Mario Valentić (44), profesor kineziologije i glumac

Kad se sjetim djetinjstva i odrastanja uz svoju seku Lidiju, prva asocijacija su igre u dvorištu ispred kuće u Petrinji - sami ili s drugim klincima iz susjedstva. Igrali smo svakakve igre, ali jedna posebno ostaje u sjećanju: ona bankara i knjigovodstva. Naime, mama je radila u knjigovodstvu pa nam je bila inspiracija. Tipkovnica i laptop su nam bili ona šuškava plastika od bombonijere, okrenuta naopako, mama nam je donosila neke blokiće, a telefon je bio potpuno nevidljiv, no maštom sasvim stvaran. Sjećam se toplih ljeta i tuširanja u dvorištu, čuvanja kokoši da ne odu u vrt, zima bogatih snijegom i sanjkanja na obližnjem brdu. Sad mi pada na pamet jedan pijetao kojeg smo imali, bio je gori od psa, naganjao nas, prijetio, bojali smo ga se. Tata ga je na kraju morao eliminirati.

Iako se ne sjećam točno, juha je bila sigurno izvrsna. Imali smo lijepo djetinjstvo - puno smo se igrali vani, pješke išli u školu, jeli domaću hranu iz vrta, jaja od tih kokoši koje smo nevoljko morali čuvati, upotrebljavali maštu. Odrastali smo u kvartu koji se zove Kolonija ili Češko selo. U našoj ulici nije bilo asfalta, nismo imali telefon. Ali ništa nam nije nedostajalo. Brali smo maslačak od kojega je susjeda radila med. Gradili smo kolibe i igrali se igre "Pustolovina". Tako smo jednom, ne znajući kako izgledaju sadnice lješnjaka, iste posjekli i napravili vrhunski bivak. Pokojni susjed Malek je poludio, ali nam je kasnije oprostio. Bio je i jedan susjed vikendaš, čudak koji nas je jednom naganjao s puškom jer smo mu ubrali osam šljiva. Bilo je puno vikendica i voćnjaka oko nas, pa smo se redovno penjali i brali voćke. Neki to zovu krađom, a mi kao klinci to nismo tako doživljavali. Pamtim jednu zgodu, hvala Bogu samo iz priča roditelja, kad sam gurao sestru dok je sjedila na biciklu, a ja s dlanovima na paket-tregeru. Htio sam da ide brže. Dogodila se nezgoda - prstenjak mi je zapeo između lanca i zupčanika. Tata mi ga je izvukao pa sam morao na šivanje. A pokojna baka, Dalmatinka, tad je govorila: "Paz‘te dicu!" - nisu je valjda shvatili ozbiljno.

Mario i Lidija Valentić u ranom djetinjstvu

PRIVATNI ALBUM

Kada je počeo rat, bili smo prognani i otišli u Sisak kod bake i dide. U malom stanu punom ljubavi proveli smo pet godina. Kada smo se vratili, više nismo bili mali... Do moje šesnaeste godine Lidija je u mojim očima bila puno starija i jako velika sestra. Tek tada smo se "mentalno" iznivelirali. Karakterno sam ja bio nestašniji od seke što me kasnije odvelo u sport. Lidija je kao mala bila vrlo tiha, što se u pubertetu stubokom promijenilo. Danas ju jedan moj frend u šali, ali s razlogom zove "govorni automat". Rekao bih da je Lidija kao starije dijete malo više nagrabusila.

Naime, ona je probijala led, pogotovo kad su krenuli izlasci, dok sam ja zajašio taj val koji je ona izborila. Što se tiče strogosti i blagosti - roditelji su bili jednaki. Pamtim samo jednom, ne sjećam se zašto, kad je tata iz nekog razloga poludio na nas pa smo oboje dobili s remenom. Nemamo traume od toga i dobri smo s njim i dandanas. Naravno da samo imali nesuglasice u tinejdžerskoj dobi jer mi je išla na živce, kao i ja njoj. Nervirala me time što postoji. Kad se počela razvijati, zezao sam je i rugao joj se. No ipak više pamtim lijepe trenutke.

Lidija mi je posebna jer je uvijek tu za mene, jer se razumijemo, jer je vedrog i pozitivnog duha, jer je imam. Lidija je mjerna jedinica za vedrinu i pogled na život kroz "čašu koja je napola puna". Nemamo neke posebne rituale - razumijemo se i to nam je ritual. Vidimo se otprilike jednom mjesečno, možda i rjeđe jer živim u Zagrebu, ona u Petrinji, no čujemo se češće.

Mario Valentić

MARKO TODOROV CROPIX

Sada imamo odnos brata i sestre za poželjeti. Tu smo jedno za drugo uvijek - i kad sunce sja i kad dođu teški dani. Kad sam se rastao od bivša supruge, Lidija je bila prva koju sam nazvao. Pamtim to i danas. Ne gnjavimo jedno drugo, samo podrška i bratsko-sestrinska ljubav. Ponosan sam na nju jer je ostala svoja, jer živi ispunjen, sretan i vedar život i jer je podigla svoju kćer Lorenu. Ne mogu se sjetiti da smo se ikada ozbiljno posvađali. Možda smo se nekad porječkali zbog gluposti jer smo oboje temperamentni, ali to prođe i idemo dalje.

Lidija i Mario govore o neraskidivoj vezi koja ih prati kroz život

MARKO TODOROV CROPIX

Lidija Valentić (49), učiteljica u osnovnoj školi u Sisku

Kada se Mario rodio, imala sam četiri godine i tri mjeseca. Ne mogu reći da se sjećam njegova dolaska kući, ali ni da je bilo ljubomore. Naše djetinjstvo bilo je lijepo. Nismo imali puno, ali smo imali dovoljno. Odrastali smo u roditeljskoj ljubavi, a veliku važnost u tom odrastanju imali su baka i dida s mamine strane, kojima smo rado odlazili u Sisak. Ukratko, bili smo sretna djeca. Ponekad mi je bilo žao što sam starije dijete, ali ta "žalost" više je dolazila do izražaja kad sam počela izlaziti i kada su se roditelji prvi put susreli s time - tada sam imala više ograničenja. Kada je Mario krenuo izlaziti, bilo je situacija u kojima ne bi poštovao dogovor oko dolaska kući, ali mama bi tada rekla: "S tobom sam se, Lidija, umorila. Za njega više nemam snage." No, nikada među nama nisu pravili razliku. Nagrade nismo dobivali, a sve što su nam kupili bilo je iz potrebe. Nikad nismo bili ljubomorni jedno na drugo -ako bi jedno nešto dobilo, a drugo ne, nije bilo zamjeranja.

Mario i Lidija Valentić s majkom Zdenkom i ocem Josom

PRIVATNI ALBUM

Sjećam se da bi onaj koji bi prvi došao iz škole najprije pitao: "Gdje je Mario?" ili "Gdje je Lidija?" - dakle, brinuli smo se jedno o drugome. Naravno da smo se znali posvađati - ne sjećam se baš fizičkog sukoba, ali sjećam se da je mama stalno govorila: "Nemojte se svađati jer ćete se jednog dana željeti vidjeti." I bila je u pravu. Nisam baš imala obvezu čuvanja mlađeg brata, ali ako bismo otišli ulicu-dvije dalje, bila sam jako brižna. Ponekad bih pomislila da imam prikolicu uza se - ali nije mi to bila tlaka.

Imala sam svoju sobu, a on je bio u dnevnoj, pa sam se ja preselila u dnevnu jer je tamo bio televizor. Uživali smo gledati horor filmove, iako bismo tada umirali od straha i više gledali ispod deke i kroz prste, ali to nam je bio pravi gušt. Nakon rata dijelili smo istu sobu, ali je bila vizualno pregrađena ormarima. Dijelili smo i tajne.

Naši roditelji bili su blagi, ali autoritativni, pogotovo mama. Bila je žena koja nije povisivala glas, nikada nije uzela šibu, ali kada bi rekla "dosta", to je bilo dovoljno. Tata bi znao reći: "Dobit ćete oboje batina, jer ja neću biti sudac među vama." Napravio nam je konjića za ljuljanje od željeznih šipki, koji smo obožavali, a voljeli su ga i ostali klinci iz našeg susjedstva. Napravio nam je i sjedeći skateboard kada je vidio da obični nije u uporabi i stoji negdje odbačen. Sjećam se da je mama vezla Wiehlerov goblen dok bismo se mi igrali.

Bili smo maštoviti i nije nas trebalo zabavljati. Svake godine išli smo na more - cijelo djetinjstvo. Imali smo i obiteljski auto - bubu, što je tada bila velika stvar. Roditelji su bili pošteni, pravedni i tako su i nas odgojili. Sjećam se nezgode kad sam vozila bicikl, a on me gurao s leđa nizbrdo. I tako dva-tri puta, dok mu prst nije završio u lancu. Odmah smo sjeli u auto i išli na hitnu. Više su se mama i tata prepali nego što je njega boljelo. Često sam znala reći da mi je ta razlika od četiri godine baš glupa - a pogotovo različit spol - jer je bilo razdoblja kada nismo imali neke dodirne točke. Volim njegov vedar duh, zanimljiv život koji živi, način na koji razmišlja. Ponekad (srećom, rijetko) ide mi na živce s nekim glupastim humorom - vjerojatno ako je na moj račun. Dok je trenirao hrvanje, mrzila sam kad bi se vratio s treninga i iz torbe istresao hrpu mokre robe za pranje. A kako se mama u jednom periodu morala brinuti o svojim roditeljima, tu hrpu odjeće ja bih morala ubacivati u mašinu.

Lidija Valentić

MARKO TODOROV CROPIX

Plakao je kada sam se udavala, ali sam mu rekla: "Ne brini, ti i ja uvijek ostajemo brat i sestra." I on i ja znamo da smo tu jedno za drugo - uvijek. Dijelimo sretne i tužne trenutke. Ponosna sam na svaki bratov uspjeh u životu, na ono što je postigao. Ponosna sam na njegov životopis. Kad god je bio u prilici, darovao bi mi putovanje - ili da idemo zajedno, ili u svom aranžmanu. Godine 2012. i 2013., kada smo se oboje rastali, uživali smo u zajedničkim trenucima s našom djecom - putujući i puno se družeći. Nakon mog stradanja u potresu 2020. organizirao je svoje prijatelje da mi pomognu oko selidbe. Kada sam bila u bolnici, mislio je na mene, zvao, brinuo se i hrabrio me, ali znao je da sam psihički jaka i da velikog razloga za brigu nema. Ne svađamo se - zna se dogoditi neka rasprava, svatko brani svoj stav, ali to nije svađa. Jako mi je važno da mu mogu reći što mislim o njemu ili nekom njegovom postupku u određenoj situaciji. Iskreni smo jedno prema drugome i imamo zdrav bratsko-sestrinski odnos.