‘Najbolji kostim još nisam napravila‘, otkriva dizajnerica čija je moda čista umjetnost

Na razgovor u Kazališnu kavanu kostimografkinja i modna dizajnerica Dženisa Pecotić stigla je u - radnoj odjeći. Tako, naime, slavljenica - koja izložbom "Dženin kabinet čuda" u Galeriji Kranjčar obilježava 70. rođendan i 40 godina umjetničkog stvaralaštva - naziva hlače i dugačke haljine što su već desetljećima njezin zaštitni znak. Četiri desetljeća kreativnog rada prošla su joj u trenu, no u glavi još ne može procesuirati što znači biti 70-godišnjakinja. To joj je nedavno "pojasnio" redatelj Krešimir Dolenčić, dok su pripremali tridesetu obljetnicu premijere opere "Ero s onog svijeta", za koju je Dženisa obnavljala kostime slavne Inge Kostinčer-Bregovac jer su se tijekom niza godina izvođenja pohabali.

- Ne znam kako, ali u jednom trenutku smo došli do mojih obljetnica, a Krešo će k‘o iz topa: "Danas svaka balavica ima 70 godina!" Tako bih se htjela osjećati, ali baš i ne ide. Baka sam četvero unučadi. Jakov, kojemu je 27, i godinu dana mlađi Filip sinovi su iz prvog braka moje 46-godišnje kćeri Verene, a vidimo se često.S drugim suprugom i kćerima, 16-godišnjom Rebekom i 13-godišnjom Rafaelom, kći živi u Zadru pa su i susreti rjeđi - kaže Dženisa, koja uz obitelj obožava i posao. U zagrebačkom HNK, ali i drugim kazališnim kućama u domovini i diljem svijeta, u proteklim je desetljećima izradila tisuće kostima za ansamble i soliste opernih, baletnih i dramskih predstava.

Dženisa Medvedec Pecotić sa suprugomZdravkom na aukciji koju je organizirao Zonta klub Zagreb za prikupljanje novca za sprecavanje trgovine ženama i djecom iz BiH

VEDRAN PETEH/ CROPIX

S posebnim veseljem pak osmišljava kreacije za koncerte opernih diva i prijateljica Dubravke Šeparović Mušović i Renate Pokupić, pijanistice Ive Gamulin... I dok raskošne kostime radi s posebnom lakoćom, za sebe nema živaca kupovati i tražiti po dućanima odjeću i cipele. Ipak, fetiš su joj cipele koje više ni ne broji jer ionako, kako kaže, neće postati hrvatska Imelda Marcos.

- Posljednjih godina najčešće kupujem u dva zagrebačka dućana, u Gajevoj i Gundulićevoj ulici. Potom nadograđujem. Našivam i ušivam džepove različitih veličina i oblika, dio haljine skratim, dio produžim... Jednom me krasan gospon iz tehnike zagrebačkog HNK sasvim ozbiljno, misleći na moje haljine, upitao: "Dženi, gdje ti nabavljaš te šatore?" Volim da slobodno padaju, da lete oko mene, ne želim da me sputavaju. I suprug, umirovljeni psihijatar Zdravko Pecotić, prihvatio je moj stil, ali nije nekritičan. Upozorit će ako mu se ne sviđa neki izrez ili boja, kad odjenem nešto što nije crno ili bijelo. Ne podnosim ništa usko što bi imalo naglašavalo moje tijelo - govori umjetnica, koja je u doba dok je s prvim suprugom živjela u Münchenu, gdje je rođena i njezina jedina kći Verena, često kupovala u tamošnjim second hand dućanima. A kako su se u njima tada prodavali samo komadi svjetskih dizajnera, majka i kći bi svugdje bile zapažene. Osobito tijekom posjeta Zagrebu, gdje se za stalno vratila 1978. i upisala studij dizajna. Četiri godine kasnije primljena je u ULUPUH, a ulaznica joj je bila - dječja kolekcija.

- Još na početku karijere fascinirali su me japanski kreatori. Najviše Kansai Yamamoto, najpoznatiji po kostimima za Davida Bowieja, pa Yohji Yamamoto... Bila sam oduševljena njihovim radovima te su i moje kolekcije u početku imale tragove "japanskog štiha" - govori Dženisa Pecotić, koja je radila i kostime za filmove, dizajnirala odore za vojsku i policiju, ali i za hotelsko osoblje. Kad ju je prije pet godina Tomislav Rajić, vlasnik Kazališne kavane, zamolio da uz odore za osoblje osmisli interijer koji će podsjećati na povijest kavane, ali i predstave obližnje nacionalne kazališne kuće, odmah je pristala. Tako je nastao njezin "Kazališni put", kostimi izloženi u prostoru Kavkaza, povezani s predstavama iz HNK, pa s asistenticom Tihanom Cizelj često mijenja postav. Jedini stalni izložak je zahtjevan kostim za lik francuskog kralja Luja XIV.

Dženisa Pecotić, izlozba povodom 40 godina karijere

VEDRAN PETEH/CROPIX

- Najbolji kostim još nisam napravila. Luj XIV. je možda nešto najjače što sam izradila - od izbora materijala, dizajna, krojenja, tjedana šivanja... Iznimno je slojevit, bogat i težak, izrađen na način kako se radilo u doba baroka, razdoblja koje obožavam. Samo sam tisuću puta udarila čekićem po materijalu da bih stavila isto toliko metalnih rupica - kaže dizajnerica, dodajući da je tijekom četiri desetljeća karijere doživjela mnogo stresnih situacija kad se činilo da će izvođači na premijeri, umjesto u kostimima, biti u vlastitoj odjeći. To se, naravno, nikada nije dogodilo. I danas pamti 1994. i rad na operi "Nikola Šubić Zrinjski" Ivana pl. Zajca, najpopularnijeg hrvatskog glazbeno-scenskog djela.

Ona i Ika Škomrlj radile su kostime, a Krešimir Dolenčić režiju. Početkom rujna prionuli su zahtjevnom poslu. Radilo se od jutra do večeri pa nitko nije stigao ni primijetiti Dženisinu zabrinutost i očaj. Naime, ni desetak dana ranije, netom prije koncerta na Dubrovačkim ljetnim igrama, osjetila je da je "nešto zateže" i - napipala kvržicu na lijevoj dojci. Skrivajući zabrinutost, suprug joj je mirno rekao da to nije ništa. I otišli su na koncert. Nakon povratka u Zagreb, uz rad je obavljala i pretrage, a o najcrnjim slutnjama nije govorila ni majci, ni kćeri koja se udavala krajem rujna. Nažalost, tumor je bio zloćudan i 19. listopada je operirana. Rad na projektu "Zrinjski" bio je u punom jeku pa je kolegici Iki ipak morala reći da je neće biti nekoliko dana.

Dženisa Pecotić sa ekipom predstave Zekaem-a "Zar sam ja glup"

- Za moju Iku bolest je bila nešto što ne postoji pa mi je, kao da idem izvaditi zub, rekla: "Ajde ti to brzo zbavi i čim prije dođi, vidiš da imamo puno posla" - prisjeća se Dženisa, koja se ubrzo nakon operacije vratila u HNK. Projekt se zahuktavao, posla je bilo sve više, a ona se paralelno borila za vlastiti život. I uspjela. Uz pomoć liječnika, kemoterapije i zračenja, svog optimizma, alternativne medicine, ljubavi i pomoći obitelji i prijatelja, a najviše supruga Zdravka, pobijedila je rak dojke na koji je podsjećaju redovite kontrole svakih pola godine.

Jednako kao i stvaranje kostima raduju je i izložbe njezinih modnih skulptura, poput one inspirirane djelima njemačkog kipara i fotografa Karla Blossfeldta. U njegovim crno-bijelim fotografijama biljaka vidjela je haljine, torbice, cipele i šešire od filca, drva, pleksiglasa i svile. Njima je proslavila dva desetljeća rada, izložba je obišla velike svjetske gradove, a zadnje je putovanje bilo Santiago de Chile, prije šesnaest godina.

- Izloške sam morala spakirati u 13 golemih aluminijskih sanduka, hermetički zatvorenih jer su putovali morem, diplomatskom poštom, samo u jednom smjeru 40 dana. Ni filc ni drvo nisu smjeli navući vlagu. Pec i ja tamo smo proveli dva tjedna, izložba je postigla veliki uspjeh. Odmah nakon povratka počela sam s izradom kostima za "Damu s kamelijama". Ženski su bili posebni - korzeti koji su prvi put stajali bez gumenih prozirnih naramenica. Napokon čisto, golo, prekrasno poprsje, baš kao i cijelo tijelo balerine! Prije nekoliko godina otkupio ih je HNK, a sada su vlasništvo Teatra San Carlo, operne kuće u Napulju, jedne od najvećih u Italiji. U tom sam grandioznom teatru 1991. radila kostime za "Amadeus Monumentum" s Milkom Šparemblekom. Zbog početka rata nismo se mogli vratiti kako smo planirali pa smo u Napulju bili dva i pol mjeseca - prisjeća se Dženisa.

Perfekcionistica koja u svoje kompleksne kreacije cijeli život odijeva druge, desetljećima nosi istu frizuru, a jedina joj je šminka ruž na usnama, itekako voli vidjeti dotjerane, lijepo našminkane žene, sa stilom i osobnošću. Jedna od njih je i glumica Tilda Swinton koju prati i na Facebooku i na Instagramu.

- Tako je svoja, posebna, baš kao i mladi glumac Timothée Chalamet. Svaka Tildina fotografija, u bilo kojem položaju, zrači. Neponovljiva - kaže Dženisa Pecotić, dodajući da je suvremena moda u nekom čudnom stanju, što odgovara trenutačnoj situaciji u svijetu.

- Moda je brz i čvrst odgovor, što se vidi po kolekcijama. Svi smo postali svojevrsni nomadi koji čekaju da nekamo pobjegnu i spremni smo na taj bijeg. Više ne postoji podjela na isključivo žensku ili mušku modu. Iskreno, i nemam ništa protiv tog prožimanja. Po meni, moda dopušta sve što ne ugrožava nekog drugog. Svaki potez, ma kako čudan i neobičan, ako me ne ugrožava, prihvaćam. Pa tako i modne "ispade". To je samo odraz naše stvarnosti - svijet je postao strašno mjesto, a modne piste to pokazuju bez zadrške - zaključuje Dženisa Pecotić, dodajući kako je poput hrčka koji ništa ne baca. Kako bi preživjela užas potresa i pandemije te dovela u red sve srušeno i razbijeno, napravila je generalku u svom domu. Pronašla je mnoštvo predivnih stvari - od odjeće do materijala i predmeta pogodnih za recikliranje te krenula u stvaranje novih kostimografskih priča...