Postavili u Mostaru na brdu s kojeg se vide obje strane grada križ visok trideset metara pa pitali Muju što misli o tome. “Mislim da je to veliki plus za Bosnu i Hercegovinu - kaže Mujo.... Hoda Huso po ulici i nabasa na Hasu koji zamišljeno sjedi. “Što je, bolan, Haso? Sjediš i misliš?” “Ma jok, samo sjedim”, odgovorio mu je Haso... Od odmjerenog, tihog i uvijek vrlo ozbiljnog Miroslava Tuđmana, tada 63-godišnjaka vicevi su posljednje što bi se moglo očekivati, ali sveučilišni profesor i tadašnji kandidat za predsjednika države pokazao je da ima i mnogo šarmantniju stranu ličnosti i rado nam ih je ispričao na jutarnjoj kavi u hotelu The Regent Esplanade u prosincu 2009.
- Zašto vas to čudi? Uopće ne mislim da sam smrtno ozbiljan. Dakako da se ne mogu smijati kad pričam o krizi, ali i moji će vam suradnici potvrditi da se i te kako znam našaliti. Znate li, primjerice, kako sam upoznao svoju suprugu? U pauzi Krležine predstave “Na rubu pameti”. Bog mi je poslao poruku, a ja je nisam shvatio.
- Moj muž je doista izuzetan čovjek. Malo takvih ljudi vidim oko sebe. Mi smo ipak odgojeni u sustavu vrijednosti u kojem su mnoge stvari bile mnogo čvršće definirane. Kad nas i nisu kršćanski odgajali, poštivalo se deset Božjih zapovijedi, bez izuzetka - kazala nam je tada 62-godišnja Vanja Morić, supruga dugogodišnjeg prvog čovjeka hrvatskih tajnih službi i starijeg sina prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
- Miro nikad neće pogrešno parkirati auto, neće napraviti nijedan prekršaj, nikoga neće povrijediti. Čak i nakon četrdesetak zajedničkih godina pitat će me može li iz hladnjaka uzeti malo grožđa ili kolač jer se uvijek pita jesam li to, možda, namijenila nekome od ukućana. Tu obzirnost, kao i sistematičnost, naslijedio je od svoje majke. Ona se uvijek trudila prema svima biti jednaka, a toliko je dobar organizator da se kod nje tjedan dana unaprijed znalo koji će se dan što jesti, tko što mora donijeti u kuću, što su čije obveze. I nikad se ništa po kući nije tražilo jer je sve u besprijekornom redu. Od oca je naslijedio upornost i tvrdoglavost. Kad nešto odluči, na tu je odluku nemoguće utjecati. Ili vas toliko u nju uvjerava da je na kraju ili prihvatite ili popustite. A Miru me najviše privukla njegova velika skromnost. Kad bih ga ponekad pitala gdje nam je novac za nešto, on bi mi odgovorio: “Ženo, što će ti novac?” Ni meni novac ne znači puno, ali smatram da mi osigurava osnovnu od svih sloboda - slobodu izbora. Njemu materijalno mnogo ne znači. I za razliku od mene, vrlo je staložen. Ja sam vrlo temperamentna i kad mi nije pravo, vikat ću, zalupiti vrata, rušiti svjetove, ali za pola sata ću opet normalno razgovarati o običnim stvarima. On mi je tek posljednjih godina počeo uzvraćati.
Suprotnosti se privlače
Miroslav Tuđman i njegova supruga su dvije vrlo različite osobe. Ona je po majci podrijetlom s Brača i u njoj vri dalmatinski temperament. Voli neposrednost, sve je zanima, ima vrlo izražen osjećaj za pravdu pa počesto burno reagira, voli držati obitelj na okupu i odgojena je u vrlo demokratskom okružju za to vrijeme, kako je odgajala i svoje kćeri Ninu i Ivanu.
On je, pak, iz obitelji koja je, zapravo, skup individualaca, u kojoj se ne rabe ružne riječi, a red se znao do te mjere da kad bi Miroslav Tuđman poželio službeno razgovarati sa svojim ocem, Franjo Tuđman bi mu odgovarao da se najavi u njegov ured i vidi kad je slobodan. Kod kuće se o poslu nije razgovaralo.
Miro, brat Stjepan i sestra Nevenka dosta su različiti pa je svatko od njih imao svoje društvo. I kasnije svoj život u koji se nitko nije miješao.
Ali Vanju Morić i Miroslava Tuđmana povezuju i gotovo isti životni putevi. Oboje su rođeni u Beogradu, oboje su iz obitelji koje su cijenile umjetnost, glazbu i književnosti, oboje su se početkom šezdesetih vratili u Zagreb, završili gimnaziju, a odabrali su i isti fakultet. S tim što je on studirao filozofiju i sociologiju, a ona sociologiju i etnologiju.
- Doista smo se upoznali u pauzi predstave “Na rubu pameti”- potvrdila je Vanja Morić, te 2009. viši profesionalni diplomat (opunomoćena ministrica) u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija.
- Išli smo u četvrti razred gimnazije i upoznao nas je jedan zajednički prijatelj. Kasnije smo se sretali tu i tamo, ali intenzivnije smo se počeli družiti na fakultetu. Miro mi je bio najbolji prijatelj. Njemu sam povjeravala svoje tajne. Oboje smo imali nekih svojih ljubavi. A onda je prijateljstvo preraslo u ljubav.
Od prvog dana zajedničkog života živjeli su u stanu roditelja Vanje Morić, na današnjem Trgu bana Jelačića. Bio je to prilično ugodan život, jer su se mogli nesmetano posvetiti svojim karijerama, izlaziti i putovati, znajući da su im djeca zbrinuta.
- Moj je otac umro 1974. , nekoliko mjeseci prije rođenja naše prve kćeri Nine, i meni je bilo teško ostaviti mamu samu. S druge strane, bila sam i dosta komotna pa mi je godila mamina pomoć, a stan je bio dovoljno velik da nitko nikome ne smeta. I tako smo odlučili živjeti kod mene. Moram priznati da nikada nisam bila fajter, jer sam odrastala relativno zaštićena građanskom obitelji uz koju sam bila pošteđena velike životne borbe. Učila sam strane jezike, svirala klavir, uredno završila školu, diplomirala,
upisala postdiplomski studij koji nisam završila jer sam se u međuvremenu zaposlila - objasnila nam je Vanja Morić, koja je prvo radno mjesto dobila u tadašnjem Sekretarijatu za informacije Izvršnog vijeća Sabora. Analizirala je pisanje tiska, pravila sažetke i ostali posao koji je bio vrlo sličan novinarstvu, ali mnogo manje stresan. U toj je ustanovi,
koja je u međuvremenu promijenila tri naziva, ostala do 1992., kad je postala glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova. A 1996. odlučila se okušati i u diplomatskom poslu pa je, uz suglasnost tadašnjeg ministra Mate Granića, provela četiri godine u našem veleposlanstvu u Ljubljani. Šef joj je bio Ivica Maštruko, jedan od najboljih ambasadora i najzanimljivijih ljudi koje je, kaže, upoznala.
- Sve sam to mogla jer sam znala da će se moja mama brinuti o mom suprugu i djeci. Prava smo obitelj bili samo vikendima, ali brzo su prošle te četiri godine. Za mene je to bilo radno najugodnije razdoblje u karijeri. Jedinu sjenu na njega bacila je prometna nesreća 2000. Vraćajući se na posao nakon kćerinog vjenčanja, izgubila sam kontrolu nad autom na autocesti. Slomila sam dva kralješka i oporavljala se dva mjeseca, ali kako u svakom zlu ima i nečeg dobrog, tako se meni u toj nesreći uništio “chip” za pušenje.
Obitelj Tuđman često je u javnosti spominjana i po bogatstvu. No, Vanja Morić ispričala nam je da su ona i njezin suprug oduvijek živjeli samo od svojih plaća. I smetalo joj kad su se radile bilo kakve usporedbe.
- Miro više nije ničije dijete. Odgovara samo za sebe. Na neki način, mi više nismo odgovorni ni za vlastitu djecu. Naša starija kći već deset godina živi sa svojim suprugom odvojeno od nas. Njezino nije naše, a naše će, možda, jednog dana biti i njezino. Ta identifikacija na širu obitelj nije mi potpuno jasna. Mi živimo svoj život, od svojih prihoda i imamo svoju imovinu. Čak i dio imovine koji je Miro naslijedio po ocu, ta idealna četvrtina kuće u Nazorovoj koja objektivno jest vrijednost, trenutačno nam ništa ne nosi jer sve skupa nije provedeno do kraja. Nas smo dvoje cijeli život živjeli od naših plaća koje nisu bile male, u jednom su razdoblju potkraj devedesetih čak bile i relativno velike, a jedina imovina koju smo suprug i ja stekli u gotovo 40 godina radnog staža je kuća u Selcima na Braču, od oko 120 četvornih metara u nekoliko etaža, jer je sagrađena na strmom terenu. Novinari su jednom napisali da se “opako nadvila nad morem”, iako je dva kilometra udaljena od mora. Imamo i staru drvenu kuću koju smo 1981. prenijeli iz susjednog sela u Veliko Trgovišće, odakle je Mirova obitelj. Temelje smo radili sami, uz pomoć braće i prijatelja od kojih su neki bili i doktori znanosti, ali ih to nije smetalo da kopaju temelje i miješaju beton. Miro je sam postavljao pločice, parket, stavljao lamperiju između greda na krovu, dozidao kupaonicu. Uvijek je govorio da tišljer nije pametniji od njega već samo ima više iskustva, pa nije bilo posla kojeg se ne bi uhvatio. Dok smo bili mlađi, uz pomoć savjeta iz časopisa Sam svoj majstor, napravili smo u stanu ugradbeni ormar i još neke komade namještaja. A ne vozimo se u mercedesu, nego u “škodilaku”, kako odmila zovemo našu već drugu po redu škodu octaviju. - objasnila je prije punih 11 godina Vanja Morić.
Najveće su im zadovoljstvo bili unuci, tada osmogodišnji Bartol, petipolgodišnja Janja i devetomjesečna Franka.
- Mlađoj kćeri Ivani je 26 godina - ispričala nam je te 2009. - diplomirala je psihologiju i još živi s nama iako već dvije godine radi, a Nina ima troje djece i divim joj se kako sve stigne. Radi kao asistentica na anglistici, a kad je doktorirala, odlučila se za treće dijete i došla nam je Franka. Sva djeca imaju starinska imena i meni je to drago. Svaki petak nazovem Ninu i pitam je posuđuje li djecu. Kod mene onda i spavaju, igramo se, plazimo po podu i uživam u toj posebnoj vrsti ludila koje obuzima sve bake. Dida Miro također uživa, ali nikad tako dugoročno kao ja. On je u svojim spisima, knjigama, sada i u kampanji za predsjednika države pa ga često i nema kod kuće. Ali mislim da i on uživa kad se ovo dvoje većih baci na njega dok sjedi u fotelji, u intervjuu za Gloriju 24. prosinca 2009. zaključila je Vanja Morić.
Miroslav Tuđman položio je ispit za pilota cessne, skakao je i s padobranom, odlično pekao roštilj, volio igrati tenis, pogledati dobar krimić i, za razliku od supruge, uživati u filmovima znanstvene fantastike. Tu i tamo zaboravio bi na rođendane ili godišnjice braka, ali supruga je davnih dana prestala zbog toga biti uvrijeđena. Mnogo je, istaknuli su, važnijih stvari koje su ih vezale više od pet desetljeća.