Priča Amy Winehouse i predobro je poznata, i često se ponavlja u glazbenom svijetu kad zabljesne netko obdaren iznimnim talentom, ali se ne zna nositi s bremenom slave niti se može othrvati svojim demonima. Britanska glazbenica bila je vrlo mlada kad je svojim proživljenim pjesmama, u kojima je pjevala o ljubavi, seksu, alkoholu i ovisnostima, dodirnula srca milijuna, osvojila svijet i pet Grammyja te se, s prepoznatljivom visokom punđom, očima prenaglašenim tušem i drskim stavom nametnula kao svojevrsna ikona. Ali dok su isprva slavili njezin neosporan talent i jedinstven glas specifične tamne boje, koji je podsjećao na onaj Billie Holiday i Janis Joplin, s vremenom su i publika i mediji sve više pozornosti pridavali njezinim pijanim ekscesima, neuspjelim liječenjima od ovisnosti, burnom intimnom životu i sramotnim scenskim nastupima kad je posrtala po pozornici i zaboravljala tekst...
Tako su je, gotovo se naslađujući, otpratili na putu u propast popločenom alkoholom i drogama, koji ju je odveo u smrt u dobi od 27 godina. Deseta godišnjica tog potresnog odlaska ponovno potiče pitanja koja su se nametala s prvim naznakama Amyne propasti: tko je kriv i je li se tragedija mogla izbjeći.
"Droga joj je oduzela talent, dušu, svjetlo, davno prije nego što joj je oduzela život", rekao je njezin kolega, pjevač Josh Groban, dok ju je pjevačica Lily Allen nazvala “izgubljenom dušom”.
Ali je li Amy posegnula za narkoticima i alkoholom zato što se u njoj skrivala neka kobna greška zbog koje se nije mogla nositi sa životom, pogotovo ne sa životom celebrityja, ili ju je na to natjerao pritisak slave i okolina koja je od nje tražila previše?
U dokumentarnom filmu “Reclaiming Amy”, koji je upravo prikazan na BBC-ju, na to pitanje pokušavaju odgovoriti njezini prijatelji, a prije svega njezini roditelji. Majka Janis kaže da dokumentarac prikazuje “istinu o Amy”, otac Mitch tvrdi da je za sve kriva ovisnost, a njezin prijatelj iz djetinjstva kao da želi ukloniti krivnju s obitelji pa naglašava: Amy nije ispala kakva je ispala zato što je nisu odgojili kako spada. Naprotiv. To pranje od krivnje u velikoj je mjeri odgovor na Oscarom nagrađeni dokumentarac “Amy”, u kojem redatelj Asif Kapadia, na temelju više od stotinu intervjua s Amynim prijateljima, suradnicima i članovima obitelji te snimljenog materijala, uključujući i kućne videe, nastoji proniknuti u razloge njezine autodestrukcije.
Ovisnosti i poremećaji u jednom su trenutku, bilježi dokumentarac iz 2015., poprimili strahovite razmjere: pjevačica je na droge, uključujući i heroin, trošila više od 15 tisuća dolara tjedno, redovito se opijala, ali i povraćala sve što je pojela jer je patila i od bulimije. Premda se u filmu nikoga izrijekom ne optužuje, prilično je jasno da redatelj odgovornim ne smatra samo menedžere i medije, muža Blakea Fielder-Civila, nego i njezine roditelje. Te su optužbe, kako god neizravne, posebno povrijedile oca Mitcha, koji smatra da je u dokumentarcu “Amy” prikazan u najgorem mogućem svjetlu, kao netko tko se želi okoristiti kćerinom slavom pa je umjesto na liječenje šalje na turneju.
"Puste priče. Menedžer ju je natjerao, ja sam je prisilio. Koješta. Nitko nije kontrolirao Amy", izjavio je Mitch, koji tvrdi da su mnoge stvari u filmu izmanipulirane i namjerno pogrešno prikazane. (Na primjer, kad je Amy 2005. nakon jedne epizode s pijanstvom pitala oca da li da ode na liječenje, on joj je rekao da ne treba. U razgovoru o tome pred kamerama, Mitch je objasnio: “Smatrao sam da ne mora u tom trenutku”. No izjava je u montaži skraćena pa ispada da je Mitch rekao kćeri da ne mora uopće na liječenje.
U BBC-jevu dokumentarcu Mitch otkriva da je doživio slom živaca zbog Kapadijinog filma, dok majci Janis, koja se bori s multiplom sklerozom dijagnosticiranom 2003., iste godine kad je Amy snimila prvi album, posebno smeta što Kapadia kao da sugerira da Amyni problemi imaju korijen u traumi zbog razvoda roditelja. To je daleko od istine, tvrdi Janis te naglašava da je Amy imala sretno djetinjstvo.
Amy Winehouse rodila se u Londonu 14. rujna 1983. Janis je radila u ljekarni, Mitch je vozio taksi. Roditelji su se rastali kad je djevojčici bilo devet godina i premda su Amy i njezin stariji brat Alex uglavnom živjeli s majkom, na glazbeni ukus buduće pjevačice bitno je utjecao otac, koji je obožavao glazbu i sam pomalo pjevao.
Amy je kao dijete slušala očeve ploče, Franka Sinatru i Dinah Washington, ali voljela je i hip-hop; bilo joj je 10 godina kad je s prijateljicom osnovala rap-grupu Sweet’n’Sour, koju je poslije opisala kao “Salt-N-Pepa u dječjem bijelom židovskom izdanju”.
Sanjala je o tome da postane glumica i upisala se u dramsku školu “Sylvia Young”, a u dokumentarcu “Reclaiming Amy” vidi je se kako blista u ulozi Rizzo u školskoj produkciji mjuzikla “Briljantin” i jasno je da je posrijedi izvanserijski talent. Ali talent nije dovoljan, potrebna je i disciplina, koju Amy očito nije imala pa su joj ocjene bile slabe, a i s vladanjem je bilo problema.
"Uvijek je moralo biti po njezinom", kaže majka, koja je premjestila kćer u žensku školu Mount, ali Amy je ondje bilo nepodnošljivo pa je odustala od školovanja sa samo 15 godina i odselila se u stančić u Camdenu. Kad ju je brat naučio svirati gitaru, počela je skladati pjesme i izvoditi ih u jazz-klubovima. Prvi album, “Frank”, mješavinu jazza i hip-hopa, snimila je s 19 godina - i postala zvijezda: album se odlično prodao u Engleskoj i donio Amy nagradu “Ivor Novello”, a kritičari su je proglasili najvećom britanskom jazz-nadom. Uspjeh u svjetskim razmjerima došao je s drugim albumom, koji je nastao iz mješavine ovisnosti i ljubavne boli zbog raskida s muškarcem kojeg je obožavala i zvala “baby”.
Amy i Blake Fielder-Civil, koji se predstavljao kao “video asistent”, upoznali su se 2005. u pubu u Camdenu i ubrzo prohodali, premda je on tada bio u vezi; on si je dao istetovirati njezino ime iza desnog uha, ona njegovo iznad srca, a oboje su imali jednake ožiljke na rukama od samoozljeđivanja, što su zajedno činili. I prije nego što je upoznala Blakea, Amy je pušila travu i previše pila, ali on ju je odveo korak dalje, na put bez povratka u koji vode droge kao što su heroin, crack i ketamin. Par je ubrzo privukao neželjenu pozornost pijanim ispadima u javnosti pa je tako Amy jednom morala otrčati s pozornice da bi povratila, a na dodjeli nagrada Q prekinula je Bona iz U2 usred govora urlicima: "Začepi! Boli me ku..!".
Preintenzivna veza potrajala je oko godinu dana, a onda se Blake vratio bivšoj djevojci, a Amy potonula u depresiju koja je iznjedrila album “Back to Black”.
"Nakon što smo raskinuli, samo sam spavala pa se budila, pa pila, pa plakala i slušala ShangriLas i tako unedogled. Nisam to htjela pa sam sve pretočila u pjesme i tako to prebrodila", objasnila je tada Amy, premda “prebroditi” nije prikladan izraz za ono što joj se događalo u životu. Album snimljen s novim producentom, koji je u Britaniji izišao 2006. a godinu poslije u SAD-u, izazvao je senzaciju moćnim izvedbama u kojima se Amy oslanjala na retro rhythm & blues u stilu šezdesetih. Kritika je bila oduševljena, album su pohvalili Prince i Snoop Dogg, Amy je dobila nagradu Mercury, a publika je kupovala: više od milijun primjeraka prodano je u Engleskoj, pa onda još milijun i pol u SAD-u, gdje je Amy zauzela sedmo mjesto na top-listi, najviše u povijesti za neku britansku glazbenicu.
Ali dok su se album i singlice kao što je “Rehab”, na kojoj pjeva o tome kako nije htjela na liječenje od alkohola, penjale na top-listama, Amy je tonula sve dublje. U rujnu 2006. toliko je smršavjela da je nosila odjeću tri broja manju, što zbog droge, što zbog bulimije, o kojoj se tada nije toliko govorilo. Tko zna bi li se Amy možda izvukla i našla uporište u glazbi da je ostala sama, ali nije. U proljeće 2007. ona i Blake ponovno su bili zajedno, i u svibnju su se, unatoč prosvjedima obitelji, vjenčali u smiješnom obredu u Miamiju i proslavili to uz hamburgere. Nakon toga sve je strmoglavo krenulo nizbrdo. Kad se jedno jutro probudila s ogrebotinama na ruci, morala je priznati: "Nemam pojma kako sam ih zadobila. Užasno mi je to što mi se sve izbriše, ali događa mi se i prečesto".
To je nije spriječilo da nastavi putem samouništenja. U ljeto te godine Amy su ispumpali želudac nakon što su se ona i Blake danima ubijali ekstazijem, kokainom, heroinom i ketaminom, a kad su ih gotovo silom strpali u kliniku na odvikavanje, izdržali su samo tri dana od potrebnih osam tjedana. Još su se jednom pokušali izliječiti, ali su se počeli drogirati prije nego što su pobjegli iz klinike. Ako do tada nekome nije bilo jasno da je situacija ozbiljna, postalo je jasno nakon što se par potukao u ponoć na ulici ispred hotela u Sohou, a paparazzi su ih snimili kako krvare, on iz ogrebotina na licu, ona iz rana na nogama jer si je, očito, ubrizgavala drogu injekcijom između nožnih prstiju. Čak su se i roditelji uznemirili i obratili javnosti molbama za pomoć, ali pomoći nije bilo.
Koncertni nastupi postajali su sve kaotičniji u lice mikrofonom i doslovno ispljuvala obožavatelje, a na Glastonburyju 2008., u crnoj haljini Luelle Bartley, skočila je u publiku da se fizički obračuna s gledateljem, i nije čudno da su mnogi koncerti otkazani.
Kad je Blake 2008. završio u zatvoru zbog napada i pokušaja podmićivanja, Amy se stanje pogoršalo. Prijatelji, poput pjevačice Courtney Love, nastojali su joj pomoći, bez prevelikog uspjeha. No kad se početkom 2009. odlučila rastati od Blakea - brakorazvodni proces bio je završen u kolovozu iste godine - Amy kao da je pokušala uzeti život u svoje ruke pa se povukla na karipski otok St. Luciju, gdje se navodno skinula s teških droga.
"Doslovce sam se jedno jutro probudila i rekla samoj sebi - ja ovako više ne želim", ponosno je objasnila novinarki Glamoura godinu prije smrti. U jednom času činilo se da će se izvući. Počela je ponovno snimati, među ostalima sa svojim idolom iz djetinjstva Tonyjem Bennettom, s kojim je otpjevala stvar “Body and Soul”, a onda provela neko vrijeme u prestižnoj klinici za odvikavanje Priory u Londonu da se pripremi za turneju.
I krenula je, uz blagoslov liječnika, ali već na prvom koncertu, na Kalemegdanu u Beogradu, postalo je jasno da ništa nije kako treba. Pred 20 tisuća obožavatelja Amy je prtljala s tekstom, pogrešno upadala i povremeno prestajala pjevati, teturala po pozornici, a kad je publika stala negodovati, gađala ih je cipelom i povukla se. Ubrzo poslije otkazala je turneju. Mjesec poslije nađena je mrtva u svojem stanu u Camdenu. I možda se doista prestala drogirati jer je autopsija pokazala da je umrla od trovanja alkoholom. Ali dok obični ljudi u smrti počivaju u miru, za Amy nema mira. Nedavno je objavljena njezina nova ploča, pod naslovom “Remixes” s hitovima kao što su “Rehab” i “Love Is A Losing Game” u elektroničkom remiksu i penje se na top-listama. Prilično je jasno tko je kriv za sve.