Magistru kineziologije i kondicijskom treneru Mariju Mlinariću (42) nikada nije bio problem uhvatiti se u koštac s privatnim i profesionalnim izazovima, što je dokazao i kao jedan od voditelja adrenalinskog showa "Survivor". Preživio je Mario ovaj zahtjevni projekt, koji ga je na tri mjeseca odvojio od obitelji (jer se sve snimalo u Dominikanskoj Republici), a zbog tempa, ljetnih temperatura i lagane prehrane kući se vratio osam kilograma lakši.
I njega je, baš kao i natjecatelje, cijelo vrijeme "pucao" adrenalin, a želja za uspješno obavljenim poslom dovodila ga je u situacije da preispituje vlastite mogućnosti i snagu. To mu, doduše, nije ništa novo - od malih nogu on pomiče granice.
"Svaki poligon prolazio sam s natjecateljima, proživljavao njihovu bol, tugu i sreću. Bio sam spreman suočiti se s neočekivanim situacijama, jer znam da nijedan zadatak ne može biti prezahtjevan ako ga radiš sa srcem i željom da u tome budeš najbolji. Tek pred kraj dana postaneš svjestan svih uboda komaraca, izgorenog lica, umora i tek tada kreneš preispitivati svaku izgovorenu riječ i potez. Bili smo dobar tim i kandidati su mi prirasli srcu jer svatko od nas ima jedinstvenu životnu priču, manje ili više sretnu. "Survivor" je bio najljepši i najizazovniji projekt koji sam dosad radio", govori Mario, koji vlastitim primjerom dokazuje da se mogu svladati i neusporedivo teži životni izazovi te da se iz njih može izaći kao pobjednik.
Još u ranom djetinjstvu naučio je rješavati zahtjevne zadatke. Spletom nesretnih okolnosti, naime, 1990. je nakon svađe roditelja ostao bez voljene majke Ivke - a posljedično i bez oca Marijana.
ČITAJTE I: Mario Mlinarić o gorućem problemu: ‘Ovo je glavni razlog zašto imamo sve više pretile djece‘
"Teško je riječima opisati moje djetinjstvo. Volio bih reći da pamtim samo lijepe stvari, a pamtim ga po najdivnijoj majci. Bili smo normalna obitelj s lijepim i manje lijepim trenucima, no sve je stalo kad mi je bilo deset godina i kad sam u jednom trenutku ostao bez roditelja. To nije bila priča, film niti roman. Bila je stvarnost, koja me naučila da je moj život samo u mojim rukama, i zbog koje nikad nisam okusio kap alkohola. Jer, alkohol je razorio moju obitelj. Na neke događaje ne možeš utjecati pa se isplačeš, stisneš zube i ideš dalje, dokazujući si svakodnevno da si dovoljno jak", govori Mario, koji nakon tog kobnog dana više nikad nije vidio oca.
Odrastao je uz tri godine stariju sestru Andreu, koja mu je bila najveći oslonac u životu, baš kao i stric Drago te strina Jela, koji su preuzeli brigu o njima. Pružili su im krov nad glavom, utjehu, ljubav te uvjete za normalan život i na tome je, kaže Mario, zauvijek zahvalan.
S 14 godina ponovno je shvatio što je to borba za preživljavanje. Tada se, naime, upisao u Hotelijersko-turističku školu i iz doma svog strica u Bjelovaru preselio se u učenički dom u Zagrebu.
"Nisam znao gdje se nalazi škola niti gdje je dom, bio sam potpuno sam. Suočio sam se s pravim značenjem riječi "snađi se, preživi". Buhtla od čokolade bila mi je nedostižna, a želio sam tenisice za rukomet, jer sam obožavao taj sport. Nisam imao ništa i pitao sam se kako ću uopće preživjeti. Tražio sam poslove, radio u domskoj kuhinji, konobario, čistio tepihe, šetao pse, kopao kanale, pospremao podrume, snalazio se kako sam znao. Vikende sam provodio radeći u Zagrebu, a kada sam si to mogao priuštiti, otišao bih strini i stricu u Bjelovar. No, bio sam odličan učenik i završio sam školu. Od rukometa sam, nažalost, morao odustati, ali i danas se pitam što bi bilo da sam si mogao financirati treninge i sportsku opremu, da nisam morao toliko raditi i da sam imao više vremena za rukomet. I da se u konačnici nisam ozlijedio na utakmici jer toga dana nisam bio u punoj snazi zbog iscrpljenosti i umora", govori Mario.
Kao tinejdžer je, kaže, bio povučen i nesiguran. U to vrijeme nije se toliko govorilo o nasilništvu među djecom, no on je jako dobro znao o čemu je riječ - jer je to osjetio na vlastitoj koži. Cilj mu je bio raditi na sebi i svojoj snazi, fizičkoj i psihičkoj. Mnogi su sumnjali u njega, čekali njegov pad. Sve ga je to poticalo da svakim danom bude sve bolji.
"Život u domu nije lak, sobu sam dijelio sa šest cimera, prao svoju robu i učio životnu školu. Borio sam se za svoje snove jer da sam malo posustao, brzo bih se našao na krivom putu. Svjedočio sam takvim skretanjima i znam kako završavaju. Na alkohol, drogu i druge poroke nisam ni pomišljao. Oduvijek mi je sve to bilo odbojno. Uz moju životnu situaciju i život u domu, u meni je rasla još veća želja za uspjehom. Cilj mi je bio završiti fakultet i nastaviti raditi na sebi", nastavlja Mario, kojeg su još u dječačkoj dobi krasile vrline poput snalažljivosti, izdržljivosti i upornosti.
No, tada ih nije bio svjestan, o čemu svjedoči prizor s čitanja rezultata upisa na Kineziološki fakultet. Na popisu je bilo 2500 učenika, a Mario je svoje ime počeo tražiti s dna popisa prema gore. U jednom trenutku njegova je sestra vrisnula: "Četvrti si!" Bilo je to ostvarenje sna jer sport mu je oduvijek bio više od hobija.
"Sport je dio mog odrastanja, moj spas. Suigrači su bili moja obitelj, a trener mi je bio sve - roditelj, prijatelj, savjetnik, pokretač, motivator, oslonac u najtežim trenucima. Sve to poticalo me da svakim danom treniram više, radim više, učim više... i da budem sve uspješniji. Motivirala me svaka nova pohvala i svaki novi gol. Još kao desetogodišnji klinac rekao sam sebi da ću se truditi da svakim novim danom budem bolji nego jučer. Mi smo građeni za pokret koji može napredovati samo ako to uistinu želimo, a nije riječ samo o fizičkoj spremi već i o psihičkoj, koja je itekako važna za balans. Fizička snaga pomaže, znanje je neprocjenjivo, no u suštini vjerujem da je mentalni sklop najbitniji - želja, trud i disciplina osnovni su pokretač svakog uspjeha. I dokle god je čovjek zdrav, sve njegove sposobnosti, uspjesi i ostvarenja snova zaista ovise o njemu samome", naglašava Mario.
Kako bi mogao platiti studij, kao student se okušao u televizijskim projektima, a prvu ulogu ostvario je u sapunici "Zabranjena ljubav", zatim u serijalima "Zakon ljubavi" i "Najbolje godine". Često je bio maneken na modnim revijama, prijavio se na izbor za Mistera Hrvatske gdje je bio prvi pratitelj, a 2009. je iz TV showa "Farma" izašao kao pobjednik i miljenik publike.
Ostvario je tri Guinnessova rekorda u guranju automobila, što mu je također bio dokaz pomicanja vlastitih granica, a promičući sport i zdravlje postao je organizator brojnih humanitarnih akcija. Danas održava besplatne treninge uživo, ali i online - na svojoj stranici trening.com, na kojoj daje i savjete o prehrani.
Svjestan rastućih problema pretilosti i mentalnog zdravlja, želi da želi da zdrav život svima postane navika te da sport bude dostupan svakom djetetu, neovisno o financijskim mogućnostima roditelja, no privlači ga i rad s profesionalnim sportašima. S Mirkom Filipovićem, Marinom Čilićem, Ivanom Balićem i mnogim drugima odrađivao je kondicijske pripreme i mentalni trening.
Ipak, najvećim životnim uspjehom Mario Mlinarić smatra svoju sretnu i skladnu obitelj. Sa suprugom Bojanom (47), magistrom ekonomije, kćeri Larom (17) i sinom Teom (9) živi u Opatiji, kamo su se prije šest godina preselili iz Zagreba. Par se upoznao 2009., a tri godine kasnije su se vjenčali. Sinčić je već bio na putu, a Lara je bila najvažnija uzvanica na ceremoniji.
"Lara je oduvijek moja i ja sam njen. Ona to jako dobro zna. Kroz sve uspone, padove, radosti i razočaranja, uvijek sam uz nju i tako će biti zauvijek. Jednostavno i jasno. Imati obitelj i biti otac najveća je stvar u životu. Ostvarenje je mog sna. Moji prioriteti sada su jasno posloženi, drugačije razmišljam, odgovorniji sam i pozitivniji. Osnovni cilj mi je usmjeriti svoju djecu na prave vrijednosti, naučiti ih da poštuju druge, pomoći im da oblikuju svoje osobnosti i izgrade svoje karaktere i samopouzdanje. Želim da uživaju u životu i da znaju da u meni uvijek imaju podršku", ističe Mario.
Iako on i supruga dolaze iz drukčijih okruženja, objašnjava da su u suštini isti - jednako jednostavni i jedno su drugom najveća podrška. Bojana je odrasla u sportskoj obitelji, studirala je i igrala tenis za američki fakultet te ih je sport na neki način i povezao. Ljubav prema sportu usadili su i djeci: Lara je odabrala odbojku, Teo tenis, a svi zajedno uživaju u zajedničkim aktivnim vikendima.
Iako danas djeluje neustrašivo, i Super Mario ima neke strahove, no koristi ih za postizanje cilja.
"Treba se bojati", kaže, "jer to vas na neki način usmjerava da budete bolji i da cijenite ono što imate. Život je jedan i prekrasan je. U njemu doživljavaš i pobjede i poraze, no najbitnije je da kroz sve to ostaneš čovjek".
ČITAJTE I: Mario Mlinarić postao lokalni heroj: ‘Svakodnevno dobivam zahvale sa svih strana svijeta‘
