"I danas pamtim sliku iz djetinjstva gdje stojim u hladu jer ne smijem na sunce dok se ostala djeca kupaju u moru te koliko sam žarko želio igrati nogomet, ali me nitko nije htio u ekipi jer nisam vidio loptu. No, djetinjstvo u Lovranu bilo je predivno, iako sam često osjećao sve te poglede koji kao da govore: drugačiji si", prisjeća se voditelj, pjevač i glumac Mario Lipovšek Battifiaca emotivnih trenutaka odrastanja s albinizmom. A osim stigmatizacije zbog specifične boje kože, bijele kose i svijetlih očiju, ovaj rijedak genetski poremećaj pigmentacije donosi i velike probleme s vidom.
U teškim danima znao bi se zatvarati u sebe sve dok nije shvatio koliki terapeutski učinak na njega ima humor, koji je obilježio i veći dio njegove karijere. Publika ga pamti po emisiji “Bijele udovice” u kojoj je šaljivo provocirao poznate osobe predstavljajući se lažnim imenom. Također u eteru Radio Istre i Radio Rijeke zabavlja slušatelje, a odnedavno simpatičnim dosjetkama šarmira gledatelje i žiri HTV-ova showa “Zvijezde pjevaju” šaleći se na vlastiti račun. No, unatoč osmijehu i dalje osjeća nesigurnost zbog svog albinizma. Zato je odlučio prvi put za Gloriju progovoriti o svom životu s ovim rijetkim poremećajem o kojem ljudi jako malo znaju.
Čini se da se odlično zabavljate u showu “Zvijezde pjevaju”. Kakvi su vaši dojmovi?
Shvatio sam to kao zabavu, drugačije ne mogu s obzirom na to koliko malo moj partner Robert Ferlin ima talenta za glazbu. Trudi se i discipliniran je, ali nakon vježbi nema rezultata jer on ima svoju melodiju koja nije onakva kakvu je napisao autor glazbe. To je otprilike kao da mene slabovidnog netko podučava preciznom streljaštvu. No, odlično se zabavljamo i nadam se da barem to uspijevamo prenijeti publici. Vježbamo tri puta tjedno po tri sata, ali kako moram birati pjesme koje moj partner može otpjevati, ne uspijevam pokazati svoje glazbeno umijeće.
Koliko ste dugo prijatelji?
Već dvadesetak godina jedan je od mojih najboljih prijatelja. Kliknuli smo na prvu i u našem su se odnosu posložile sve kockice. Upoznali smo se na Radio Rijeci, tamo sam ga naučio poslu.
Često pribjegavate humoru, psiholozi kažu da ljudi time žele prikriti nelagodu. Je li tako i s vama?
Da, ali pomalo na nesvjesnoj razini. Šale na vlastiti račun oko mog izgleda dio su obrambenog mehanizma. Imam tendenciju zbog psihičkog zdravlja stvari okretati na valcer.
Kad ste prihvatili albinizam?
Ni danas ga nisam prihvatio u potpunosti. Primjećujem to u malim svakodnevnim situacijama, kada vidim komentar na društvenim mrežama “Tko je ovu bijelu gorilu pustio na televiziju?” Obećao sam si da ih više neću čitati jer mi pokvare dan. Zbog takvih situacija izbjegavam i masovna okupljanja. Najljepše mi je doma i u krugu najbližih prijatelja.
Kakvo vam je bilo djetinjstvo?
Predivno jer me cijeli Lovran čuvao, iako je bilo teških dana. Kad smo bili klinci, ljeti bismo išli do mola gdje je bilo glavno mjesto za kupanje. Svi su me pazili i tjerali da izađem iz mora jer zbog albinizma nisam smio biti dugo na suncu, a ja sam želio biti tamo gdje je bilo društvo. U pamćenje mi se urezala slika kako stojim u hladu dok svi skaču u more. Imao sam određeno vrijeme kada sam smio na kupanje. U Lovranu je svakog čuda tri dana dosta pa sam se ondje osjećao sigurno. Tamo sam bio “mali od Luciane”, a ne albino. No, čim bih izašao iz svoje zone komfora, kada bih, primjerice, išao liječniku u Rijeku, osjećao sam sve te silne poglede, od roditelja do djece. Bila je to svojevrsna trauma. Zbog toga su mi prvi susreti s novim ljudima uvijek bili traumatični, poput prvih dana u vrtiću, školi...
Što su vam djeca govorila?
Zvali su me jogurt, snješko..., na to sam se s vremenom navikao. Silno sam želio igrati nogomet, ali me nitko nije želio u ekipi jer zbog slabovidnosti loptu vidim tek kada mi je ispred glave. To su trenuci koji bole. U šestom razredu sam procvao kada sam se upisao u zbor. Tamo sam briljirao, no ubrzo je stigao pubertet. Tada je bilo najteže jer sve boli dvostruko više. Znao sam zaplakati i zatvarati se u sebe. Imao sam velike probleme s vidom i brinulo me čime ću se baviti jer kada si drugačiji, uistinu osjećaš taj pogled.
Kako su vam majka Luciana i otac Marijo pomogli?
Srećom, moji roditelji su reagirali ispravno pa kada bih došao doma uplakan zbog ružnih komentara, nisu me stavljali pod stakleno zvono i tretirali sa žaljenjem. Učili su me da vježbam mozak i vratim istom mjerom, ali verbalno. To mi je pomoglo kasnije u životu, očeličilo me. S godinu dana starijim bratom Veljkom puno sam vremena provodio kod bake i djeda, koji su bili moje utočište.
Od koga ste naslijedili albinizam?
Navodno od prabakine bake koju su u selu zvali Belica i nosila je maramu preko očiju jer joj je smetalo svjetlo. Tada se nije znalo što je albinizam.
Albinizam često uzrokuje problem s vidom, a katkad i sljepoću. Kakve vi tegobe imate?
Nakon porođaja liječnik je mojoj majci rekao da sam vjerojatno slijep i roditelji su dugo vjerovali u to dok poznanik iz Švedske nije donio igračku narančaste boje. Tada sam prvi put počeo pratiti pogledom i okretati glavu. Roditelji su me vodili brojnim okulistima. Vrlo rano sam dobio naočale koje su bile potpuno crne s točkom u sredini koja je centrirala pogled jer mi se tresla zjenica. Kroz takve naočale gledao sam svijet do osnovne škole. To je bila kombinacija slabovidnosti, dalekovidnosti i dioptrije.
Je li vam pomogla operacija očiju koju ste 2010. obavili u Moskvi?
Da, ali ondje su mi laserom uspjeli samo smanjiti dioptriju, koja je na jednom oku bila plus 4, a na drugom 4,5. Ostao je oštećen očni živac, manjak melanina, astigmatizam i drugi neoperabilni problemi. Od tada više ne nosim mrske “pepeljarke” koje su bile toliko teške da su me boljele uši i nos. Izgledao sam kao japanska buba.
Kako ste učili i čitali te uspjeli završiti fakultet?
Da nije bilo moje prijateljice i susjede Biljane Balogović Bago, još bih bio u osnovnoj školi. Učila je čitajući naglas, a ja sam sjedio pokraj nje i pamtio. Zajedno smo išli u osnovnu i srednju školu, a potom i na fakultet. Kasnije me odabrala za vjenčanog kuma i sretan sam zbog toga. Zahvalan sam joj na svemu jednako kao i majci, koju sam stalno gnjavio da mi čita priče. Kasnije sam dobio teleskopske naočale da bih sam mogao čitati, ali mi ih je ubrzo netko ukrao u školi.
Vozite li automobil?
Ima zlih jezika koji govore da sam preko veze dobio dozvolu, što je suludo. U ranim dvadesetima prošao sam sve testove i preglede te otada imam vozačku.
Kakve vam je još zdravstvene tegobe donio albinizam?
Na suncu smijem biti vrlo kratko jer brzo izgorim, dobijem visoku temperaturu i glavobolju. Zbog nedostatka melanina koža je podložnija malignim promjenama pa jednom godišnje odlazim dermatologu. Srećom, nisam ljubitelj odlazaka na plažu pa mi to u odrasloj dobi ne predstavlja problem.
Je li vam donio i psihičke probleme, jeste li ikada morali potražiti pomoć?
Ne, jer sam okružen prijateljima koji su mi ujedno terapeuti. Za pedeseti rođendan napravili su mi nezaboravno slavlje u Kastvu u Aleji velikana. Sreća je imati takve prijatelje.
Je li vam bilo teško ostvariti ljubavne odnose?
Prilično sam nesiguran, ali s godinama sam shvatio da su šarm i humor na mojoj strani. Imao sam tek jednu dužu vezu koja je trajala tri godine s jednom Beograđankom. Neke su veze pucale zbog mene, u nekima se jednostavno stvari nisu poklopile. Trenutno sam solo i volio bih da mi se dogodi ljubav za cijeli život. Kada mi žena priđe, pomislim da nije normalna.
Jeste li se susreli s predrasudama pri traženju poslova?
U mladosti, nakon što sam završio Hotelijersko-turističku školu, često sam si postavljao pitanje: tko će mene ovako bijelog ikada zaposliti? Na razgovorima za posao katkad sam imao dojam da je to prepreka, iako mi to nitko nije jasno izrekao. Posao kojim se bavim, posebno televizija, ima vizualni standard gdje lijepi ljudi imaju prednost. Kada vodim neku manifestaciju, vrlo brzo naučim tekst jer sam tako istrenirao mozak pa me na Melodijama Istre i Kvarnera zovu “Joker zovi”.
Je li vam radio zbog toga draži?
Posao na radiju pruža mi više od televizije jer sam spontaniji, imam direktan kontakt sa slušateljima. Što sam stariji, radio mi je draži jer se ne moram dugo spremati za posao, mogu izbjeći odlazak na frizuru i šminku. Radio Istra je moj matični radio, a na Radio Rijeci honorarno radim nedjeljom.
Kakvi su vam planovi vezani za glazbenu i glumačku karijeru?
Glazbena karijera pala je u drugi plan. Na MIK-u sam sedam puta osvojio drugo mjesto i kada sam napokon 2008. pobijedio, odlučio sam da više neću ondje nastupati. Primio sam se voditeljske palice i katkad gostujem na festivalima. Prošle godine sam ipak otišao na MIK, dobio dvije nagrade za pjesmu “Jedan mesopust”. Obožavam pjevati tužne balade poput ove. Gluma je ljubav neostvarena do kraja. Ponosan sam na glavnu ulogu u glazbenoj komediji “Dodaj jedno mjesto za stolom” u riječkom HNK, ali i na onu u mjuziklu “Sušak, Sušak”. Trenutno s kolegicom Irenom Grdinić radim gostujuću predstavu “Casablanca”. Riječ je o duhovitoj priči bračnog para koju je publika odlično prihvatila. U svibnju putujemo u New York, gdje su zasad rasprodane tri predstave.
Čime se još bavite?
Prije osam godina izgradio sam vilu za odmor u Lovranu koja se zove po mojoj noni Lini. Preko agencije koja iznajmljuje kuću dobio sam nagradu za najboljeg domaćina. Dočekujem goste, vodim ih na večeru. U to sam ušao punim srcem.