Više od deset godina Jasmina Rodić bila je urednica i kolumnistica u magazinu Cosmopolitan, a teme o kojima je pisala u svom Dnevniku solerice bile su vrlo životne. Ukratko, sve ono što uzbuđuje, veseli i brine prosječnu tridesetogodišnjakinju. Kruna je bila knjiga Dnevnik solerice, svojevrsni nastavak kolumni pisan u formi duhovitog i iskrenog romana, brojnim djevojkama drago štivo s kojim su se na mnogo načina mogle poistovjetiti. Na temelju njega u gradskom kazalištu Požega postavljena je i istoimena kazališna predstava u režiji Roberta Raponje. Bila je to ideja mlade glumice Lucije Subotić, Jasminine dugogodišnje čitateljice, koja je za diplomski rad inspiraciju pronašla u odlomcima njezine knjige. Poznata zagrebačka novinarka u međuvremenu je promijenila redakciju i postala majka, a nakon dvogodišnje pauze vraća se u ulogu kolumnistice - ovaj put na stranicama magazina Gloria u kolumni pod nazivom Klub sretnih žena.
Vaša je kolumna bila bazirana na stvarnim događajima iz vašeg života. Pisali ste o muško-ženskim odnosima, izlascima, seksu, financijama, samopouzdanju i svemu ostalom što gradi i ruši mentalni sklop jedne tridesetogodišnjakinje. Hoće li kolumna u Gloriji biti na istom tragu? Stvarni život jedne stvarne žene?
Apsolutno. Da parafraziram filmsku špicu – sve priče i događaji opisani u moji kolumnama u potpunosti nisu izmišljeni. Prvu kolumnu napisala sam prije petnaest godina, što mi – kad to ovako naglas kažem - zvuči pomalo zastrašujuće. Imala sam 29 godina i sreću da mi je tadašnja urednica Cosmopolitana dala otvorene ruke da pišem o čemu god želim. Kad od sedam dana u tjednu izlazite i tulumarite pet, od čega dva u drugoj državi, tema ne nedostaje...Mislim da sam naziv Dnevnik solerice sve govori. Nikada nisam morala izmišljati ili dodatno kititi svoje tekstove jer je stvarnost bila dovoljno uzbudljiva i zabavna. Danas sam na pragu 45-te i svašta se, naravno, u međuvremenu promijenilo. Posljednjih sam godina više izlazila po dječjim parkovima nego po klubovima, a i moja je branša prošla kroz raznorazne transformacije, kojima sam se morala prilagoditi vrativši se s porodiljnog. U šali kažem da smo printano novinarstvo i ja u istoj životnoj fazi – više nismo cool kao što smo nekad bili, ali nas ipak još uvijek trebaju. Četrdesete su mi donijele osjećaj opuštenosti i potrebu da budem još brutalnije iskrena nego što sam ranije bila. I uživo i u svojim kolumnama.
Kada usporedite sebe sada i onda kada je knjiga Dnevnik solerice objavljena, koje su ključne razlike?
Razlike primjećujem svako jutro kad se pogledam u ogledalo, ali o tome ću u nekoj od kolumni...Šalu na stranu, ključna je razlika to što sam postala majka. Ta mi je uloga donijela set odgovornosti, strahova i radosti koje dotad nisam mogla zamisliti.
Kakve teme možemo danas očekivati od vas i kome je kolumna Klub sretnih žena prvenstveno namijenjena?
Gloria već ima fantastičnu kolumnisticu koja komentira aktualne društvene teme, Milanu Vlaović Kovaček, a ja sam od glavne urednice Alenke Ostrihon dobila zadatak da kroz dnevničku formu pišem o svemu onome što veseli, brine, zabavlja i nervira žene mojih godina. Danima sam razmišljala o tome s kojom rečenicom otvoriti tu prvu kolumnu koja sutra izlazi u Gloriji. Željela sam nešto što će poentirati ravno u glavu, odmah na početku. A onda mi se rečenica sama stvorila u glavi, kad sam prije par tjedana posjetila Beograd i izašla u noćni provod, prvi nakon dugo vremena. Gurajući se prema šanku noćnog kluba Mladost sjetila sam se konstatacije Evelyn Couch iz filma Pohane zelene rajčice- "premlada sam da bih bila stara, a prestara da bih bila mlada". I pomislila - to je to! Žene u četrdesetima su pravo vrelo emocija, strasti i ideja ali i strahova. To su na puno načina prijelomne godine i zato mi tema sigurno neće nedostajati.
Čitajte i: Kći naše poznate glumice nakon podcasta s uspješnim ženama sprema knjigu: Što smo naučile od majki
Koga od domaćih kolumnistica vi volite ili ste voljeli čitati?
Kao studentica sam gutala kolumne Rujane Jeger u magazinu Cosmopolitan, sviđao mi se taj njezin opušten, pametan i nepretenciozni stil pisanja. Ona bi iz jedne obične depilacije nogu napravila odličan tekst s mudrom poantom. Onda sam otkrila i ostale sjajne žene u medijima poput Zrinke Pavlić, Nade Mirković, Aleksandre Orlić...Kasnije su nam i neke glumice, da se našalim, "provalile u sektor", pa sam se navukla na tekstove Jelene Veljače... Ali jednako sam se zabavljala čitajući tekstove muških kolumnista poput mog bivšeg kolege i prijatelja Domagoja Jakopovića Ribafisha od čijih su mi kolumni znale curiti suze od smijeha. Miljenko Jergović i Mile Kekin imali su puno sjajnih tekstova o svakodnevnim temama u nekim ženskim magazinima... A s obzirom na to da sam ja ipak dijete Glorijine škole – u njoj sam radila kao novinarka od 2002. do 2006., i eto, vratila se korijenima, ne mogu ne spomenuti kraljicu domaćih kolumnistica, prvu i jedinu Žuži Jelinek. Koja je otvoreno pisala o seksu još dok su njezine vršnjakinje okretale tv program čim bi se na ekranu ukazala spavaća soba.
Osim što ste kolumnistica u Gloriji, urednica ste subotnjeg priloga Jutarnjeg lista Gloria IN, čije su čitateljice također pretežno žene. Što žene danas žele, vole, što ih veseli?
Mislim da ih najviše veseli sloboda izbora. U bilo kojem smislu. To je ono što nam svima treba.