Massimo Savić rođen je 6. lipnja 1962. u Puli, ali već je najranije godine proveo u nekoliko država i kontinenata, a život mu je ponajviše obilježio rani rastanak s ocem kojeg je izgubio kada je imao samo šest godina. Iako se nije često volio prisjećati tog perioda, jednom je prilikom opisao neobičan susret svojih roditelja - koji su se upoznali prije operacije njegovog oca i zaljubili.
Massimo o ženi svog života: ‘Kad sam je prvi put ugledao pomislio sam da je izvan moje lige‘
"Oni su se upoznali kada je on bio slijep, prije operacije. Mislili su da je neće preživjeti, ali jest. Uz vrlo jaku dioptriju progledao je i rekao mojoj majci: ‘Mogu li ja vas posjetiti kada progledam pa da se vjenčamo?‘ Rastavila ih je bolest, dijagnosticirali su mu leukemiju, on se uplašio, samo je otišao i umro. Neko vrijeme nismo znali gdje je. Kasnije smo otkrili da živi s nekom ženom, koja također umire od raka. Strašno ga je pogodila ta bolest, mene također. Svaki put za moj rođendan slao mi je poklone limuzinom. Mnogo mu toga nisam stigao kazati. Umro je kad sam imao šest godina, tako da sam tek kasnije od njegovih prijatelja saznao sve o njemu", otkrio je Massimo koji je sa svojom Eni stvorio obitelj kakvu sam nije imao.
"Kako su se moji roditelji rastali kad sam imao tri godine, moj otac je obolio od leukemije i umro kada sam imao šest godina, a tada je već bio u drugom braku. Ne priznajem premisu ‘the bullied must be the bully‘ - ja sam dijete rastavljenih roditelja, pa ću imati isti takav brak - ne vjerujem u to. Kod mene je baš obrnuto", ispričao je tada glazbenik koji je otvoreno govorio i o životu u različitim državama, ali i o tučnjavama u koje je znao upasti.
"Tijekom djetinjstva sam dosta mijenjao škole. Dio školovanja sam proveo u Istri, dio u Milanu, dio u Sydneyu u Australiji. Moj život je bio strašno dinamičan s puno novih iskustava, pa nisam imao prilike stabilizirati se i osjetiti možda i neke negativnosti. Bilo mi je jako zabavno, uvijek sam bio vrlo znatiželjan i bez podcjenjivanja sam gledao na tuđe znanje, bez obzira kakav profesor bio. Bilo je profesora koji su bili podložni izrugivanju i imitiranju, ali ja sam uvijek gledao koje nove informacije mogu dobiti od njih, na koje nove knjige me mogu inspirirati. Imao sam vrlo dobre prijatelje, a kako sam živio u rudimentarnom okruženju Istre, znao sam upasti u tučnjave. Bilo je svega, ali nikad nisam bio bully i nisam se dao zastrašivati. Bio sam negdje u sredini, dobro sam prolazio, nisu me puno dirali, a niti ja njih", govorio je Massimo koji je priznao da je bio prilično nemiran dječak.
"Kao klinci voljeli smo odlaziti u šume, sjeći stabla, graditi kuće gdje smo se sastajali - zvali smo ih kapane. Šume oko mjesta Raša, Labinštine, Rapca, poznavao sam, i dan danas poznajem, kao vlastiti džep. Kad sam bježao s nastave u srednjoj školi, odlazio bih na tu jednu stijenu i kontemplirao što raditi. Najveća želja mi je bila imati cross motor i voziti ga po puteljcima Istre. Na svu sreću to se nije dogodilo, nego sam nabavio gitaru - bez da znam svirati. I to je promijenilo sve". I zaista je, Massimova glazba dotaknula je mnoge i njegov odlazak veliki je gubitak.