Velikan hrvatskog glumišta otišao je u 94. godini života. Pero Kvrgić preminuo je u Zagrebu, u Domu za starije osobe, smještenom na Lašćini. Glumac koji je čitavog života bio do kraja posvećen pozornici, isticao se po velikoj ljubavi prema svom poslu, ali i supruzi Nevenki. Vjeran i odan - Pero je u životu zabilježio nekoliko velikih obljetnica - sa suprugom je proveo više od 50 godina u braku, a s kolegicom Lelom Margitić držao je rekord za najdugovječniju predstavu s istom glumačkom postavom - "Stilske vježbe" u analima su naše dramske scene.
Odlazak još jednog velikana: Preminuo je Pero Kvrgić, legendarni glumac kazališta i filma
Kada je prije nekoliko godina proslavio 88. rođendan, Pero je energično u intervjuu za Gloriju govorio o svom životu, karijeri i braku. Glumom se počeo baviti 1944., dok je bio u partizanskoj kazališnoj skupini. Bila je to velika ljubav, ona koje se nije odrekao do kraja života. "Glumačka družina došla je u Moravice, mjesto gdje sam živio s majkom i sestrom Nadm, a njezini članovi pozvali su me da im se pridružim. Jedva sam to dočekao, jer sam bio željan avanture, a bilo je i zgodnih djevojaka...", prisjetio se Kvrgić tada svojih glumačkih početaka.
Prvu predstavu, dodao je, pogledao je u Trstu 1945. godine - a nakon toga stigao je u Zagreb kako bi završio gimnaziju, a potom glumačku školu.
Vrlo skromno prolazili su studentski dani, no prisjećao ih se s velikom ljubavlju i veseljem. Do kraja života, volio je Pero svoj posao - i svoju Stipicu, kako je od milja zvao suprugu Nevenku. Upoznali su se zahvaljujući poslu, u studiju Radio Zagreba. "Stipica i ja živi smo dokaz da je monogamija moguća", rekao nam je Kvrgić u spomenutom intervjuu, dodavši da na svoju suprugu nikad nije povisio ton. S njom je u braku dobio kćer Anu, koja je otišla očevim stopama. Ponos i ljubav prema obitelji uvijek je radio isticao, a svoju Anu podržao u izboru zanimanja, čak i kada se kao otac brinuo da će joj biti teško.
Gluma im je, izgleda, obiteljski suđena. Da je čovjek intenzivnih emocija i glumačkih sposobnosti, shvatio je u najbolnijem trenutku svog mladog života. Imao je svega 14 godina kada mu je otac ubijen.
"Imao sam 14 godina kada su ustaše upale u naše mjesto, spalile nam kuću, sve popljačkale i odvele mi oca. Ukrcali su ga u stočni vagon, a posljednje što od njega pamtiti jest pogled kroz rešetku. Tog dana sam se prvi put napio od muke, te u ogledalu vidio stotine različitih izraza svog lica, iscerenih, grotesknih, svakakvih... koji su mi istodobno bili i tragični i komični. Tog sam dana prijevremeno odrastao te intuitivno shvatio što je to gluma".