Dugogodišnji član i voditelj klape ‘Sinj‘ te umjetnički ravnatelj Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, za Gloriju govori o susretu s Mišom Kovačem, prelasku iz rocka u klapske pjesme te Alki.
Dugo iščekivana Alka u Sinju, za maestra Mojmira Čačiju (73), ne znači mjesto na tribinama ni pogled uprt u alkarsko trkalište. Neposredno prije nego što će tisuće gledatelja u nedjelju, 9. kolovoza, pratiti hoće li koplje pogoditi "u sridu", on sa svojom klapom „Sinj” nastupa u Alkarskim dvorima, na svečanom prijemu alkarskog vojvode za hrvatskog predsjednika, predsjednika Vlade, članove diplomatskog zbora... Kao i svi Sinjani, neraskidivo je povezan s Alkom, ali zbog klapske pisme kojom se grad podjednako ponosi i visokih gostiju koje ispraća sa svečanosti glazbom, vrlo rijetko stiže na trkalište.
- Prijatelji koji mi dolaze u goste tih dana, dobro prolaze jer im dajem svoje karte – smije se skromna glazbena ikona sinjske krajine.
Takva je, uostalom, i njegova životna priča: pred reflektorima je samo kad nastupa ili kad kao umjetnički ravnatelj Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, prisustvuje festivalu. Osim što od 2023. vodi manifestaciju koju nazivaju "klapski Olimp", osnivač je Festivala klapa Gospi Sinjskoj te autor niza skladbi koje su obilježile suvremenu klapsku scenu.
Dovoljno je poslušati pjesme "Ferata", "Ovo je naša zemlja", "Umiri se more" da bismo na prvu prepoznali njegov glazbeni rukopis. No, sam će o njima reći tek nekoliko riječi. Ne voli isticati vlastite skladbe niti ih naziva hitovima.
"U svijetu klapske pjesme nije presudno tko je autor, nego kako će pjesmu iznijeti klapa. Interpretacija je sve", tumači dobri duh Sinja i jedan od najvažnijih autora hrvatske klapske pjesme - nekadašnji roker.
Kada se početkom 70-ih iz rodnog grada zaputio u Zagreb, na studij ekonomije, priključio se pop-rock bendu Alkari kao klavijaturist, a kasnije i solo gitarist. Tri godine svirali su na zagrebačkim studentskim plesnjacima, izvodeći rock i pop hitove Beatlesa, Eltona Johna, Rolling Stonesa i Simona & Garfunkela... Klapsko pjevanje u njegov je život ušlo tek nakon poziva koji se dogodi jednom u životu.
- Sedamdesetih sam nastavio svirati pop i rock standarde tijekom turističke sezone diljem jadranske obale. Jedne večeri pojavili su se na mojoj ljetnoj gaži Mišo Kovač i njegova tadašnja supruga Anita. Poslušali su moj nastup. Mišo mi je prišao u stanci s ponudom koja se ne odbija – da se pridružim njegovom pratećem sastavu na jadranskoj turneji. Pristao sam bez razmišljanja. Uslijedile su probe, koncerti i ljeto provedeno kao član Mišina pratećeg sastava. Suradnja je potrajala tri, četiri godine, a iz profesionalnog odnosa razvilo se prijateljstvo - prisjeća se maestro koji je u svijet klapskog pjevanja ušao početkom 80-ih.
Govori kako je počeo pisati skladbe, a višeglasje, ključno u klapskoj pjesmi, nekako se samo nametnulo. Jednostavno se autorski otvorio prema glazbenoj priči duboko ukorijenjenoj u Cetinskoj krajini, glazbi kakva je ondje oduvijek. Malo po malo, pročulo se da "zna s pismom" i ima krasan glas, pa ga je 1982. skupina mladića iz rodnog grada zamolila da im se priključi u tek osnovanoj klapi, preuzme glazbeno vodstvo, a kasnije i da im piše pjesme. Tako je nastala klapa Sinj, a s njom i jedno od najvažnijih poglavlja života Mojmira Čačije. Klapa je danas institucija, postoji više od četiri desetljeća i jedan je od najprepoznatljivijih izvođača dalmatinske klapske pjesme.
Od samih početaka cilj im je bio jasan: pjevati najljepše dalmatinske "pisme" iz srca, tako da ponese i one koji pjevaju i one koji ih slušaju. Kako to postići, učio je od veterana Klape Šibenik, Klape Trogir te glazbenih majstora koji su pomogli izbrusiti vještinu.
"Ključni su bili susreti s Ljubom Stipišićem Delmatom, Gibonnijevim ocem te s velikim klapskim znalcem, Nikolom Bublom, čiji su mi savjeti i podrška značili poput blaga", kaže maestro u čijoj je obitelji glazba oduvijek prisutna.
Njegov otac radio je u općini, no volio je pjevati i družio se s glazbenicima, osobito s onima koji su svirali gusle, tradicionalni instrument sinjskog kraja. Majka je bila domaćica koja se brinula o Mojmiru i godinu i pol dana starijem bratu Mili, također glazbeniku. Skladatelj je i autor pjesme "Ferata", pobjednice Splitskog festivala 1975. godine te popularne skladbe "Sto ljudi, sto ćudi".
Baš zato ne čudi što je Mojmir Čačija, s obzirom na glazbeni "background", s klapom "Sinj" odavno prerastao okvire ponosne postojbine alkara. Pod Čačijinim vodstvom stigli su do brojnih europskih pozornica, osvajali priznanja na međunarodnim natjecanjima, a svoju su glazbu predstavili i u Sjedinjenim Američkim Državama. Zahvaljujući suradnji s hrvatskim glazbenikom i producentom Nenadom Bachom, 2005. godine održali su turneju u New Yorku, Washingtonu i Chicagu te američkoj publici približili dalmatinsku klapsku pjesmu. S Bachom su snimili i album "Lipo ime" namijenjen američkom i europskom tržištu, dodatno im približivši klapski izričaj publici izvan Hrvatske.
- Nismo išli u Ameriku samo našima pjevati poznate hrvatske pjesme. Pjevali smo isključivo najkvalitetniju dalmatinsku klapsku pjesmu i upravo se to posebno prepoznalo – govori maestro, već godinama udovac. Njegova supruga preminula je prije desetak godina, a nakon njezina odlaska Čačija je ostao živjeti u gradu kojem je posvetio najveći dio svog stvaralačkog života. Daleko od toga da je usamljen.
Kada ne radi na novim skladbama, vrijeme provodi uz prijatelje i bratovu obitelj. Dodaje kako se s kolegama i prijateljima često nalazi na kavama između Sinja i Splita, gdje bez problema "potegne" čeka li ga ondje probrano društvo.
Premda iza sebe ima desetljeća nastupa, nagrada i skladbi koje su danas dio hrvatske klapske ostavštine, Čačija o tome vrlo nerado govori.
- Ako vam srce zatitra dok nas slušate u Sinju i dalje, ispunio sam svoj cilj, to je ono što radim – zaključuje maestro.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....