Kristijan Jakić, jedan od najboljih igrača posljednjih utakmica Vatrenih, govori o odrastanju u Runovićima, životu u Njemačkoj, samozatajnoj djevojci, svom karakteru, strastima i tetovažama koje za njega imaju duboku emotivnu poruku
Na nedavnoj utakmici Hrvatske i Crne Gore na zagrebačkom Maksimiru Kristijan Jakić (28) upisao se među strijelce i potvrdio ono što se već neko vrijeme zna – da je jedna od novih zvijezda Vatrenih od kojih se puno očekuje. Nakon što je još u studenome prošle godine asistirao Jošku Gvardiolu za pogodak protiv Portugala u Ligi nacija, sada je i sam zabio prvi gol u susretu u kojem su naši reprezentativci pobijedili u kvalifikacijskoj borbi za nastup na Svjetskom prvenstvu u SAD-u, Meksiku i Kanadi iduće godine. Publika ga sve glasnije doživljava kao igrača čija će borbenost i energija obilježiti novu generaciju reprezentacije, a njemu je ovaj pogodak ostvarenje dječačkog sna. Njegovo značenje velikim zagrljajem i poljupcem potvrdili su i Kristijanovi roditelji koji su sina dočekali u hotelu nakon utakmice:
"Rano sam otišao od kuće, a roditeljska podrška i dolazak na Maksimir najvažniji su mi na svijetu", rekao je za Gloriju Jakić dan nakon utakmice. A Maksimir za Kristijana Jakića ima posebno značenje jer je ondje nekad igrao za Dinamo, dok mu je igranje nogometa u hrvatskom nacionalnom dresu oduvijek bio jedan od najvećih ciljeva – što nam je ispričao u neformalnom razgovoru tijekom fotografiranja.
"Nogomet sam počeo trenirati sa šest godina. Prvi klub bio mi je NK Mračaj Runović, u Runovićima sam i odrastao. Mi djeca većinu smo vremena provodili na ulici. Od jutra do sutra, kako se kaže. Kao dijete bio sam jako živahan, nisam imao mira, uvijek sam nešto morao raditi, nekamo ići, nisam mogao sjediti kod kuće. Ali bio sam dobar, nisam se tukao. Ironija je da su nas nekad tjerali u kuću, a danas djecu ne možeš ‘istjerati‘ van. Imao sam lijepo djetinjstvo, u prirodi, s prijateljima s kojima sam i danas blizak", rekao nam je Kristijan, čiji roditelji Ivica i Milena imaju i sina Silvija te kćeri Anu i Kristinu. Nogometaš kaže da je bio posebno povezan s pokojnim djedom Ljubom.
"S njim sam bio povezaniji nego s ocem, obrađivali smo loze, radili vino. Svako jutro sjelo bi se na traktor, ja sam ga počeo voziti s četrnaest godina, išao sam s djedom u akciju. Super mi je što sam kao mali odlazio u polje, sadio krumpire. I danas to radim kad dođem kod svojih", prisjeća se Kristijan, priznajući da školu nije volio.
Jedino mu je bio zanimljiv tjelesni jer se stalno igralo. Paralelno je počeo trenirati nogomet. Otac mu je bio nogometaš i u njemu je vidio veliki potencijal. Nije, ističe, bio posebno nadaren, ali imao je potrebnu prgavost i nikad se nije predavao. Nakon pionira preselio se u Split. Ondje je zaigrao za istoimeni klub i upisao srednju Ekonomsku školu.
"U Splitu mi živi sestra koja mi je puno pomagala, čak mi je i auto posuđivala. Split je lud grad, totalna suprotnost Zagrebu: jedan dan viču na tebe iz dragosti, drugi dan se posvađate pa se treći mirite. Sto puta. I s trenerima i sa susjedima. Ali sutra – kao da se ništa nije dogodilo. Inače sam temperamentan i volim kad mi se sve kaže u lice", objašnjava Kristijan, kojega je karijera kasnije odvela u Zagreb. Počeo je igrati za Lokomotivu, iz koje je nakratko otišao u Istru, gdje treneru nije bio u planu. To mu je, kaže, dalo još veći motiv da zapne, zbog čega je i uvršten u početni sastav.
"Povratak u Zagreb me malo ‘zaveo‘. Počeo sam više izlaziti, pa djevojke... Prijelomno je bilo kad mi je puknuo kvadriceps. To mi je bio znak da više ne može tako – ni izlasci ni druženja. U tom trenutku karijera mi je bila dovedena u pitanje. Liječnik se nije odlučio za operaciju, išli smo na prirodno zacjeljivanje mišića. Odlazio sam na masaže i tijekom četiri mjeseca mukotrpnog rada kroz treninge u bazenu i druge metode – situacija se popravila. Nakon toga potpuno sam se odlučio posvetiti nogometu. Puno sam se preispitivao, od prehrane do izlazaka, a rad i upornost odveli su me u Dinamo, a potom u Njemačku – prvo u Eintracht Frankfurt, pa u Augsburg", govori Kristijan, dodajući kako je Augsburg više nalik talijanskom nego njemačkom gradiću, pogotovo kad je sunčan dan.
Što se tiče društvenog života, kaže, dosta je mirno, nema klubova ni toliko druženja. Njemački još uvijek uči jer se komunikacija odvija na engleskom, a najviše se druži s Hrvatima. Nogomet igra iz ljubavi, a novac mu ne znači ništa. Ulaže u nekretnine – i to u Zagrebu, koji također smatra svojim domom. "Mislim da su to dobre investicije, pogotovo kad danas-sutra dobijem djecu. Obožavam satove, volim skupljati i sličice – NBA i Pokémon su mi najzanimljivije, a skupljam i autiće Hot Wheels. Imam i impresivnu kolekciju dresova suigrača, od dečki iz reprezentacije te iz Manchester Cityja, koje mi je pomogao nabaviti prijatelj Joško Gvardiol.
Njemice na njega nisu ostavile poseban dojam jer Hrvatice smatra najljepšim ženama. Zato je njegova odabranica – Hrvatica. Upoznali su se prije četiri godine na moru.
"Svidjela mi se na prvu. Javio sam joj se preko Instagrama, tri mjeseca mi nije odgovarala. Priznajem da sam zbog toga bio malo nervozan. Ponovno sam joj poslao poruku i pomislio – tko čeka, taj dočeka. Napisao sam joj da je lijepa... I nakon toga smo se počeli dopisivati, poslije otišli na večeru. Odmah smo kliknuli, ali nije se htjela vezati za nogometaša jer mi često putujemo, a i nismo na dobrom glasu po pitanju cura. No vjerujem da sam u međuvremenu odagnao sve njezine sumnje. Valjda ne bi bila sa mnom četiri godine da nisam", kaže Kristijan i otkriva kako mu se kod nje najviše sviđa to što je povučena i radišna.
"Otvorila je svoj salon za šminkanje. Iako zajedno živimo u Njemačkoj, sama je sve financirala. Ništa me nije tražila. Zna da sam tu za nju što god joj treba. Teško je biti djevojka nogometaša. Znam da su neke veze mojih kolega propale zbog uvreda koje su njihove djevojke dobivale na društvenim mrežama na račun hodanja s nogometašem", govori Kristijan, koji zbog toga skriva identitet svoje djevojke. U planu im je i vjenčanje.
Njegova strast su i tetovaže – ima ih mnogo, a svaka za njega nosi posebno značenje. "Imam motiv bakinih ruku, djedovu sliku na prsima, jedan tekst posvećen njemu, dvije ruže i suzu. To je također posveta djedu. Imali smo našu priču. Tu su i trofej Europske lige, gladijator i tigar. Opisuju moj karakter", zaključuje strastveni sportaš koji će u budućnosti možda staviti i tetovažu posvećenu uspjesima na travnjaku koje će zaljubljenici u nogomet svakako pamtiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....