Kako ste došli na ideju za knjigu, ali i do naslova „Ne moram pitati muža“?

Prije osam godina umrla mi je mama, a potom i tata. Ostali su dugovi, nasljedstvo i nerazriješeni odnosi s nekim članovima obitelji. To me potaknulo na pokretanje zajednice Žene i novac i portala mojnovac.hr. No sve sam to prodala ovo proljeće i mislila sam da je ta „tema završena za mene“. Kada osjetim kao da mi netko sjedi na ramenu i diktira, dobijem val inspiracije koji ne mogu ignorirati. Tada sjednem i sve zapišem. Naslov je nastao iz konteksta jedne poslovne situacije prije nekoliko godina. Ponudila sam plaćenu suradnju jednoj osobi, a odgovor koji sam dobila i koji me šokirao bio je: „Moram pitati muža.“ I nekako mi je to ostalo „zujati u glavi“, a jedna prijateljica mi je rekla: „To bi ti bio odličan naslov za knjigu”. I nekoliko godina poslije – evo je.

Kome ste napisali ovu knjigu?

Svim ženama na ovim prostorima, mladima koji tek kreću u samostalni život, onima koji na pragu mirovine nemaju nikakve imovine ni ušteđevine, bez obzira na bračni status, zaradu i bilo što drugo. Voljela bih da dobiju širu sliku zašto nam se događa sve što nam se događa na ovu temu, da nisu ništa same krive, ali i da preuzmu svoj novac i svoj život u svoje ruke. Jer žena s vlastitim novcem žena je s većom slobodom izbora u svemu.

Knjiga izlazi u rujnu

PROMO

Zašto ste je usmjerili prvenstveno ženama? Postoje li specifični financijski problemi i obrasci s kojima se žene susreću češće nego muškarci?

Zato što sam ja žena i što sam godinama vodila zajednicu Žene i novac. Postoje – manja zarada, manje investiranja, manje mirovine, duži život, veći rizik siromaštva u starosti; „kazna“ majčinstva; pink tax; menstrualno siromaštvo; pritisak na odricanje od bračne stečevine i nasljedstva u korist braće radi „mira u kući“...

Na koji ste način kroz život učili o novcu i financijskoj pismenosti? Je li bilo nekih grešaka koje su vas posebno oblikovale?

Nešto sitno tijekom studiranja na Ekonomskom faksu, no najviše kroz poduzetništvo i na vlastitim životnim i poslovnim pogreškama, koje su bile rezultat financijske i pravne nepismenosti, manjka samopouzdanja u mladosti i odgoja u pravcu „good girl – dobre curice“. Naravno, i ja sam griješila. U knjizi sam spomenula i sve svoje pogreške, a najvažnija je kasni početak štednje i investiranja. Bilo bi bolje da sam krenula s prvom plaćom, davno prije, jer vrijeme čini svoje.

Kristina Ercegovic

VEDRAN PETEH/CROPIX CROPIX

Koji stereotipi i mitovi o novcu su ženama napravili najviše štete?

Brojna su negativna uvjerenja povezana s novcem i ljudima koji ga imaju. No ženama najviše šteti: „On to zna bolje, bolje razumije brojke, nisam ja za brojke.“ Naravno da, ako smo u braku ili vezi, ima smisla da se podijelimo sukladno tome tko je u nečemu bolji i o čemu se voli brinuti, ali jedno je delegirati neke aktivnosti, a drugo je ne znati ništa – ni koliko zarađujemo, ni što sve imamo i što nam pripada, ni gdje su PIN-ovi i lozinke, potrebni papiri. Dakle, jedno je učinkovito delegiranje kućanskih obveza, a drugo je prepuštanje odgovornosti za vlastiti novac i život nekom drugom.

S kojim ste vi uvjerenjima o novcu odrastali?

Moj djed je preživio Auschwitz i nakon Drugog svjetskog rata otišao teško i naporno raditi u Njemačku da stekne sve, dok je baka brinula o tati i stricu. Druga baka bila je razvedena samohrana majka, ona i mama živjele su u sobici, a WC je bio zajednički u dvorištu. Ipak, bake i djed odškolovali su moje roditelje i oni su sve stekli teškim radom, no nažalost, kasnije i sve izgubili uslijed prekomjerne potrošnje. Dugove sam otplatila, a nasljedstvo koje je došlo do mene nedavno poteklo je od spomenutog djeda i bake. Roditelji su uložili puno u moje obrazovanje i sve što sam stekla, stekla sam sama radom; nešto sam malo dobila od bake na početku kao vjetar u leđa. U suštini, dugotrajan, težak i naporan rad bio je i moj put, ali uz edukaciju i kontinuirani rad na sebi prekinula sam lanac/obrasce.

Koje ste obrasce preuzeli od roditelja, a koje ste kasnije morali svjesno mijenjati?

Neka od uvjerenja koja sam preuzela bila su: Novac je tu da se troši. Jednom se živi. Tko zna hoćemo li imati išta sutra. Novac se stječe teškim i napornim radom. Ne raste na drveću. Nemoj tražiti kruha iznad pogače. Sistemske konstelacije kao tehnika najviše su mi pomogle da ih promijenim, ali i da steknem mir, poštovanje i zahvalnost u vezi sa svime oko predaka.

Kada ste shvatili da neka od tih uvjerenja više ne želite nositi sa sobom i što vam je pomoglo da ih promijenite?

Nakon smrti roditelja i shvaćanja da ih je prekomjerna potrošnja dovela do dugova i gubitka svega. Sistemske konstelacije pokazale su mi se kao najbolji način, zato sam prije nekoliko godina završila edukaciju. Od tada svaki dan vodim sistemske poslovne i obiteljske konstelacije.

Zašto je novac toliko dugo u fokusu vaše karijere? Što vas u toj temi i danas najviše intrigira?

Zapravo mi uopće nije bio plan da mi bude u fokusu. Na faksu sam upisala i završila marketing. Najlošije ocjene sam imala iz financijskih predmeta. Nisu me baš zanimali. Radila sam više od četiri godine u nabavi, a već 24 godine sam poduzetnica. Uvijek su me zanimali ljudi, eventi, marketing. Situacija s roditeljima me usmjerila u tom pravcu. Gledano unazad, čini mi se kao da sam pokušavala „spasiti“ druge žene, kad već nisam uspjela mamu. Intrigira me koliko je to i dalje tabu tema. Gomila ljudi odbila nam je dati intervju, uz komentare: „Nemoj mene – ja ne znam ni razliku između bruto i neto plaće“ ili „Nemoj mene – ja o novcu znam samo da ne trebam torbu držati na podu“. Novac sigurno nije najvažnija stvar na svijetu, ali utječe na sve što nam je važno. Moja najveća ljubav je ipak pomaganje drugima i osobni rast i razvoj. Veselim se vidjeti koje iduće poslovne priče izabiru mene. Prvo je to bio mystery shopping, onda, nakon cijelog niza svega, Žene i novac. Ipak, poveznica svega je učiniti sebe i druge „boljima“.

Zašto nam je toliko teško otvoreno razgovarati o tome koliko zarađujemo, koliko trošimo, imamo li dugove i koliko zapravo vrijedimo?

Razmišljala sam dugo o tome, nema jednoznačnog odgovora. Jako puno emocija, očekivanja i projekcija povezano je s novcem, a najviše je tu ono što nam društvo servira – da, ako imaš novac, onda vrijediš, a ako nemaš, ne vrijediš. A to nije istina. Naša vrijednost kao osobe, ljudskog bića, nema veze s trenutnim stanjem na računu. Pobrkali smo sustave mjerenja. Samim time što smo ovdje i postojimo, vrijedimo kao ljudsko biće. Ne trebamo nikome dokazivati svoju vrijednost niti opravdavati svoje postojanje.

Kućanski poslovi i dalje su neplaćeni rad, a statistike kažu da otprilike 76,2 posto ukupnog neplaćenog rada obavljaju žene. Što možemo učiniti s tom brojkom?

Prije svega, treba to osvijestiti, pa prihvatiti, pa naći načina da se reorganiziramo, podijelimo pravednije, delegiramo. Druga strana će sve bolje razumjeti kad im pružimo to iskustvo – ima jedna duhovita, istinita priča u knjizi kako je moja prijateljica došla kod mene u Zagreb na vikend, a mužu „ostavila troje djece“ da se sam pobrine za vikend. Ukratko – od „ma što me gnjaviš, to nije nikakav problem“ do „vraćaš li se i kada, molim te, oprosti, vrati se...“. Norveška ima obavezan roditeljski dopust od šest mjeseci, a rezultat je 34-postotni pad stope razvoda. Iskustvo donosi bolje i veće razumijevanje. Riječi nisu tako učinkovite kao djela i vlastito iskustvo.