Dok je Prousta miris madeleine kolačića vraćao u djetinjstvo, junakinje predstave “Ljubav, gubici i moda”, nastale prema djelu poznate američke spisateljice Nore Ephron, na razne životne dogodovštine podsjećaju odjevni predmeti koje su u tim trenucima nosile.
Predstava u režiji Nine Kleflin premijerno je izvedena 13. lipnja u zagrebačkom kazalištu Vidra, a emotivne, zabavne, ali ponekad i tužne zgode publici će kroz monologe prenijeti Zdenka Kovačiček, Matija Prskalo, Mirna Medaković Stepinac, Sanja Doležal i Karmela Vukov Colić.
"Originalna ideja je da priče govore poznate osobe, ne nužno glumice, a kako sam s većinom od njih već radila, dileme oko izbora nije bilo. Doduše, prvi put surađujem s Mirnom Medaković Stepinac koja me osvojila nevjerojatnom životnom energijom, a upravo različitost žena koje će se naći na pozornici donosi bogatstvo u pripovijedanju tih zanimljivih priča. Kada sam trebala odabrati tko bi igrao baku Ginu, odmah mi je na pamet pala Zdenka Kovačiček s kojom sam prije sedam godina radila predstavu “Elle i Marylin”. Naime, Gina je vedra i energična osoba poput Zdenke, a njezin glumački talent, po mom mišljenju, mogao joj je osigurati i jednako uspješnu kazališnu karijeru - rekla je Nina Kleflin te dodala da se nada uspješnom kazališnom životu ovog zanimljivog komada koji nakon Zagreba kreće na turneju po Hrvatskoj.
I češće nego što nam se na prvi pogled čini, neke radosti, tuge, ljubavi i razočaranja, jednom riječju, neke važne i velike emotivne trenutke u svom životu, pamtimo po nekom odjevnom predmetu, komadu nakita ili obuće. Neka torba, narukvica ili haljina mogu ispričati nevjerojatne priče i to će se čuti u našoj predstavi. A moja priča vezana je uz jedno putovanje u Pariz i meni i danas omiljenu francusku kapicu iako cijela priča ima loš završetak. Naime, jedno davno proljeće u francusku metropolu otputovala sam, već tada se dalo naslutiti, s Gospodinom Pogrešnim i rekla sam mu kako bi bio grijeh vratiti se bez kapice, simbola Francuske.
Ja sam odabrala jednu sa znakovitim natpisom koji slavi život. A život je satkan od mnogo toga - radosti i tuga, ushita i razočarenja, ali je uvijek, baš uvijek divan.
Puno je godina prošlo i Pogrešni je odavno zaglavio u zaboravu, ali kapica nije. Ona mi je jedno od najomiljenijih pokrivala za glavu jer me, kad god je pogledam ili nosim, podsjeti na važnu činjenicu - život je lijep i vrijedan življenja", rekla je Karmela Vukov Colić.
"Istina je da nas određene stvari emotivno podsjećaju na neke osobe, periode života ili situacije u kojima smo bili jako sretni ili tužni. Meni je, doduše, bitnija ljubav kao takva bez koje ne bih mogla živjeti i uz koju se lakše podnose razni životni gubici i padovi, ali otkako sam postala mama Kaje i Zare, ta je ljubav zauzela pijedestal mojih emocija. Naravno, imam i ja nekih uspomena u svojem ormaru. Već godinama nosim meni posebno dragu kožnatu lakiranu torbicu koju brižno čuvam. Naime, zahvaljujući prvom honoraru koji sam zaradila kao studentica, kupila sam si svoju prvu torbicu u Max Mari. Iako nije bila baš po mom ukusu ni tada ni danas jer me podsjećala na meni mrske lakirane cipelice koje sam morala nositi kao mala djevojčica, nekako ne izlazi iz mode i kroz sve ove godine lijepo pristaje uz razne odjevne kombinacije. A najviše je volim jer mi je emotivni podsjetnik na studentske dane, neki bezbrižni period života, i sigurna sam da je nikada neću baciti", otkrila je Mirna Medaković.
Važne i velike emotivne trenutke u svom životu pamtimo po nekom odjevnom predmetu, komadu nakita ili obuće
"Naši likovi u predstavi prisjećaju se nekih proživljenih trenutaka i emocija, evocirajući uspomene na odjevne predmete koje su nosile u tim trenucima. Svatko od nas ima barem poneki komad u ormaru koji budi sjećanja pa tako i ja. Kad sam bila mlađa, moda mi je puno više značila. U dvadesetima sam puno razmišljala o tome što nosim. Srećom, moja profesija omogućila mi je igranje s raznim stilovima, imala sam mnogo haljina za nastupe i snimanja, a i privatno sam pažljivo birala što odjenuti u svakoj prilici.
U to vrijeme imala sam jako puno cipela, pogotovo štikli. Kada se samo sjetim kako sam u visokim potpeticama bez problema odrađivala koncerte, pa još onda u njima satima tulumarila. U zadnjih desetak godina riješila sam se najmanje stotinjak pari cipela koje su godinama skupljale prašinu u ormaru. Sačuvala sam samo nekoliko najdražih, s vrtoglavo visokim potpeticama kao podsjetnik na to vrijeme i neke meni bitne nastupe. Jedne srebrne sandale u kojima sam s Novim fosilima nastupila 1987. u Bruxellesu na Euroviziji gdje smo zauzeli četvrto mjesto sigurno nikada neću baciti", rekla je Sanja Doležal.
"Nisam osoba koja čuva stvari, radije ih darujem. Nemam emotivnu vezu kad su stvari u pitanju, jer nam je život prekratak da bismo živjeli samo od uspomena. Naravno, one lijepe pamtim, a one manje lijepe zaboravljam. No, ipak čuvam dvije stvari - jednu zbog sebe, drugu zbog kćeri. Još imam staru šubaru od srebrne lisice, a kupila sam je na jednoj od mojih brojnih turneja po Rusiji. Ne sjećam se kojoj, ali znam da je bila najhladnija, jer su temperature bile i do 30 stupnjeva ispod ništice. Ona mi je lijep podsjetnik na davna i uzbudljiva vremena pravog glazbenog života. Druga stvar koju čuvam je haljina koju sam sama ‘isheklala’ dok sam bila na turneji po Švedskoj. Još sam bila u braku i voljela sam se u slobodno vrijeme baviti pravim ženskim zanimacijama. Tu haljinu sam napravila po kroju iz jednog ženskog magazina i stvarno je lijepa, ali kako je prozirna, više je ne mogu nositi. No, kada sam je se željela riješiti, kći mi je strogo zabranila pa već više od pedeset godina visi u mom ormaru", opisala je Zdenka Kovačićek.
"Nikada nisam pratila modu, nisam patila za nekim odjevnim predmetom ili komadom nakita, uvijek sam imala neki svoj stil i više od odjeće volim cipele i šešire. Ponekad sam kupovala cipele samo zato što su mi se svidjele iako nije bilo mog broja. Neko vrijeme sam ih s guštom promatrala, a onda bih ih poklonila. No, u mojoj garderobi postoje dvije haljine koje su mi posebno drage i nikada ih se neću riješiti. Prvu sam nosila dok sam prije osamnaest godina bila trudna s kćeri Kalistom i ona mi je podsjetnik na ta lijepa vremena, puno bezbrižnija nego ova danas. Još je ponekad odjenem, a drago mi je što je nosi i moja kći. Druga haljina pripadala je mojoj mami. Nosila ju je kada me jednom davno, kao djevojku, vodila u kupnju jednih neodoljivih sandala. Mama mi je tada u njoj izgledala prekrasno i ta mi se slika urezala u pamćenje. I nju rado nosim, kao i emocije koje mi budi i koje su mi bitnije od same haljine", rekla je Matija Prskalo.