Američki glumac koji je postao globalno poznat zbog filma ‘Povratak u budućnost‘, u novim memoarima govori o svojoj prošlosti, popularnosti, supruzi Tracy i dijagnozi Parkinsonove bolesti u kasnim dvadesetima.
Četrdeset godina nakon što je sjeo za volan DeLoreana i odjurio kroz vrijeme, Michael J. Fox ponovno putuje. U novim memoarima "Future Boy: Back to the Future and My Journey Through the Space-Time Continuum", 64-godišnji glumac otvara vrata svog vremenskog stroja uspomena i pritišće gas do daske. Čitatelje knjige objavljene sredinom listopada te slušatelje audioizdanja koje sam čita odvodi u situacije koje su ga oblikovale - od nakane nadobudnog tinejdžera koji je odlučio postati faca u zabavljačkoj industriji, preko blještavog, holivudskog razdoblja kad su mu se gotovo sve želje ostvarile, do poglavlja u kojem mu je život početkom 90-ih naglavce okrenula dijagnoza Parkinsonove bolesti.
Danas mu njegov kultni lik Marty McFly iz filma "Povratak u budućnost" snimljenog 1985. pomaže postati globalni simbol osnaživanja oboljelih od Parkinsona. Pripremajući šeste memoare "Future Boy" s dugogodišnjom suradnicom Nelle Fortenberry, glumac se posebno posvetio audioizdanju: intervjuirao je nekoliko bivših kolega, uključujući 87-godišnjeg Christophera Lloyda koji glumi dr. Emmetta Browna u još dva hita "Povratak u budućnost" realizirana nakon uspjeha prvog. Razgovori su im puni dosjetki i crnog humora - Fox kao da želi poručiti da je život dragocjen i živi ga onako kako najbolje umije, nasmijavajući druge.
"Moje sviranje gitare nije dobro. Moje skiciranje više nije dobro, moj ples nikad nije bio dobar, a gluma mi postaje sve teža. Dakle, sve se svodi na pisanje. Srećom, uživam u tome", rekao je.
Dodajmo i to da ove godine Zaklada Michaela J. Foxa, čiji je zadatak financirati istraživanja pronalaska lijeka protiv kronične, progresivne neurodegenerativne bolesti, obilježava 25. rođendan.
Glumac visok oko 163 centimetra poseban je po tome što je od sredine 80-ih do 2000., kad je bio na vrhuncu slave, redefinirao pojam "običnog" junaka.
Oduvijek fajter
"Kad si nizak glumac, stojiš na kutijama od jabuka ili hodaš po rampi. Kad si niska zvijezda, svi ostali hodaju u jarku", rekao je jednom prilikom. Proslavio se fahom momka iz susjedstva koji je znao prepoznati trenutak kad treba zabljesnuti, a kad zbrisati. Umjesto borilačkim vještinama, protiv nasilnika u filmu "Povratak u budućnost" njegov lik Marty McFly koristio je lukavost i smisao za humor. Pomagao mu je i luckasti izumitelj koji je u automobil futurističkog dizajna čija se vrata otvaraju prema gore ugradio vremenski stroj. Vozilo je odabrao redatelj filma Robert Zemeckis, a DeLorean je postao jedan od najpoznatijih filmskih rekvizita svih vremena. Danas se smatra simbolom osamdesetih jednako kao Walkman ili Rubikova kocka i jako je rijedak. Tvrtka koja ga je proizvodila bankrotirala je godinu dana nakon što je automobil početkom 80-ih konstruiran. Filmaše to nije omelo: 1984. došli su do jednog primjerka čija podignuta prednja vrata nalikuju ptičjim krilima - i pretvorili ga u filmski simbol.
Ovih dana Michael J. Fox u novoj knjizi otkriva da njegova najveća moć više nije brzina, nego nepokolebljiva vjera u život i ljude. Pokretljivost mu se u posljednjih desetak godina znatno pogoršala, no on se svejedno bori i vjeruje u dobro.
"Neću lagati, sve je teže... Posljednjih nekoliko godina bilo je posebno teško, no ima stvari kojima sam blagoslovljen, a koje su jednostavno nevjerojatne. Život je čudo", rekao je prije dvije godine u intervjuu za CBS, pojasnivši da ima sve više problema s ravnotežom i padovima. Bolest je nazvao "nasilnikom" i dodao da usprkos svemu želi još dugo biti prisutan u životu svoje obitelji i prijatelja.
Oduvijek je bio fajter, takav stav prema životu upio je u obitelji koja je spajala vojničku disciplinu i umjetnički duh: rođen je 9. lipnja 1961. u Edmontonu, a njegovi roditelji, majka Phyllis Piper, računovotkinja s glumačkim aspiracijama, i William Fox, pripadnik kanadske kraljevske vojske, imali su sveukupno šestero djece. Glumac je odrastao kao peti, s tri sestre i dva brata. Nije mu bilo lako izboriti se za sebe (često se tukao s braćom i sestrama). Budući da se obitelj često selila, mijenjao je škole, morao se svaki put brzo uklopiti u novu sredinu, a katkad i potući. Kad bi naletio na jače od sebe, što je bio čest slučaj, naučio je biti smiješan kako bi ih oraspoložio. Htio je da mu se smiju umjesto da ga izmlate: odatle njegov smisao za humor.
Obitelj se naposljetku skrasila u Burnabyju u Britanskoj Kolumbiji nakon što se njegov otac umirovio. Budući da je Michael bio živahno dijete, a mnogočlanom obitelji nije lako upravljati, roditelji su ga potaknuli da se u osnovnoj školi upiše na dramsku grupu. Tako mu je dobro išlo da je kao tinejdžer na audiciji otprve dobio ulogu u kanadskoj seriji "Leo i ja", što mu je dalo krila da poleti - i na užas roditelja napusti srednju školu Burnaby Central. Zaputio se u Hollywood. Bio je nadobudni 17-godišnjak bez ikakve sumnje u sebe, vjerovao je da mu naobrazba ne treba. Kasnije se osvrnuo na tu odluku nazvavši je "glupom, mladenačkom pogreškom". Ispravio ju je kao 34-godišnjak: tek je tada položio veliku maturu. Učinio je to zbog sebe jer mu, ruku na srce, matura više nije trebala: u međuvremenu je dobio počasnu diplomu srednje škole "John Dewey" te je govorio na njihovoj dodjeli diploma maturantima 1984. godine. Dobio je i počasnu titulu doktora likovnih umjetnosti Sveučilišta New York te počasnu titulu doktora prava Sveučilišta Britanske Kolumbije, a švedski Karolinski institut dodijelio mu je počasni doktorat za njegov rad u zagovaranju traganja za lijekom za Parkinsonovu bolest. Laskave akademske titule na neki način "duguje" producentu Ronaldu Shedlonu jer ga je upravo on otkrio i 1979. godine ponudio mu glavnu ulogu u televizijskom filmu "Letters from Frank".
Tremor u ruci
Morao se učlaniti u Sindikat filmskih glumaca: kako je pod imenom Michael Fox već postojao registrirani kolega, dodao je u ime kraticu J. kako bi se razlikovao od imenjaka i prezimenjaka. Osim toga, time je htio odati počast glumcu Michaelu J. Pollardu kojem se tada divio. Toliko se brzo proslavio da je samo šest godina nakon dolaska iz Kanade postao jedna od najvećih zvijezda na televiziji. Tumačio je jednu od glavnih uloga u seriji "Obiteljske veze" s Meredith Baxter-Birney i Michaelom Grossom koja se prikazivala od 1982. do 1989., a 1985. bila je jedna od najvažnijih godina u njegovom životu u karijernom smislu. Naime, dobio je ulogu u filmu "Povratak u budućnost". Iz serije ga nisu htjeli pustiti, on nije želio ispustiti sjajnu filmsku priliku, stoga je istih dana, ali u različite sate, glumio u oba projekta. Do popodneva bio je na setu serije u studiju Paramount, a potom je odlazio u Universal Studios igrati Martyja McFlya. I tako dan za danom, mjesecima.
Tek se tada pokazalo da je rođen za komedije i da je to što stvara u tom fahu uistinu posebno. Nakon laganog tinejdžerskog filma "Mladi vukodlak" prihvatio je priliku glumiti u "Zastrašivačima", kombinaciji horora i komedije Petera Jacksona (redatelja ekranizacija Tolkienovih romana), a potom i glavnu ulogu u televizijskoj uspješnici "Svi gradonačelnikovi ljudi". Glumio je Mikea Flahertyja, mladog zamjenika gradonačelnika New Yorka: duhovitog, pomalo luckastog političara koji (uzalud) pokušava održati red u gradonačelnikovom uredu, dok se nosi s krizama diljem "grada koji nikad ne spava". Uloga je Foxu donijela tri Zlatna globusa i Emmy, potvrdivši ga kao televizijsku zvijezdu.
Kada je 1991. na snimanju filma "Doc Hollywood" doživio tremor u lijevoj ruci, provjerio je s liječnikom o čemu je riječ. Dijagnoza ga je šokirala: imao je tek 29 godina kad mu je rečeno da ima Parkinsonovu bolest. Isprva je mislio da se doktor šali. Kako simptomi nisu prestali, shvatio je da se ne radi o pogrešci. Liječnici su mu rekli da ima samo nekoliko godina dok bolest toliko ne uznapreduje da više neće moći glumiti.
"Prvih sedam godina živio sam u potpunom poricanju, oslanjajući se na rad, humor i alkohol kako bih ugušio strah i tjeskobu. Pio sam da zaboravim da sam bolestan. Ali bolest nije zaboravljala mene", otkrio je u memoarima "Lucky Man" iz 1998. godine.
Razlog zbog kojeg je 1998. odlučio priznati da je ipak teško bolestan, a nekoliko godina ranije prestati se opijati, njegova je 65-godišnja supruga Tracy Pollan te njihova danas već odrasla djeca. Par ima 36-godišnjeg sina Sama, 29-godišnje blizanke Aquinnah i Schuyler i uskoro 24-godišnju kćer Esmé.
"Osjećao sam da se moram spustiti što niže mogu prije nego što bih mogao krenuti naprijed", opisao je sedmogodišnje razdoblje prikrivanja bolesti u dokumentarcu "Still" iz 2023. godine. Otkrio je da ga je skrivanje navelo da se okrene alkoholu kako bi se nosio s emocionalnom i fizičkom boli, koristeći ga kao način da pobjegne od svog tijela. Pritom se bojao posljedica, gubitka uloga i narativa "jadnika" u koji bi ga javnost mogla utrpati.
Supruga je od prvog dana bila upoznata s pravim stanjem stvari i poticala ga je da otkrije istinu. Upoznali su se 1985. za vrijeme snimanja serije "Obiteljske veze", no vezu su počeli dvije godine kasnije jer su oboje imali partnere: ona je bila u dugoj vezi s glumcem Kevinom Baconom, dok je on izlazio s glumicom Nancy McKeon, a ranije s pjevačicom Susannom Hoffs.
Utjeha u boci
Početak s Tracy bio je buran: isprva nisu funkcionirali ni kao kolege. On joj je tijekom pauze snimanja "Obiteljskih veza" dobacio da joj se u dahu osjeća češnjak iz salate sa škampima koju je ručala.
"Rekla mi je da sam prokleti šupak. Nikada nitko tako prije sa mnom nije razgovarao. Tada se počeo zaljubljivati u nju", ispričao je. Prohodali su nedugo nakon ponovnog susreta 1987., na setu drame "Bright Lights, Big City", a vjenčali se u srpnju 1988. godine.
"Kada smo započeli vezu, bili smo jako siromašni. Ponekad bismo ukrali džem i maslac od kikirikija u nekom od dućana i to bi nam bila jedina hrana. Bilo je teško, a onda sam u relativno kratkom vremenu postao slavan i velika filmska zvijezda. Bilo je to zaista ludo putovanje i ovih naših zajedničkih 37 godina braka najbolje su u mom životu. Jedan drugome dajemo prostora i za pogreške, a to je jako bitno u odnosu", rekao je nedavno glumac. Kad joj je 1991. rekao za strašnu dijagnozu, zagrlili su se i plakali.
"Nisi nimalo drugačiji nego što si bio jučer. Lako je zaboraviti jer ti se čini da se ništa nije promijenilo", izjavio je za People, dodajući da tada nije poslušao njen savjet - reći svima istinu.
Malo tko zna da je volio piti i prije vjenčanja s Tracy. Prije nego što mu je rekla "da", obećao joj je da će smanjiti cugu, a kada su se simptomi Parkinsonove bolesti počeli pojačavati, ponovno se odao alkoholu skrivajući prazne boce od nje.
Nakon noćnog izlaska s prijateljima punog pića 1992. godine, sve se promijenilo. Kasno se vratio kući nakon što je supruga zaspala i onesvijestio se na kauču u dnevnoj sobi. Pokraj njega je bila limenka piva prolivenog po tepihu. Sljedećeg jutra Tracy i njihov tada trogodišnji sin Sam pronašli su ga obeznanjenog. "Je li ovo ono što želiš? Ovo je ono što želiš biti?" upitala ga je supruga. Prije nego što je stigao odgovoriti, zalupila je ulazna vrata. Bilo je to posljednji put da je bio pijan. Otrijeznio se i počeo posjećivati terapeuta koji mu je pomogao prihvatiti život s Parkinsonovom bolešću. Brak mu je teškom mukom spašen, ali otada do danas sreća je nepomućena. U međuvremenu su dobili blizanke Aquinnah i Schuyler, a rodila im se i kći Esmé.
Novi uzlet
Osim trenutka kad je odlučio ostaviti se alkohola, jasno pamti razdoblje koje je prethodilo odluci obznaniti svoju bolest. U to vrijeme bio je jedan od najtraženijih glumaca u Hollywoodu, pa se bojao da bi ga istina mogla stajati karijere.
Odluku da prizna ubrzale su situacije na setu serije "Svi gradonačelnikovi ljudi": sve je teže skrivao drhtanje ruke, ukočenost, probleme s pokretima, postalo mu je preteško lagati. Nakon godina poricanja i borbe sa samim sobom, 1998. je napokon javno potvrdio dijagnozu. Priznanje je imalo golem, pozitivan odjek: unatoč svemu, glumio je u seriji još pune dvije godine kad ga je zamijenio Charlie Sheen. Zvijezdu "Povratka u budućnost" te je 2000. godine intervjuirala Barbara Walters: rekao joj je da u tom, posebnom trenutku osjeća da je stvarno uspio u životu. Zašto? Jer je ona s televizijskom ekipom pokraj njega. Nasmijao ju je gotovo do suza. Treba reći i to da se, uz kasnije, dojmljive epizodne uloge u serijama "Dobra žena", "Dobra bitka" te gostovanja u nekoliko epizoda u trećoj sezoni serije "Shrinking" (gledat ćemo ih početkom iduće godine), posvetio radu u svojoj zakladi. U međuvremenu je prerasla u jednu od najutjecajnijih organizacija posvećenih istraživanju Parkinsonove bolesti. Od osnutka 2000. do danas prikupila je više od milijardu dolara za financiranje znanstvenih studija, kliničkih ispitivanja i inovativnih terapija koje bi jednog dana mogle dovesti do lijeka. Čini se da Michael J. Fox daje sve od sebe da još jednom ostvari san. Na neki način, opet je postao putnik kroz vrijeme - samo što je ovaj put putovanje posvećeno misiji koja će pomoći cijelom svijetu. Na neki način je epsko: dokazao je da može opovrgnuti pesimistična očekivanja liječnika, glumiti, preživjeti tolike godine i pokazati da je "nemoguće" samo riječ.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....