst, nastaje pjesma koja živi generacijama.

Kao dramaturginja, gledate li tekstove i uloge s dodatnim slojem pažnje? Pomaže li vam to pri odabiru uloga i pristupu likovima?

- Svakako. Ali nije me studij dramaturgije tome naučio. Studirajući Dramaturgiju bavila sam se stručnim stvarima vezanima uz specifične aspekte, znanja i vještine dramaturškog zanata. Što se glumačke kreacije tiče, usudila bih se generalno podijeliti ju na dva temeljno različita pristupa stvaranju lika: jedan je tzv. pristup iznutra, temeljen prvenstveno na glumačkome instinktu i intuiciji, gradi se na njegovome osobnom emotivnom iskustvu i sposobnosti da zaroni u najdublje kutke svojega bića i da se samoanalizira do krajnjih, ponekad i riskantnih granica; i drugi, tzv. pristup izvana, koji uključuje usvajanje uvijek novih znanja i spoznaja, proučavanje ljudskih karaktera, studiranje društvenog konteksta, psihološke i obiteljske pozadine lika, pa i dramaturške strukture teksta, scenarija te funkcije likova unutar specifičnoga dramskog rastera... Kod onih najboljih prestaje biti važno kako, ostaje samo uloga koja se pamti. Kojim putem glumac brodi, u koje rukavce zaluta u potrazi za kreacijom, kojoj metodi će se prikloniti u svome traganju i kakve ga sve zamke vrebaju po putu... Tisuću ljudi, tisuću priča!

Kako izgleda vaš dan kad niste na setu ili na pozornici - u čemu pronalazite svoj mir i kako punite baterije?

- Tako da ili s guštom "stanujem" (što podrazumijeva sve što ljudi i inače rade kada ne rade), ili se rekreiram na sve dostupne načine (vrtlarenje, yoga, bicikliranje ili jednostavno hodanje), ili odlazim iz grada. Sve više me zovu poznata utočišta gdje nema iznenađenja, gdje me dočekuje mir i slatka dokolica, uz povremeno neki zahtjevan fizički rad, vrlo terapeutski i učinkovit način za otpuštanje stresa i nagomilanih misli. No, najzaslužniji za punjenje baterije su moji ukućani, muž i naše mačke i, naravno, moja obitelj.

Vaš suprug Aleksandar Cvjetković također je iz svijeta kazališta i filma. Koliko je važno imati partnera koji razumije dinamiku umjetničkog života?

- Nije naodmet poznavati ne samo glumački posao već i psihologiju osobe koja se bavi tim poslom. Kad za životnoga partnera imate glumca, to s jedne strane neizmjerno olakšava objašnjavanje svih neočekivanih stanja, obrata, zauzeća, kršenja i promjena planova i sto nekih drugih ludih sitnica koje nas prate. S druge strane, egoizam, koji se tako često veže prvenstveno za ljude od scene, a nije ga lišen nitko, tkogod bio i s čimegod se bavio, treba ostaviti pred vratima zajedničkoga doma. Međusobno razumijevanje, podrška i partnerstvo je temelj svake zdrave veze, pa tako i u nas, pehlivana!

S Aleksandrom Cvjetkovićem, također poznatim glumcem, u braku je od 2004. godine

BRUNO KONJEVIC/CROPIX

Što vas najčešće nasmije kod njega? A što vam i dalje "ide na živce" nakon 21 godine?

- Moj Kajo ima specifičan smisao za humor i ako ga se ne potrudite dobro upoznati, nerijetko ostane nedokučiv. Mene uspijeva nasmijati svakoga dana, i to najčešće onda kada to najmanje namjerava. Volim njegov osjećaj za pravdu, istinu i socijalnu osjetljivost. Njegovo povjerenje u ljude, usprkos razočaranjima u životu (jer tko ih nema?), njegova nježnost prema svim živim stvorovima, iskreno, teško ga slijedim u nježnosti prema kukcima, paucima, zmijama, i to što je pravi majstor za hrpu stvari po i oko kuće, uvijek me ponovno osvoje. Kad je tvrdoglavost u pitanju, vjerujem da si međusobno povremeno jednako idemo na živce, jer smo oboje osobnosti koje snažno brane svoja mišljenja i stavove, a to u konačnici kulminira apsurdnim raspravama koje ne mogu završiti drugačije no smijehom.

Upoznali ste se tijekom zajedničkog rada. Ima li još zajedničkih planova što se tiče poslovnih angažmana, ili više uživate u podršci iz publike?

- Često se šalimo da ćemo zajedno glumiti kad oboje budemo u penziji i kada konačno napišem neki komad za nas dvoje kojeg ćemo igrati kad i gdje nam se prohtije. Onih nekoliko zajedničkih projekata kroz koje smo prošli još su više produbili međusobno poštovanje u pogledu pristupa poslu i profesiji. Kajo je čovjek golemoga znanja i iskustva i ponekad mi je žao da u Hrvatskoj, za razliku od Italije u kojoj je izgradio respektabilnu karijeru, prerijetko dobiva priliku to iskoristiti.

RTL

Iskustvo sudjelovanja u Domovinskom ratu kao dragovoljka za vas je, vjerujemo, bilo duboko osobno i snažno. Na koji je način to oblikovalo vašu umjetnost i pogled na život?

- Ponosna sam na taj dio svoje osobne povijesti. Rat promijeni svakoga, htio on to ili ne. Promijenio je i mene, naučio me i pomogao mi razlučiti bitne od nebitnih stvari u životu. Neke od najdirljivijih susreta i poznanstava pamtim upravo s ratišta. Rat je, kao i svaki ljudski ekstrem i apsurd, moćan katalizator i izvlači iz ljudi ono najbolje i kao i ono najgore. Najteže mi je gledati kako dobar dio tih hrabrih i poštenih ljudi koji su u presudnome trenutku ostavili za sobom svoje živote i nesebično stali u obranu svojih domova i svoje zemlje danas postaju žrtve manipulacije političara i sustava koji ih je zaboravio, zanemario i iskoristio, a iskorištava ih i dalje, prvenstveno u svoje politikantske svrhe i za vlastite interese. Oni koji su se uspjeli tome oduprijeti, vratiti se svojemu životu i poslu, ostati zdrave glave i suditi vlastitom pameti, ljudi su kojima se moramo diviti.

Što vam je danas najveći izvor inspiracije: ljudi, priroda, glazba, knjige...?

- Inspiraciju za život nalazim u svemu ponuđenom u Vašemu pitanju. I u još nebrojeno svakodnevnih prekrasnih, neobjašnjivih trenutaka sreće, milosti, mira, sklada, ljepote.

Mnogi vas pamte i kao sjajnu interpretatoricu pjesama Edith Piaf. Postoji li neka pjesma koja vam i danas iznova izazove suze, osmijeh ili neku emociju koju ne možete objasniti?

- Edith Piaf, kao i svaka njezina pjesma je čista strast za životom i krik za ljubavlju. Provele smo zajedno nekoliko nezaboravnih godina. Vječno ću joj biti zahvalna za trenutke koje sam, tumačeći ju na pozornici i pjevajući njezine bezvremenske šansone, proživljavala iz predstave u predstavu i spoznavala silne slojeve njezine nevjerojatne osobnosti, kao i ljepotu njezinih pjesama. Uz nju sam unutar par sati te predstave uspijevala biti i dijete, i žena, i starica. I gubitnica i kraljica. I očajnica i pobjednica... I neću si nikada moći pomoći a da ne zadrhtim slušajući "Hymne a l‘amour" i "Mon Dieu".