Legendarni par

Jasna Đuričić & Boris Isaković: Glumačke legende o intimnim i javnim ulogama, izazovima, lažima i istinama

Etičnost i humanost prve su asocijacije na njihov rad, a pokazali su to u brojnim ostvarenjima... Razgovarali smo s Jasnom Đuričić i Borisom Isakovićem.

Kako predstaviti dvoje vodećih glumaca regije, dvoje vodećih umjetnika, intelektualaca i bračni par koji svojim djelom kontinuirano upozorava na etičku komponentu glume, ne samo estetsku? Umjetnici koji nisu zaboravili da su građani, da je i umjetnost, znala to ili ne - politična? Teško ih je predstaviti, ali možda je najbolje ovako... Osvojili su sve relevantne glumačke nagrade u Srbiji i regiji, a njihov rad ogledni je primjer glume koju valja odgajati (srećom, oboje su profesori na novosadskoj akademiji). Roditelji su dvoje djece, Une i Stefana, koji nisu nastavili njihovim koracima, a bave se scenskim dizajnom i dramaturgijom. Oni ih kao roditelji nikada nisu izlagali medijima, a to je očito i volja tih, danas odraslih ljudi.

Neke od značajnijih Borisovih ostvarenih uloga u filmovima i serijama su: "Apsolutnih sto", "Klopka", "Sestre", "Quo vadis, Aida?", "Folk" "Sumnjiva lica, "Senke nad Balkanom" i "Porodica", dok Jasnu trenutno možete gledati na HBO Maxu u seriji Jasmile Žbanić "Znam kako dišeš", a film "Lost Country" otvorio je Festival autorskog filma. Oba naslova prikazana su na velikim svjetskim festivalima – serija "Znam kako dišeš" u Veneciji, a film "Lost Country" u Cannesu. Jasna je uz sve zamišljene regionalne nagrade, nositeljica i one za najbolju europsku glumicu koju je osvojila zbog uloge u izvanrednom filmu "Quo Vadis, Aida?" redateljice Jasmile Žbanić, potresnoj priči o genocidu u Srebrenici...

Sociolog kazališta Erving Goffman bavi se pitanjem toga kako se mi predstavljamo u svakodnevnom životu. Svi smo u ulogama, svjesno i nesvjesno...

Boris: Tako je. Nas dvojica smo upravo u ulogama. Pred nekim ulogama imamo tremu, a nekim se ulogama radujemo. Pitanje je dakako, koliko mi to shvaćamo, koliko shvaćamo granice naših uloga. Glumac bi to morao znati, mora imati svijest o tome. Mi u ovom svakodnevnom životu o mijenjaju svojih uloga nemamo jasno izraženu svijest. Kada bismo imali svijest o tome, to bi značilo da pokušavamo zaviriti unutar sebe i da tamo smo u stanju otkriti emotivne naboje koje imamo i koji nas, u principu vode, a da mi toga nismo ni svjesni. Kada odlučuješ biti glumac, to znači prije svega ozbiljan trening, stjecanje uvida. Treba se moći zaista zapitati, npr. - zašto netko pati i kako je njemu sada? Tu nema racionalnog odgovora, postoji samo prepoznavanje. Ono mora biti dubinsko i suštinsko.

Superego i društvena norma? Kriterij koji zadovoljavamo da bi se svidjeli....

Boris: Upravo! Da se svidimo. Jako nam je važno da u očima drugih, izgledamo jako dobro i da smo dobri i pošteni, i da je sve drugo nepravda koja nam se događa. A odgovornost za vlastiti život, gotovo da nikada nećemo potražiti.

Naša eks-područja nastanjuju prakse, kulture žrtve. Uloga žrtve je visoko inaugurirana...

Boris: Ali i pobjednika, isto tako.

image
ANTONIO BALIĆ/CROPIX

Kada razmišljamo o intimnim i javnim ulogama – koje su po vas bile najizazovnije?

Boris: Što se tiče likova, svakako uloga Slobodana Miloševića jer je to škakljiva tema, i u regiji, i u Srbiji. Svi imaju mišljenje i reakcije su znale biti dijametralno suprotne. Politička opozicija odnosno gledateljska je valjda očekivala na TV-u vidjeti vampira. I to se dogodilo s inteligentnim ljudima koji nisu mogli razlikovati fikciju od dokumentarizma. Što je dosta znakovito. Tako je bilo uostalom i s mojom ulogom Mladića.

Tome je tako možda i zato što nam je kao ljudima, očito, dosta teško razlikovati fikciju od stvarnosti, da budem grub – laž od istine....

Boris: Očigledno! To je nedostatak svijesti, usudio bih se reći. Neko uspavano stanje, odnosno ne do kraja probuđeno stanje. Zagušeni smo tim svakodnevnim ulogama, strahovima, bjesovima, agresijom. Zatrpani smo svime i svačime, a teško je tako živjeti. Mi glumci, srećom, imamo taj kanal koji nam daje da ponešto i kroz te uloge primijenimo u vlastitom životu. To da mogu biti prisutan, iako i ja zapadam u stanja drame i anksioznosti. Kod nas je svakodnevni život opterećen prevelikom dramom. A drame su, ne zaboravimo, za kazalište, za film, za seriju.

Čak i kada je netko zao i samo zao, obaveza ga je prikazati kao ljudsko biće. To što mi volimo misliti da smo dobri i samo dobri treba pustiti po strani

Jeste li imali kakve, uvjetno rečeno – etičke dileme u konstrukciji likova kao što su Mladić i Milošević? Koji su vam glumački izazovi bili? Koje su zamke bile postavljene....?

Boris: Oba lika su bila dobro napisana, a zamka je uvijek ista, da nešto može ostati tek na razini imitacije. Čim uđete u karakterističan govor, kao što je kod Miloševića bio privatno požarevački, a javno kao neki standard, to je bilo ono što se zamjeralo. Bilo je važno „zakačiti se” za tog čovjeka, odnosno razumjeti situaciju u kojoj se on našao. A on se našao u prilično zeznutoj situaciji: upalo mu se u kuću, pucalo se...itd. Kada sam ga počeo istraživati, najviše me iznenadio njegov osjećaj za humor, i ja sam se kao glumac dosta zakačio za to jer morate s takvim likovima pronaći jak kontrapunkt. Radio sam čovjeka u njegovoj ukupnosti. Čak i kada je netko zao i samo zao, obaveza ga je prikazati kao ljudsko biće. To što mi volimo misliti da smo dobri i samo dobri treba pustiti po strani. Mi smo se na ovim prostorima uvjerili što sve čovjek može biti. Pitanje je situacije u kojoj se nađemo. Upravo mi je, u tom smislu, humor omogućio da se približim tom liku Miloševića. Za lika Mladića nije bilo šanse. U nekim momentima nisam znao za što da se uhvatim. Još kao mladom glumcu bili su mi važni antipodi jer su u dobrim drama upravo oni izraženi. Lik se na početku pojavljuje kao nekakav, a završava kao netko drugi, s prijelomnom točkom u drami.

image
ANTONIO BALIĆ/CROPIX

Igranje klasičnih mačo-frajera može biti i zamorno?

Boris: Kod Shakespearea, u "Richardu III" postoji trenutak u kojemu se sažalite nad tim čovjekom. Naime, kao što sam rekao, uvijek postoji nekakav uzrok i nekakva posljedica i nitko nije „takav” jer je takav trebao biti. I Richarda su zbog invalidnosti ismijavali, i onda on kreće na taj "put", pa onda opet kada doživljava poraz, postoji trenutak njegove ranjivosti s kojom se možemo povezati. Ti su trenuci i za glumca i za gledatelja mnogo dragocjeniji nego bitke koje je npr. lik osvojio.

Koje su prakse i navike van vaše profesije koje su vam osobito pomagale u bavljenju umjetnošću glume?

Boris: Meni je Akademija tu puno pomogla i uvjerenje da nikada ništa nije do kraja promišljeno. Nije važno samo razumjeti, nego i steći uvid, imamo li osjećaj u trbuhu ili ne. Tu pomaže Michael Chekhov, razne vježbe da kroz tijelo koje je često mudrije nego što mislimo prizovimo te emocije na koje računamo. Treningom stvari postaju lakše.

image
ANTONIO BALIĆ/CROPIX

Emocionalna inteligencija je zamjena za ideju talenta?

Boris: Moglo bi se to reći. Emocionalna inteligencija za mene je talent.

Gluma je inherentna svakom čovjeku? Kako ste se odgajali u toj igri – privatnog i javnog "ja"?

Jasna: Kao mlada sam inzistirala na tome da u trenu kada je "stop" na snimanju ili kada je kraj predstave, ja prekidam sve veze s perspektivom lika i vraćam se u Jasninu perspektivu. Moguće zbog toga što je među glumcima bilo puno foliranja. Imamo glumce koji odigraju određene uloge i ne mogu izaći iz iste, glumce koji igraju istu ulogu cijeli život. U našemu se poslu taj trenutak opisuje kao „ono kada ti se nešto zalijepi”... jer se i privatno neke stvari zalijepe. Osobno sam pokušavala voditi računa o tim stvarima – odvajanje mi je oduvijek bilo važno, prioritetno. Slažem se s vašom tezom koja zapravo pobija ovaj moj iskaz jer i ja, kao i svi drugi ljudi, neovisno o tome što sam glumica, očito se svjesno ili manje svjesno izvodim u svakodnevnom životu. Gnušam se toga da netko koristi glumačke alate za svakodnevnu manipulaciju. Ljudi ti generalno govore, pogotovo negativno obojeno "e, nemoj mi glumiti", a to u suštini znači "nemoj lagati". A to se sve kosi s mojim razumijevanjem glume – ja ne mislim da je gluma laž, odnosno ona je laž koja „govori istinu”. Gluma je puno kompleksnija. Svake sekunde našeg bivanja, mi smo u nekakvoj ulozi: od uloge na poslu, uloge doma, uloga spram djeteta, roditelja...

Kako mislite povremeno sporne etičke elemente određenih uloga – postoji li takvo što? Koje su uloge bile najdalje od vas?

Jasna: Puno je takvih uloga bilo. I u kazalištu i na filmu. Bilo je puno kompleksnih likova u kompleksnim pričama. U neobičnim okolnostima. Mnoge uloge mi nisu bile ni izbliza iskustveno bliske, ni meni ni najbližima oko mene. Ipak, kroz proces su postajali moji, ti likovi, postajalo mi je sve – poznato. Kao mlada sam se čudila otkud mi to znanje, sjećanje, osjećanje spram nečega, ali sam poslije, radeći na sebi kroz posao i privatno shvatila da u svakom čovjeku postoji sve. Čitav svemir je u tebi, meni, nama. Jedino pitanje koje ostaje je - što je tko otključao, tko je i u kakvim okolnostima bio, što je prevagnulo. Većina ljudi koji vodi miran, staložen, "sređen" život niti ne budu u situaciji da po tim površinama više "zagrebu". Taj posao je kopački, rudarski. Osobno uživam u tome.

image
ANTONIO BALIĆ/CROPIX

Preduvjet glume je empatija? Kako se ona njeguje i odgaja? Empatija je kao „mišić” koji se trenira....

Jasna: Dobro ste rekli, empatija je mišić. U tom smislu, mi imamo mišiće za sve.

Rad van glume, van scene također je rudarski, i tjelesni i duhovni?

Jasna: Meditacija, rad na tijelu, ali i meni, kao i Borisu, rad sa studentima. I to sve kroz genijalne pisce u kojima bez sumnje ima dubine, odnosno pravih pitanja.

Što ste profesionalno ponajviše naučili jedno od drugoga? Uspostavimo taj estetsko – etički sud....

Boris: Imali smo drugačije puteve, i drugačije profesore. Jasna je drugačija od mene u smislu dolaska do glumačkih uvida jer se njima može prići barem s dvije strane. Do nedavno sam ja puno više kroz racionalne principe dolazio do rješenja, a Jasna je obrnutim putem. Puno više kroz "trbuh", kroz empatiju i emotivnost.

"Muški" i "ženski" princip?

Jasna: Ima i toga. Mislim da smo to dobro razmijenili. Kroz racionalno se također može do negdje u ovom poslu doći, ali samo do negdje. Za glumu je puno važnije da osvajamo emotivni sadržaj, a to nekada u racionalnom smislu može ostati nerazriješeno. Emotivno odmah uspostavlja kontakt s gledateljima. Osobno sam netko tko je razvijao intuiciju, i dalje radim na tome. Vjerujem sve više, da tako kažem, u iracionalni dio nas, nego li u racionalni. Danas se, kao što znate, svugdje u svijetu daje prednost raciju, pa ljudi sve više vjeruju da je samo "glava"važna pa smo uslijed toga krenuli zapostavljati ostale dijelove svog tijela, duše. Gomila je ljudi odsječena od sebe. A princip uma je princip ega, koji u suradnji te samo vode do tog principa uspjeha na kojemu se sve više inzistira. Tako se ne može ispunjeno živjeti. Emocija je, znamo, prva koja dolazi do čovjeka. Ona nam ne mora biti jasna, neovisno o tome koliko je želimo pojasniti. Ali kada uspijemo, kada prođe vrijeme, shvatimo da je tijelo zapamtilo, a ne glava.

Linker
17. travanj 2024 14:36