Zagrebačka poduzetnica Dorin Zelenika (29) piše o stereotipima s kojima se morala nositi kad je prohodala sa svojim sadašnjim suprugom, golmanom Oliverom Zelenikom - unatoč tome što je u to vrijeme marljivo studirala i radila, bila odlikašica i bavila se plesom.
Godine prolaze, vrijeme leti sve brže i brže… Dugo sam željela reći ovo što slijedi. No, znate kako kažu - sve u svoje vrijeme. Kasnim s tekstom, odgađala sam ga, kao što sam to činila i ranije. Danima mi misli gore. Večeras sam osjetila da ću sjesti za laptop. Uspavala sam dječicu, natočila si čašu bijelog vina i krećem. Izgleda da je nakon 11 godina došao pravi trenutak, naših dvoje mališana me guraju izvan zone komfora, valjda s tridesetom dolazi neka nova hrabrost i ništa nije onako kako ste mislili da izgleda. Vratit ću se u 2014., jer tada mi je prišivena ta etiketa. Ispričat ću vam cijelu priču, pa si skuhajte kavu, možete biti i osvješteniji pa si skuhajte matchu, zavalite se i krenimo. Dakle, kad prohodate s nogometašem, koji još k tome igra u Dinamu, ljudi će prvo zaključiti da je on priglup i bogat, a ona sponzoruša. Sirovo, znam, ali budimo realni, pomirila sam se s tim da će biti govorkanja čim sam postala djevojka nogometaša. No, ono što sam također odlučila jest da ću kad-tad potvrditi da u svemu postoje iznimke i da se neću obazirati na takve predrasude.
Reći ću vam nešto o Dorin, tada Bajzec, studentici na prvoj godini fakulteta, s mnoštvom hobija, profesionalno aktivnoj u plesu, zaposlenoj na recepciji jedne hotelske teretane i zaljubljene preko ušiju u Olivera (odmah ću ga preimenovati u Zekija jer mi je na prvom spoju rekao da ga radije tako zovem). Moj muž i ja od prvog smo dana, odnosno od prve sekunde, neopisivo povezani. Kada nas je život sasvim slučajno spojio, zaista sam se uvjerila da smo srodne duše. Osim što smo odmah postali najbolji prijatelji, postali smo i partneri koji se uzajamno poštuju, vole i cijene. Jedna od njegovih prvih poruka, koju ću pamtiti zauvijek, bila je; "Samo uvijek budi ovakva kakva jesi i oženit ću te", i evo nas danas, pet godina u braku s dvoje najdivnije djece. Moji bliski prijatelji i roditelji odmah su znali da je moj Zeki očito poseban i drugačiji, jer su me jako dobro poznavali. No, mnogi drugi prijatelji i poznanici bili su, mogu reći, razočarani. Pitali su se kako sam si dopustila biti u ljubavnoj vezi s nogometašem, i to golmanom?! Kako sam ja - odlikašica, perspektivna, pametna, vrijedna, završila s njim… Pritom nisu znali da je taj nogometaš isto bio odlikaš, perspektivan, pametan i vrijedan, ako ne i vredniji. Nisu znali da je taj nogometaš, tada 21-godišnjak, prethodnih desetak godina živio predano: škola-trening-utakmica. Bez izlazaka, bez maturalaca, bez maturalne zabave, bez proslava obiteljskih rođendana, bez proslava svojih rođendana, nikada se ne žaleći. Nisu znali da je taj nogometaš najčišća duša, odgojen u predivnoj obitelji, pun ljubavi… Moram priznati, nisam se trudila objašnjavati im, znala sam da će se u sve navedeno jednom sami uvjeriti. Prijatelji su se vrlo brzo predomislili i uvidjeli da nije sve baš tako kako su mislili, a drugima je trebalo ipak nešto duže.
Zašto 2014.? Te godine Zeki je pozvan kao treći golman na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu. Bili smo gotovo godinu dana u vezi kada je na njegov rođendan 14. svibnja stigao poziv za reprezentaciju. Za one koji ne znaju, najveći osobni uspjeh za jednog sportaša je zaigrati za reprezentaciju. Oliver je prošao sve kategorije reprezentacija u Hrvatskoj, pa smo bili jako sretni i ponosni jer je prepoznat sav njegov trud, odricanja i talent. S obzirom na njegova česta putovanja i moje obveze, nismo se mogli viđati koliko smo željeli, doduše tako je i danas, ali u početku je bilo teško i koristili smo svaki mogući trenutak, makar to značilo vidjeti se na samo nekoliko minuta. Dan prije njegova odlaska u Brazil održavala se svečana dodjela nogometnog Oscara, a ja sam na toj svečanosti nastupila kao plesačica u jednom dijelu programa. Napokon smo imali priliku vidjeti se tu večer na pet minuta prije njegova odlaska na drugi kraj svijeta. Nakon svečanosti uspjeli smo ukrasti tih par minuta: sjećam se da smo se maknuli u stranu, poželjela sam mu sretan put i na brzinu smo se zagrlili i poljubili. Sljedeće jutro probudila me mamina poruka - poslala mi je članak s naslovom koji je išao ovako nekako: "Strastveni poljubac prije odlaska u Brazil - mladi reprezentativac i atraktivna plesačica šokirali mnoge". Oblio me je znoj, potom je uslijedilo desetak poruka koje su bilo više manje slične. Bila sam u šoku. Sada se smijem, a tada mi se plakalo.
Želudac mi se stegnuo, doslovno mi nije bilo dobro. Ako je netko od vas pomislio: "Zašto, čemu drama?“, pojasnit ću, ne brinite. Tog dana uslijedili su brojni pozivi, razni mediji htjeli su saznati više, jer do tada im je jedini izvor bio moj i njegov dosadni Facebook, a tamo se nije moglo puno toga iščitati. Sve mi je to bilo previše, odbijala sam pozive i ignorirala poruke, a njega nije bilo da mi pomogne - on je navikao nositi se s raznim natpisima. Pitala sam se s kime ću o svemu ovome pričati, kako se uopće postaviti, imam tek 20 godina, pojma nemam ni o čemu, ali jedno vrlo dobro znam, uz moje ime neće pisati samo atraktivna plesačica jer sam mnogo više od toga. No, u isto vrijeme sam se pitala, zašto uopće išta mora pisati? Do jučer sam bila Dorin, danas sam djevojka nogometaša, zar mog imena više nema? Sjećam se da sam sjedila u tramvaju, bilo je pola šest ujutro i vozila sam se na posao u teretani. Prethodnu noć sam spavala samo dva sata, jer sam svaku večer zbog različite vremenske zone ostajala budna da se čujemo. Otvorila sam teretanu, namjestila osmijeh na lice i dočekala prve klijente koji su dolazili prije posla, uglavnom su to bili muškarci - odvjetnici, doktori, poduzetnici... Naučila sam na pamet tko kada stiže. To jutro došao je jedan ‘uglađeni‘ muškarac, dala sam mu ključić za garderobu, ručnik i bočicu vode. Primijetila sam kako me odmjerava i smješka se… Znala sam što slijedi, dlanovi su mi se počeli znojiti. S licemjernim smiješkom na licu rekao mi je: "Znači, ti si ta mala plesačica, pa kaj radiš tu, kaj ti nije mali nešto love ostavio?". Kiptjela sam u sebi, ali nisam si mogla dopustiti da dobijem otkaz jer sam tako financirala studij, pa sam se pristojno nasmiješila. Taj komentar ostao mi je urezan u pamćenje, a bilo ih je sličnih i gorih još mnogo puta. U samom početku htjela sam sve sasjeći u korijenu. U dogovoru s Oliverom i obitelji odlučila sam dati samo jedan intervju na tu temu, no na moju žalost izbacili su sve ono bitno što sam iznijela i desio se kontraefekt. Bila sam premlada i prenaivna misleći da ću s jednim intervjuom postići to da ljudi prestanu imati predrasude. Danas sve razumijem, moraš ljudima dati ono što žele čuti, ono o čemu će moći raspravljati na kavi, ono što je atraktivno. Naravno da nikoga nije zanimalo to što sam bila štreberica i radila od 6 ujutro šest dana u tjednu. Jasno da je ljude i dalje zanimalo to što sam plava, zgodna, da sam plesala na turneji Tonyja Cetinskog te da ljubim mladog golmana. Tada sam shvatila da neću intervjuima skinuti tu etiketu.
U svojoj dvadesetoj naglo sam odrasla - morala sam. Zbog ozljede kralježnice vrlo brzo sam morala prestati s plesom. Nakon toga sam promijenila posao i zaposlila se u automobilskoj industriji, naravno i dalje studirajući. Bilo kakva predrasuda ruši se radom na samome sebi. Znala sam da će vrijeme pokazati kako stvari stoje i da smo najvažniji on i ja. Najvažniji je naš mir i ljubav, rad na našem odnosu. U takvim situacijama naučiš da ćeš sve lako izgubiti prepustiš li se mišljenjima okoline. Oboje dolazimo iz skromnih obitelji, naučeni smo što znači raditi, raditi danonoćno, oboje znamo kako je to nemati pa imati sve, pa preko noći dotaknuti dno, a onda se iznova boriti da bi dosegli vrh. Imamo usađene životne vrijednosti, odgajani smo da je važno biti bogat duhovno, pa tek onda materijalno. U dvadesetima smo proživjeli ono što neki ljudi ne prožive za čitav život. Naučili smo koliko život može biti surov, a na tebi je hoćeš li se izdići i boriti se, živjeti ili ćeš se ipak predati. Živjeli smo u tri države, ni sama ne znam koliko puta smo se selili. Čitavo vrijeme spašavali smo jedno drugo, poticali se i podupirali, rasli, stvarali, gradili… Ljudi misle da je biti nogometaš ili, još bolje, nogometaševa žena nešto poput zgoditka na lutriji, jackpot! Mnogi s kojima sam se susretala kroz posao, pa čak i neki prijatelji, mislili su kako je nama lako: on natjerava loptu, ona ima sreću što dobro izgleda. No, to je daleko od istine.
Cijeloga života bit ću zahvalna svojim roditeljima koji su me naučili da nikada ne ovisim ni o kome i da je zdravlje najvažnije. Zahvaljujući toj lekciji, u situacijama kada su se mom mužu događale razne nepravde i ozljede, ja sam nam donosila kruh na stol. I obratno. To je život, život su usponi i padovi koji te grade kao čovjeka, a potom i kao par. Kako sam te davne 2014. odlučila da ću se usmjeriti na sebe, svoje obrazovanje, svoje ophođenje prema drugima, na građenje odnosa s osobom koju volim, ispostavilo se, pogađate, da je to bilo jedino ispravno. Jedino je ispravno bilo biti ja. Danas sam ja Dorin Zelenika, i to je sasvim dovoljno. Niti jedna titula ne znači ništa ako ne znaš tko si. Zeki i ja i dalje smo dvoje zaljubljenih klinaca, samo s mnogo više životnog iskustva, puno više ljubavi i s još dva malena člana zbog kojih postajemo bolji ljudi, zbog kojih grizemo, ne plašimo se nijedne prepreke, već svaku objeručke prihvaćamo. Kada sagledam sve, ništa ne bih mijenjala, i zahvalna sam na onom ludom šokantnom članku i svakom čudnom pogledu ili neugodnom komentaru, kao i onom lijepom, jer me sve to potaknulo da postanem bolja osoba, a time i najbolja majka i supruga. Postala sam empatičnija, danas mogu razumjeti svakoga, pa i onoga tko je s predrasudom krenuo čitati ovaj tekst. Tebe posebno pozdravljam, vidiš li kako je život jedan ludi ples kojeg samo treba znati plesati. Naposljetku, izgleda da se baš sve u životu događa s nekim razlogom.