Ivan Repušić, maestro s međunarodnom karijerom ravnat će svečanim otvorenjem Dubrovačkih ljetnih igara te se nakon više od dva desetljeća vraća Splitskom ljetu, a za Gloriju priča o životu u avionu, odricanjima koje nosi život umjetnika te svojoj obitelji.
Maestro Ivan Repušić (48) posljednjih mjeseci gotovo da i nema slobodnog dana. Jedan od međunarodno najuspješnijih hrvatskih dirigenata upravo je završio devetu sezonu na čelu Minhenskog radijskog orkestra, prvu kao generalni glazbeni ravnatelj Opere u Leipzigu i drugu kao šef dirigent Weimarskog državnog orkestra, a nakon petnaest godina oprašta se i od mjesta stalnog prvog gostujućeg dirigenta Njemačke opere u Berlinu. Ni ljeto za njega ne znači predah. Na Zagreb Classicu na Tomislavovu trgu dirigirao je završni koncert, ovoga tjedna ravnat će svečanim otvorenjem Dubrovačkih ljetnih igara, nakon više od dva desetljeća vraća se na Splitsko ljeto, a očekuju ga i koncerti sa Zadarskim komornim orkestrom, kojemu je već 21 godinu umjetnički ravnatelj i šef dirigent. Taj mu angažman posebno znači jer ga, kao rođenog Imoćanina koji je odrastao u Zadru, za taj grad vežu posebne emocije.
Iako već godinama gradi međunarodnu karijeru, privatno je ostao čvrsto vezan uz Dalmaciju. Sa suprugom Katjom i kćerima Lucijom (19), Danicom (14) i Mirjam (11) godinama je živio u Berlinu, a uoči pandemije odlučili su da će se obitelj vratiti u Split, rodni grad njegove supruge. Danas je Split njihova baza iz koje Repušić gotovo svakoga tjedna putuje na angažmane u Njemačku i druge europske zemlje.
„Praktički živim u avionu. Do prije korone živjeli smo u Berlinu, a onda smo odlučili da se obitelj vrati u Split. Katja i naše tri kćeri danas su ondje, a ja pendlam, kako bi rekli Nijemci. Samo prošle sezone imao sam 62 leta. Moram biti spretan u pakiranju i organizaciji, ali najvažnije je organizirati vrijeme za obitelj. Nikad ga nema dovoljno, no trudim se da ono koje imamo bude kvalitetno. Mislim da smo napravili dobar potez kada smo se vratili u Split. Lucija je rođena u Hrvatskoj, a Danica i Mirjam u Njemačkoj, ali željeli smo da odrastaju okružene obitelji“, kaže.
Dobro planiranje je nužno
Supruga Katja, s kojom je u braku 23 godine, profesorica je komorne glazbe na Umjetničkoj akademiji u Splitu i najbolje razumije što znači život profesionalnog glazbenika. Dok je on veći dio godine na putu po Njemačkoj i Europi, ona je posvećena obitelji. Upravo zato njihov svakodnevni život počiva na međusobnom razumijevanju, podršci i dobroj organizaciji.
„Katja zna što znači ovaj posao i uz razumijevanje, podršku i dobro planiranje sve se može. Mi unaprijed planiramo slobodno vrijeme kako bismo ga mogli provesti zajedno. Bez toga bi bilo jako teško uskladiti obiteljski život i sve obveze koje imam. Mislim da je dobra organizacija ključ svega“, govori maestro.
Iako su i on i supruga cijeli život posvetili glazbi, nikada nisu željeli da njihove kćeri osjećaju pritisak da krenu njihovim stopama. Glazba je važan dio njihova odrastanja, ali odluku o budućem zanimanju, ističe, moraju donijeti same.
„Sve tri svirale su klavir, ali nikada ih nismo željeli prisiljavati. One najbolje vide koliko je zahtjevan život umjetnika, koliko putovanja, vježbanja, učenja i odricanja stoji iza svega. Ako se jednoga dana odluče baviti ozbiljnom glazbom, bit ćemo im najveća podrška, ali to mora biti njihova odluka“, govori Ivan Repušić, kojeg njegove cure često slušaju na koncertima i izbliza su upoznale svijet kojem je posvetio život.
A svoj put prema najuglednijim europskim opernim kućama započeo je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Dirigiranje je studirao kod profesora Igora Gjadrova, a diplomirao u klasi pokojnog maestra Vjekoslava Šuteja, jednog od najvećih hrvatskih dirigenata. Njihov odnos s vremenom je prerastao profesorski pa mu je Šutej poslije postao i vjenčani kum. Nakon diplome godinu dana usavršavao se uz japanskog dirigenta Kazushija Onu, tadašnjeg šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije. U splitskom HNK-u bio je dirigent i ravnatelj Opere te voditelj glazbenog programa Splitskog i Dubrovačkih ljetnih igara, a prvi nastupi u Hannoveru otvorili su mu vrata Njemačke.
Stalno uči
Danas, nakon više od dva desetljeća međunarodne karijere, o uspjehu govori vrlo skromno. Svaki novi angažman za njega je prije svega prilika za učenje, razmjenu iskustava i osobni razvoj.
„Naravno da svaki dirigent želi zakoračiti u inozemstvo i vidjeti može li svoje ideje prenijeti vrhunskim orkestrima, ali mislim da je najvažnije iskoristiti talent koji si dobio. Ako ti je Bog dao dar, onda na njemu moraš raditi i razvijati ga cijeli život. Kada dobiješ priliku dirigirati tako renomiranim orkestrima, to je uvijek jedna "win-win" situacija. Oni dobivaju moje ideje i interpretaciju, a ja od njih učim njihov zvuk, tradiciju i način muziciranja. Tako zajedno rastemo“, govori maestro.
Takav pogled na posao odredio je i njegov odnos prema orkestrima. Najviše ga privlače dugoročne suradnje jer vjeruje da se povjerenje i zajednički glazbeni jezik ne mogu izgraditi tijekom nekoliko proba ili jednog koncerta.
„Najviše volim biti šef dirigent nekog orkestra. Tada se razvija odnos povjerenja i zajednički glazbeni jezik. Imaš mogućnost graditi repertoar, utjecati na razvoj orkestra i zajedno rasti. Kada dođeš kao gostujući dirigent, provedeš tjedan ili mjesec dana s glazbenicima, dirigiraš koncert ili operu i sve vrlo brzo završi. Ovako se iz godine u godinu gradi povezanost i zajedništvo. Glazba uvijek mora biti u središtu. Dirigent ne smije svoj ego staviti ispred zajedničkog cilja. Autoritet se danas gradi radom, znanjem i odnosom s orkestrom. Najvažnije je da ti glazbenici vjeruju. Kada dobiješ njihovo povjerenje, onda svi zajedno idete prema istom cilju“, objašnjava.
Upravo zato stalno učenje smatra sastavnim dijelom dirigentskog poziva. Kaže da se istoj partituri vraća bezbroj puta i da, bez obzira na to koliko je neko djelo već dirigirao, u njemu uvijek otkrije nešto novo. Prisjeća se i Karajanovih riječi da za Brahmsove simfonije treba sazreti, a upravo ga je to naučilo da se glazba s godinama razumije na sasvim drukčiji način.
„Glazba je neiscrpan izvor i nikada ne možete reći da ste sve naučili. Mislim da je dirigiranje maraton, a ne utrka na sto metara. S godinama postajete bogatiji iskustvom i svjesniji kako raditi s orkestrom i kako doći do najboljeg glazbenog rješenja. Nije dovoljno imati ideju, morate znati kako ćete je prenijeti glazbenicima. Probe su često puno zahtjevnije od samog koncerta jer tada gradite odnos i povjerenje. Ponekad se dogodi da s orkestrom odmah kliknete, a nekada se to jednostavno ne dogodi. I to je sasvim normalno. Kao i u životu, ne možete sa svakim ostvariti istu povezanost“, kaže maestro Repušić.
Fokus iz prirode
Iako dirigiranje publici često djeluje gotovo bez napora, iza svakog nastupa kriju se sati pripreme, golema koncentracija i izniman fizički napor. Posebno je to izraženo kod velikih opernih naslova koji mogu trajati pet ili čak šest sati, kada dirigent ni na trenutak ne smije izgubiti fokus.
„Ljudi često misle da dirigent samo stoji ispred orkestra i maše rukama, ali to je golemi psihofizički napor. Kada dirigirate Wagnerovu operu koja traje pet ili šest sati, potpuno se iscrpite. Koncentracija ne smije pasti ni na sekundu. Sve vrijeme morate držati orkestar i pjevače te paziti na sve što se događa na pozornici. Nijedan koncert ne može biti kopija prethodnog. Svaka izvedba mora donijeti nešto novo i upravo je to ono što ovaj posao čini tako lijepim“, kaže.
A prije izlaska na pozornicu razvio je vlastiti ritual kojeg se godinama gotovo nikada ne odriče. Dok neki dirigenti posljednje sate prije koncerta provode uz klavir, Repušić odlazi u dugu šetnju. U Leipzigu već ima svoje omiljene staze uz rijeku kojima prolazi prije gotovo svakog nastupa, a tada mu partitura više nije u rukama nego, kako kaže, u mislima.
„Kad je partitura naučena, tada mi treba samo priroda. Znam tri ili četiri sata hodati uz rijeku ili kroz parkove. Cijelo je djelo tada u mojoj glavi i kroz tu šetnju još jednom prođem partituru. To mi donosi sabranost i fokus. Nakon toga nešto pojedem, kratko se odmorim, otuširam i odlazim u kazalište. To je moj ritual prije svakog koncerta“, otkriva.
Iako je posljednjih godina gotovo neprestano na putu, svaki slobodan trenutak nastoji provesti uz more. Boravak u Dalmaciji za njega je najbolji način da napuni baterije prije novih izazova.
Cilj kojem stremi
„Volim prirodu i u njoj nalazim svoj mir. A meni je, kao rođenom Dalmatincu, jednako važno i more. A meni za odmor ne treba puno. Dovoljni su more, obitelj i nekoliko dana bez gledanja na sat. Prošle godine kupao sam se do 16. studenoga, volim hladno more i čak mi je ugodnije nego kada je jako toplo. A kad plivam, osjećam se kao da sam u nekoj drugoj dimenziji. More me opušta, smiruje i daje mi novu energiju“, govori naš proslavljeni maestro.
Premda je najveći dio karijere ostvario u Njemačkoj, nikada nije prestao razmišljati o tome kako bi iskustvo stečeno u europskim glazbenim središtima mogao prenijeti u Hrvatsku. Posebno ga raduje što se posljednjih godina sve ozbiljnije govori o budućnosti Zadarskog komornog orkestra, kojemu je već 21 godinu umjetnički ravnatelj i šef dirigent. Upravo uz taj orkestar veže jedan od svojih najvećih profesionalnih snova.
„Moj cilj od prvoga dana bio je da Zadarski komorni orkestar postane prava institucija i da grad dobije koncertnu dvoranu. Prije Drugog svjetskog rata Zadar je imao operu i koncertnu dvoranu. Ne vidim razlog zašto ih ne bi imao ponovno. Veseli me što danas prvi put vidim da postoji ozbiljna volja da se to ostvari. Ako se orkestar bude razvijao, a paralelno gradila dvorana, Zadar bi za nekoliko godina mogao dobiti i profesionalni simfonijski orkestar. Mislim da taj grad to zaslužuje“, govori maestro Repušić.
Takav bi razvoj događaja za njega imao posebno značenje. Nakon brojnih uspjeha na europskim pozornicama, mogućnost da iskustvom pridonese razvoju glazbenog života u gradu u kojem je odrastao smatrao bi jednim od najljepših profesionalnih postignuća.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....