Splitska glumica Ana Gruica Uglešić govori o odgoju sina Marata, prijateljskom odnosu s njegovim ocem, piscem Hrvojem Šalkovićem, izazovima roditeljstva, bračnoj sreći s doktorom Boranom Uglešićem te borbi da ponovno postane majka.
Majčinstvo za splitsku glumicu i poduzetnicu Anu Gruicu Uglešić (43) nije samo uloga - to je trajno stanje svijesti koje mijenja način na koji gledamo svijet, donosimo odluke i osjećamo odgovornost. U razgovoru u povodu Majčinog dana govori kako odgaja desetogodišnjeg sina Ivana Marata koji polako izrasta u mladića, kako balansira između nježnosti i autoriteta te zadržava vlastiti identitet u životu koji se odvija u petoj brzini. Između kazališnih uloga, zahtjevnih poslovnih projekata i predanog humanitarnog rada, Ana ne romantizira majčinstvo - priznaje njegove izazove, nesigurnosti i stalna preispitivanja. Otvoreno govori o skladnom roditeljstvu koje dijeli s bivšim partnerom, putopiscem Hrvojem Šalkovićem, kao i o toplom, gotovo prijateljskom odnosu koji Ivan Marat gradi s njezinim suprugom, splitskim psihijatrom Boranom Uglešićem. Odnos majke i sina opisuje kao pažljivo izgrađenu ravnotežu povjerenja, razgovora i lekcija koje život svakodnevno donosi - odnos koji raste i produbljuje se iz dana u dan, prateći svaku novu fazu njegova odrastanja.
Iznenadi li vas Marat još crtežima i čestitkama za Majčin dan ili je prerastao tu fazu?
Sjećam se jednog Majčinog dana prije nekoliko godina. Iako rijetko imam takve dane, bio je to moj baš loš dan. Došao je doma s crtežom mame u povodu Majčinog dana. Nacrtao je jednu predivnu ženu s kosom kao grivom duginih boja, nasmijanu, s nakitom, dotjeranu, sa šminkom, u sportskoj opremi za trening... Tad sam shvatila koliko me romantično vidi, da moram uvijek imati snage zbog njega i onda kada mi se čini kako život ne cvjeta.
Je li nježan, voli li se i dalje maziti?
Nemam druge djece pa ga nemam s kim usporediti. Meni se čini da je on s godinama sve nježniji i, kako raste, da stvaramo sve dublju vezu. Jako je pažljivo dijete, s manirima. Znate, žene skoro cijeli život nekako same vuku te kesice iz dućana, a odjednom se pojavi taj mali vitez koji mi sada asistira u svemu, pomaže pospremiti sa stola, obaviti kupnju, pridržati vrata… I to ne samo meni. Nekad mi dođu suze na oči gledajući kako me srdačno podupire. Prije večernje predstave uvijek kaže: "Mama, razvali večeras." Imamo sreću da imamo sjajne modele. I Maratov tata Hrvoje i moj suprug Boran su ljudi s manirima, kulturni, i mislim da je imao od koga vidjeti kako se lijepo odnositi prema ženama.
Kako biste opisali vaš odnos, ima li tu prijateljstva ili ste isključivo autoritet?
Mislim da je period strogoće iza nas. U bazičnom odgoju i povlačenju granica bila sam jasna i dosljedna. U ranoj fazi odrastanja shvatio je da kod mene ne znači - ne. Dosljednost je ključna. Naučiti dijete da snosi posljedice svojih postupaka je pola posla. Sada je već duži period vrijeme za, kako on to zove, lekcije. Koristimo svaki trenutak za razgovor i da mu primjerima objasnim, ukratko, život. Voli slušati "lekcije" i vrlo često dođe po savjet. Imamo vrlo kvalitetan odnos. Zbog prirode mojih poslova nemamo previše vremena u danu, ali ga koristimo maksimalno konstruktivno.
Djelujete mi prilično vojnički posloženi, na što ste ipak kod njega posebno slabi, kako i kada vas "slomi"?
I u vojsci rade ljudi, je li tako? Slaba sam na neke stvari koje je meni moja mama branila, a shvaćam da su iz današnje perspektive trivijalne. Mi kao djeca nismo imali previše odjeće i pažljivo se biralo što se i kada nosi. Mi sestre nismo imale previše mogućnosti odabira. Stoga, iako ujutro odvojim što će obući, ipak popustim da u školu nosi ono što on hoće. Ima i on svoju taktiku, a to se zove upornost. Rijetko viđena mirna i duga upornost. Nekad mu upali, najčešće ne. On već dobro poznaje moj ton glasa. I mislim da mu je po tonu jasno kad opcija pregovora uopće nije moguća.
Ima li radne navike, kakav je sa školom i odgovornostima?
Kad smo, prije nepune dvije godine, mi kao obitelj krenuli u izgradnju prvog zdravstveno-socijalnog centra u istočnoj Europi Uglešić Health and Care u Dugopolju, obavila sam vrlo ozbiljan razgovor, "lekciju", s Maratom. Rečeno mu je da je ispred nas kao obitelji izazovan i težak period i da mora preuzeti svoje obveze. Upravo je izlazio iz cjelodnevnog programa u četvrti razred i najveća briga mi je bila njegova adaptacija. Na moju sreću, pokazao se kao neuobičajeno odgovorno dijete. Sam piše domaći rad, sam svladava gradivo i sam ide na sve izvannastavne aktivnosti. Od nogometa do satova španjolskog. U školi je odličan učenik, iako je zapravo i za mene iznenađujuće koliko ga uopće ne pritišćem za školu. Veći strah ima od Hrvoja što se tiče ocjena nego od mene. Moj je stav da društvo postavlja prevelika očekivanja pred djecu. Svatko misli da mu dijete mora biti odlikaš. Ja mislim da ne mora. Mislim da nije poanta da nam djecu stalno boli trbuh od školskih obveza.
Kako se borite s ekranima?
Uz sve aplikacije ograničenja i praćenja - teško. Bitka je iscrpna i duga, ali ekrani će na kraju pobijediti. Naprosto svaka dekada donosi svoje izazove. Jednom davno kad su došli televizori vjerujem da su svi roditelji bili u očaju isto kao i mi danas. Nema gore priče odraslih od one - u naše vrijeme… Mi moramo učiti sada i odmah kako se adaptirati. Nije poanta u pobjedi nego u prilagodbi. Vjerujem da smo svi na istim mukama. Prije je kazna bila zabrana izlaska, danas se molimo Svevišnjem da izađu na igralište. Djeca gledaju, upijaju... U Maratu postoji taj sportski duh. Svaki dan ide na trening, satima vozi bicikl. Kad god možemo, idemo mojoj obitelji na planinarski dom na Mosoru, s ocem provodi puno aktivnog vremena… Trudimo se, ali nitko nije idealan. Najviše vremena provede na ekranu kad smo mi preumorni. Zaključila sam da nije problem u djeci, nego u nama. Prečesto rješavamo stvari tako da im mi pružimo mobitel u ruke.
Imate li vas dvoje neke male rituale koji su samo vaši?
Imamo. Mnoge. Možda nam je najdraži ritual kad se vozimo izbaciti ruku kroz otvoreni prozor, pustiti da nam vjetar dira ruku, raspaliti muziku i pjevati zajedno.
Kako se vaša definicija ljubavi promijenila otkako ste postali majka?
Nije mi se promijenila samo definicija ljubavi. Moj život se promijenio otkad sam postala majka. Nekad imam osjećaj da od toga dana imam drugi DNK. Zapravo, i imam. Doslovno. On se multiplicirao. Sve što radim, od trena otkad otvorim oči do trena dok ne zaspim, imam u jednom dijelu mozga odgovornost za tog malenog čovjeka. Svaka moja odluka otada bila je prvenstveno posvećena njegovu dobru. Sanjam da ću, kad napuni 18 godina, moći otići na jedan dobar party i da ću plesati tri dana.
Koji savjet o majčinstvu biste voljeli da ste dobili ranije?
Voljela bih da je netko bio pošten i iskren i rekao da prva godina majčinstva nije za sve ista. Neke žene uživaju u svakoj sekundi, nekima je taj period strašno traumatično iskustvo. Žalosno mi je vidjeti, i to često u današnje vrijeme, kako se žene natječu u dokazivanju tko je bolja majka i zašto. Nadam se da uviđaju koliko je to duboko pogrešno i zapravo tužno. Zar ne bismo trebale slaviti majčinstvo u svakom obliku i podupirati život u svakom smislu? Svaka žena vodi svoje bitke i sve smo mi heroji na svoj način. Kladim se da velika većina daje najbolje od sebe. Nijedna nije bolja ili vrednija od druge, jer sve smo mi supermajke.
Osjećate li kod Marata prve znakove puberteta i kako se manifestiraju?
O da, krenulo je. Ispipava granice, budi se mali tračak bunta protiv mene kao autoriteta. Neki dan sam ga pitala što se događa, a on odgovara: "Kao da ne znaš. Pretpubertet." Naravno da je jedna od mojih "lekcija" bila i duga, iscrpna priča o fazama puberteta, koju je očito dobro zapamtio.
Jeste li ikad doživjeli tzv. mum shaming, kritike zbog svojih roditeljskih odluka ili nekih postupaka?
Kao javna osoba doživljavam svaki dan neku vrstu kritike. Lakše je nekoga pokušati uniziti, smanjiti, obezvrijediti nego se pogledati u ogledalo i reći: ovdje imam puno posla. Zato na svojim društvenim mrežama ne dopuštam nikakvu vrstu vrijeđanja ni mene ni drugih. Tu sam povukla jasnu i glasnu granicu. Tako sam zaštitila svoj osobni virtualni prostor. Postojim na sceni od svoje petnaeste godine. Doslovno sam taj dvadesetosmogodišnji put od djevojčice do odrasle žene prešla pred očima javnosti i taj put me naučio da imam slonovsku kožu. Kad znaš da komentari dolaze iz tuđeg osjećaja manje vrijednosti, ne može ti nitko ništa. Ipak, komentari o meni kao majci u meni pale ozbiljan instinkt lavice. Prije svega jer želim zaštititi svoje dijete, a ne sebe.
Je li vam ovo njegovo razdoblje kada postaje mali muškarac draže ili ste više uživali kada je bio beba?
Rečenice mladog čovjeka, tijelo koje se mijenja, prve frizure i parfemi… Momak s tragovima djeteta. Ili dijete s tragovima momka. Činjenica da je zdrav i da lijepo raste… Čisti užitak.
Što vam je najljepše u ovoj fazi njegovog odrastanja?
Kad iz njega izađu rečenice mudrosti zbog očite sposobnosti da uči slušajući i gledajući.
Mislite li da je život na dvije adrese Maratu donio drugačije odrastanje?
Sigurno da mu djetinjstvo ne može biti isto kao da je živio s oba roditelja u istom gradu. Vjerujem da bi mu bilo gore. S obzirom na to da smo htjeli izbjeći da dijete odrasta uz "neslaganje karaktera", najbolji potez bila je rastava. I danas smatram da je to Hrvojeva i moja najmudrija donesena odluka. Nemojte misliti da nije bila bolna, ali je bila nužna. Nakon osam godina mogu slobodno reći da mi je Hrvoje među boljim prijateljima. Postoji ta naša roditeljska veza koju nitko ne može prekinuti. Dogovaramo se oko svega i apsolutno uvažavamo mišljenje onog drugog. Neizmjerno sam mu zahvalna što je u odgoju uvijek držao moju stranu pred Maratom i što je vjerovao da dalmatinska mater ipak zna najbolje. Marat je dobio najbolje od oba grada i stila života. Vrlo rijetko to predstavlja problem. Tad nas podsjetim da je otac mogao, naprimjer, živjeti u New Yorku. Imamo i tatu koji ima svoju putničku agenciju Hrvatski klub putnika, pa tako i privilegiju da je Marat Ivan dosad obišao 22 zemlje svijeta. Uvijek treba gledati pozitivnu stranu.
Na koji ste način u procesu razvoda uspjeli zaštititi dijete od vlastitog ega?
Jednostavno. Maknuvši iz razgovora o sadašnjosti i budućnosti našeg djeteta rečenice koje počinju s "ja".
Podnosite li teško njegove odlaske na dulje periode, primjerice kada su praznici?
Ovo je situacija u kojoj mičem iz rečenica "ja". Bitno je da je dijete sretno.
Kako se Marat slaže s vašim suprugom Boranom Uglešićem?
Svakome bih poželjela takav odnos. Nisam mogla izabrati boljeg partnera za nastavak života. Kao i svi parovi, imamo dana kad meni nije idealan, ali je uvijek idealan Maratu.
Nedavno ste otkrili kako ste vi i suprug tri godine bili u procesu umjetne oplodnje tijekom kojih ste imali 18 pokušaja, što je teško prije svega za ženu, kako mentalno tako i fizički. Na koji način ste se pomirili s time?
Ispričala sam svoju priču kako bi žene znale da nisu same, da nas ima još koje nisu uspjele i koje smo preživjele. Sve što je bilo bolno na tu temu danas je, srećom, iza mene i zacijeljeno. Empatija koju sam uvijek nosila u sebi u tom razdoblju je eksplodirala i bila je moje iscjeljenje te je danas postala i moj put.
Kažete da vam humanitarni rad liječi dušu. Kada ste započeli humanitarno djelovati, na što ste fokusirani u akcijama?
Da mislim ozbiljno, pokazala sam kad sam prije pola godine krenula u osnivanje vlastite humanitarne udruge HU GRU, koja danas uspješno djeluje i radi. U Hrvatskoj postoje udruge i pojedinci koji rade sjajne stvari i uistinu mijenjaju percepciju ljudi prema doniranju i hvala im na tome. Sretna sam što sam u relativno kratkom roku, u dvije i pol godine, postala netko kome ljudi poklanjaju svoje povjerenje i doniraju novac. Time je moja odgovornost veća. Moj sustav organiziranja akcija jest prvenstveno duga i dubinska provjera za koga se rade akcije. Prioritet su mi bolesna djeca i samohrane majke. Oni će uvijek imati prednost, primjerice, pred obiteljima s oba živuća roditelja. Iako, ne biste vjerovali kakvih sve ima priča. Svaki dan dođe nova koja me uči poniznosti i zahvalnosti. Zato smo se odlučili Boran i ja da ćemo 10 posto neto dobiti našeg Uglešić centra donirati u dobrotvorne svrhe. Apeliram svim čitateljima da uplaćuju novac samo akcijama za koje je transparentno objavljena dokumentacija i novčani iznos kao cilj te da jedan euro vaših donacija drugima doslovno mijenja život.
Kažete da je tjelovježba prioritet za vaše mentalno zdravlje, koliko često ste u teretani, a koliko često meditirate?
Meditiram i treniram gotovo svaki dan. Ako želite voziti život u brzini u kojoj ga vozim ja, potrebna vam je mentalna jasnoća i izdržljivo tijelo. Nije ovdje stvar u estetici, a malo i jest. Kad je čovjek zadovoljan u svojoj koži, sve ostalo je sporedno.
Što vam je trenutačno u fokusu u kazalištu?
Koncentrirana sam na predstave koje igram na repertoaru svojeg matičnog Gradskog kazališta mladih Split. To su "E, moj Jere", "Zlatokosa", "Apokalipsa" i "Lutkina kuća, dio drugi". Poseban fokus mi je na "Lutkinoj kući" i ulozi Nore. Veselim se nadolazećem Festivalu glumca u Vinkovcima jer je naša predstava jedina dramska predstava iz Dalmacije koja je ušla u program. Predstava je to koja je po mnogočemu drugačija od svega što sam radila dosad. Slobodno mogu reći kako je riječ o sjajnom umjetničkom djelu koje hrabro preispituje položaj i prava žena. Jasno upućuje na to da se u posljednjih 150 godina ništa uvelike nije promijenilo. Nora je moja najzahtjevnija uloga dosad, koja je došla u pravo vrijeme moje glumačke zrelosti i snage.
Nedavno ste upisali i poslijediplomski specijalistički studij kreativne terapije - o čemu je riječ i kakvi su vam planovi oko toga?
Riječ je o integriranom studiju koji su pokrenuli Medicinski fakultet i Umjetnička akademija u Osijeku, s nastavnom bazom u bolnici Sv. Ivan u Zagrebu. Pri kraju sam prve godine. Znam da je bilo pomalo hazarderski, usred ove životne faze ozbiljnih poslovnih pothvata i nepojmljivog poslovnog pritiska, upisati studij, no moj je plan studij uspješno privesti kraju. Kako se već godinama bavim scenskim pokretom i koreografijama, ovaj studij, terapija plesom i pokretom, bit će mi od velike koristi. Vjerujem u cjeloživotno učenje.
Djelujete kao da živite u petoj brzini. Kada zastanete, u čemu najviše uživate, što vas ispunjava?
- Svi mi živimo u nekoj od brzina. Život je danas naprosto takav. Umijeće vožnje je svladati vještinu da ti voziš život, a ne on tebe. Ne stajem u vožnji. Mogu prikočiti u zavoju, ali stajanja nema. Zapravo svakim danom dodajem malo gasa. Kao pravi ženski Hamilton, najviše uživam upravo u toj brzini. Davno sam prešla tu petu brzinu. Moj cilj je svakim danom biti bolja verzija jučerašnje verzije sebe, a to čovjek ne može postići ako staje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....