Svjetski poznata španjolska književnica ponovno osvaja čitatelje, ovoga puta romanom "Ako se jednog dana vratimo" koji otvara zaboravljene stranice europske i afričke povijesti, a u razgovoru za Gloriju otkriva zašto je fasciniraju snažne žene, kako izgleda njezina svakodnevica te zašto joj popularnost nikada nije bila važnija od discipline i predanog rada.
María Dueñas (62) nagrađivana je španjolska spisateljica koja je svjetsku slavu stekla romanom "Vrijeme između krojenja" iz 2009. koji je postao jedno od najprodavanijih djela španjolske književnosti posljednjih godina i preveden na više od dvadeset i pet jezika. Priča o mladoj krojačici Siri, smještena u osvit Španjolskog građanskog rata, osvojila je i publiku i kritiku, a prema romanu je 2013. snimljena i uspješna televizijska serija.
Uspješna autorica nedavno je objavila i svoj šesti roman, koji je napokon dostupan i u hrvatskom prijevodu pod naslovom „Ako se jednog dana vratimo” u izdanju Frakture. Riječ je o dirljivoj priči koja, kako sama kaže, proizlazi iz njezina osobnog poznavanja brojnih Španjolaca koji su živjeli u Alžiru tijekom razdoblja francuske kolonijalne vlasti. Nakon što je Alžir 1962. stekao neovisnost, mnogi su od njih postali dio šire zajednice pied-noira, koja se uglavnom nastanila u Francuskoj.
"Priču pripovijedam kroz iskustvo Cecilije Belmonte, žene koja kao mlada, siromašna i neobrazovana djevojka dolazi u mediteranski Oran. Nakon desetljeća nedaća i napornog rada uspijeva izgraditi novi život i postati cijenjena poslovna žena. To je inspirativna priča o hrabrosti, borbi i samoprevladavanju, isprepletena prijateljstvom i ljubavlju. Ujedno govori i o tome kako nas povijest neprestano vuče i gura prema neizvjesnom i nepoznatom", ističe María.
Zahvaljujući poznanstvima s ljudima španjolskog podrijetla rođenima ili odraslima u francuskom Alžiru, autorica je imala priliku čuti brojna osobna svjedočanstva i sjećanja. Upravo su joj ta iskustva pomogla da temi pristupi s točnošću, poštovanjem i osjetljivošću, svjesna da je Alžirski rat za neovisnost bio bolno i kontroverzno razdoblje i za Francusku i za Alžir.
U svojim romanima Dueñas redovito gradi priče oko snažnih ženskih likova. Kako kaže, povijest čovječanstva ispunjena je milijunima anonimnih žena koje su se uzdigle iznad životnih nedaća izvanrednom hrabrošću, trudom i otpornošću. Upravo je ta sposobnost prevladavanja teškoća neprestano fascinira i nadahnjuje.
Dvadeset godina književnog uspjeha
"Kroz svoje sam likove naučila da smo kao ljudska bića gotovo uvijek složeni, puni nijansi i kontradikcija, često nepredvidivi i rijetko posve transparentni. Nakon šest romana svjesna sam da čitatelje zanimaju različiti aspekti - razvoj likova, odnosi, povijesna pozadina, radnja ili drama i stalno nastojim pronaći ravnotežu između svih tih dimenzija, ali i vlastitog pogleda na svijet. Voljela bih da se čitatelji, zatvarajući posljednju stranicu ove knjige, osjećaju snažno dirnuto, ali i ispunjeno nadom. S vjerom u nove prilike, unatoč gorčini i teškoćama koje život ponekad donosi", kaže spisateljica koja je svoj prvi roman počela pisati u ranim četrdesetima.
Danas, gotovo dva desetljeća kasnije, na svoj književni put gleda s dozom zadovoljstva, ali i realistične distance. Da može, priznaje, u tu bi se avanturu upustila deset godina ranije. Popularnost koju je u međuvremenu stekla doživljava kao ugodnu, osobito kada joj čitatelji prilaze s riječima zahvalnosti. Jedino što je ponekad iznenadi jest trend fotografiranja selfieja na ulici ili javnim mjestima iako, dodaje, ni to ne smatra velikim problemom.
"Na početku karijere uspjeh je za mene značio samo objavljivanje prvog romana. Danas mislim da je moj najveći uspjeh to što sam uspjela zadržati interes čitatelja i potaknuti ih da s nestrpljenjem iščekuju svaku novu knjigu", ističe.
Male, neprocjenjive radosti
Samozatajna autorica danas piše u prostranom studiju, bez vanjskih ometanja. Više ne stvara na putovanjima niti pod pritiskom rokova i stresa. Okružena knjigama i bilješkama, s pisanjem započinje oko devet ujutro, često nakon duge šetnje, a radni dan završava oko sedam navečer. Ponekad uključi glazbu kako bi stvorila određenu atmosferu, no najčešće je prati tišina koju ispunjava tek ritmično tipkanje po tipkovnici.
Iako mnogi inspiraciju zamišljaju kao trenutni nalet kreativnosti, Dueñas naglašava kako su joj disciplina i predan rad mnogo važniji. Ideje joj ponekad dolaze tijekom putovanja, šetnji ili gledanja filmova, ali najčešće upravo dok sjedi za radnim stolom, nakon dugog promišljanja. Rukopis dijeli isključivo s urednicima i to tek kada je potpuno zadovoljna postignutom razinom.
Kad ne piše najviše cijeni jednostavne, svakodnevne trenutke. Prva jutarnja šalica kave uz radio u kuhinji, obiteljski vikendi s djecom koja su danas već u kasnim dvadesetima ili večeri uz bocu dobrog vina s bliskim prijateljima, za nju su neprocjenjivi.
Tijekom jeseni i zime rado posjećuje izložbe, kazalište i kino, odlazi na kraće izlete te organizira večere s obitelji i prijateljima. Ljeti se pak povlači u svoju malu mediteransku oazu, gdje uživa u sporijem ritmu života - pliva, čita, odlazi na ribarnicu i kuha, uživajući u opuštenim druženjima.
Često putuje, a posebno mjesto u njezinu srcu zauzima Maroko, odnosno Tetouan i Tanger, gradovi u kojima se odvija dio radnje njezina prvog romana. "Obožavam ta dva grada, dijelom zbog obiteljske povezanosti iz prošlosti, a dijelom zbog njihove jedinstvene karizme. Mogu ondje otputovati na samo dva ili tri dana, šetati ulicama i osjećati se kao da sam doživjela savršen odmor", zaključuje María Dueñas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....