Josip Varvodić čovjek je s puno interesa i malo slobodnog vremena: radi kao kardiokirurg u KB Dubrava, novi je predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, a uz to se trudi biti posvećeni suprug, otac i prijatelj.
Dani mu počinju rano ujutro, a završavaju kasno navečer. Slobodne vikende odavno nema. A ono slobodnih minuta što ima, posvećeno je obitelji. Tako nekako izgleda svakodnevica Josipa Varvodića (41), zagrebačkog kardiokirurga iz KB-a Dubrava i nedavno izabranog najmlađeg predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora u povijesti. Sport mu je odmalena važan, a ljubav prema njemu usadio mu je pokojni otac Ivan Varvodić, dugogodišnji predsjednik Plivačkog saveza i istaknuti dužnosnik HOO-a. Josip govori kako mu je prva pomisao bila kad mu je dano povjerenje na ovako važnoj funkciji - zadovoljstvo i ponos. "Svjestan sam situacije u kojoj preuzimam HOO i očekivanja ljudi koji su mi dali povjerenje. Ne želim to iznevjeriti. To što sam najmlađi lijepo zvuči, ali samo po sebi ništa ne znači. Godine nisu ni prednost ni mana ako iza njih ne stoje znanje, iskustvo i spremnost na rad", kaže Josip, iza kojeg je i rad u Hrvatskom plivačkom savezu, European Aquaticsu i World Aquaticsu.
Ističe da mu je i u novoj funkciji najvažnija transparentnost, "da svaki euro koji prolazi kroz HOO mora imati jasno objašnjenje i jasan kriterij". Naglašava i da želi sustav koji ne ovisi o jednom čovjeku, nego o jasnim pravilima, odgovornostima i kontroli i kako Hrvatski olimpijski savez mora biti partner sportašima i savezima kojima treba dati jasne kriterije, podršku i odgovornost. Na poziciji predsjednika HOO-a mnogo mu pomažu iskustvo iz Hrvatskog plivačkog saveza i European Aquaticsa, i ono iz zdravstvenih komisija te nacionalnog, europskog i globalnog upravljanja, gdje su u prvom planu jasna pravila, transparentnost i povjerenje. A neka od tih pravila ključna su i za njegov posao. Medicina traži potpunu koncentraciju i kad je u operacijskoj sali, pacijent mu je apsolutni prioritet. A taj posložen sustav vrijednosti Josip Varvodić naučio je u obitelji, u kojoj se radilo mnogo, a odgovornost je bila na prvome mjestu.
"Sport je bio sastavni dio našeg života, prije svega zbog mojeg oca. Uz njega sam vrlo rano naučio što znače disciplina, odricanje i odgovornost prema drugima", otkriva. Odrastao je u Zagrebu, gdje je i rođen, dok mu roditelji imaju korijene iz Slavonije i Dalmatinske zagore. Kao dječak bio je miran, ozbiljan, znatiželjan, natjecateljski nastrojen i nestašan. Za sve te osobine govori da su i danas ostale u njemu, a da je medicina njegov put, znao je već sa šest godina.
"Privukla me zbog kombinacije znanja, odgovornosti i činjenice da ono što radite ima vrlo konkretnu posljedicu za drugog čovjeka. Kada ste u operacijskoj sali, nema skrivanja iza velikih riječi. Morate preuzeti odgovornost i usmjeriti cijelu ekipu. A i smiriti ako dođe do nepredviđenih situacija. Tu najbolje naučite biti pod kontrolom u stresnim situacijama", objašnjava ‘ovisnik‘ o odgovornosti i nekadašnji izvrstan student koji je unatoč zahtjevnom fakultetu uvijek ‘imao‘ život - mnogo prijatelja, druženja i trenutaka u kojima je znao ‘potpuno zaboraviti na studiranje‘.
Bio je i predsjednik Studentskog zbora, a altruizam, strast prema odgovornosti i liderske sposobnosti te ljubav prema medicini odvele su ga na specijalizaciju kardiokirurgije. Tijekom stažiranja, ističe, jako mu se svidio timski rad na Zavodu za kardijalnu i transplantacijsku kirurgiju, konstantna težnja izvrsnosti i radu sa što manje grešaka, uz uporabu novih tehnologija i praćenje svjetskih trendova.
"To je nešto što mi je kasnije puno pomoglo i u sportu, najbolji rezultat nikada nije samo jednog čovjeka. Sretan sam što radim u odličnom kolektivu, na čelu s prof. dr. sc. Igorom Rudežom, liječnicima, sestrama i medicinskim osobljem. Proveli smo puno dana i noći zajedno uz bolesnike i sve su to vrhunski stručnjaci i požrtvovni i vrijedni ljudi", ističe ugledni liječnik, čije dragocjeno slobodno vrijeme pripada obitelji. Supruga mu je, kaže, najveći oslonac u svemu i priznaje da nema podršku obitelji da ne bi uspio raditi sve što radi. Ponosan je otac dvojice sinova. Jedan trenira judo u Judo klubu Zagreb na Kaptolu, dok je drugi na gimnastici u Sokolu. Josip govori kako nipošto ne inzistira na tome da budu vrhunski sportaši, već da kroz sport nauče ono što je i on spoznao, "disciplinu, poštovanje, odgovornost, pobjedu bez oholosti i poraz bez traženja izgovora". Na pitanje je li strog otac i na čemu temelji svoj autoritet, odgovara: "Rekao bih da sam zahtjevan, ali ne mislim da autoritet treba graditi na strahu. Djeca moraju znati što se od njih očekuje i zašto. Kod mene su rad, učenje, poštovanje drugih i odgovornost jako važni. Ako od djece tražite disciplinu, a sami je nemate, teško ćete biti uvjerljivi".
Dodaje da ga je očinstvo promijenilo na način da "odjednom više nije najvažnija osoba u vlastitom životu". Nije se promijenio, kaže, po pitanju nekih stavova: smatra da je bolje donositi dobre odluke, a ne one brze, i danas ga nerviraju nepravda, neodgovornost i kada netko pokušava vlastitu pogrešku prebaciti na drugoga, donošenje odluka bez kriterija. Osim toga, važna mu je i stalna edukacija. Tako mu ‘pod ruku‘ stalno dolazi medicinska literatura, dok ga najviše nasmiju i opuste njegova djeca. Iako obožava sport, bilo bi mu draže da ima više vremena za njega. Ne želi prodavati priču o savršenom režimu, raspored mu je, govori, daleko od idealnog. Sretan je kad ulovi vrijeme za ‘pobjeći‘ u teretanu. S obzirom na novu životnu ulogu, većinom je u odijelima koja mu kroji zagrebački majstor Nikola Žilec.
„Nikola me poznaje dugi niz godina i veseli me cijeli ritual odabira materijala, kroja i pregovora o konačnom izgledu odjela”, ističe Josip. Za sebe kaže da je, kad se maknu sve titule i funkcije, "dobar čovjek, muž, otac, prijatelj".
"Sve drugo je prolazno. Funkcija traje određeno vrijeme, liječnički posao također ima svoj profesionalni put, rezultati dolaze i prolaze. Ako nakon svega ljudi mogu reći da sam bio korektan prema njima, održao riječ, pomagao kada sam mogao i pokušao napraviti nešto dobro za ljude oko sebe, bit ću sretan", zaključuje predsjednik HOO-a i kardiokirurg Josip Varvodić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....