Kantautorica Lidija Bajuk, koja će koncertom u Zagrebu obilježiti 40. godišnjicu karijere, otkriva kad se zaljubila u etno zvuk, što joj je pomoglo da preživi bolničke dane nakon teške prometne nesreće te kako je upoznala čovjeka svog života.
"Bila sam i ostala hiperaktivna. To je vjerojatno povezano s mojim karakterom i temperamentom, no jednostavno ne volim kad je sve mirno i staloženo pa si kreiram užurban ritam zbog kojeg mi, kako se kaže, voda često dođe do grla. Moj nevjenčani suprug Ante s pravom kaže da sam sama kriva", kroz smijeh konstatira kantautorica i etnoglazbenica Lidija Bajuk (60), koja će povodom 40. obljetnice karijere 11. veljače održati slavljenički koncert u programu Izvorišta male dvorane Vatroslava Lisinskog. Na pozornici će joj se te večeri pridružiti bend - violončelist Stanislav Kovačić, mandolinist Jadran Jeić i perkusionist Borna Šercar, te čak pedeset gostiju, među kojima su etnoglazbenica Dunja Knebl, Ansambl tradicijskog pjevanja Plet, klavirist Teo Martinović, multiinstrumentalist Zoran Majstorović, kantautor Lonjanec i Kikirezci, VIS Študija Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru, te dvadesetak polaznika Lidijine zagrebačke programske etnoradionice.
Od osamdesetih, kad je ova rođena Čakovčanka osebujnog glasa uz gitaru počela interpretirati tradicijske zavičajne i druge pjesme, za svoje je prepoznatljivo prožimanje etno motiva, kantautorstva i pjesništva višestruko glazbeno nagrađivana, dvaput i diskografskom nagradom Porin. No, glazba nije jedina njezina preokupacija - Lidija je znanstvena suradnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku te naslovna docentica na Odsjeku za kroatologiju Fakulteta hrvatskih studija, u zagrebačkoj Knjižnici Vladimira Nazora devetu godinu vodi etnoradionice za građanstvo te profesionalno istražuje tradicijske običaje širom Hrvatske. Višestruka je dobitnica književnih, počasnih, znanstveno-stručnih nagrada, koja ne miruje ni u slobodno vrijeme.
"Ne znam kada sam zadnji put dokoličarila. Trenutno učim obrađivati glinu u Centru za likovni odgoj Grada Zagreba i srebro u Otvorenom atelieru Lazera Roka Lumezija, zagrebačkog majstora unikatnog srebrnog nakita", otkriva Lidija, čija je životna i glazbena priča iznimno zanimljiva.
U djetinjstvu je u glazbenoj školi učila svirati violinu, a za gitaru se zainteresirala nakon što je u podrumu pronašla staru, očevu. Taj joj je instrument, kaže, pomogao da u sedamanestoj godini života prebrodi posljedice prometne nesreće, nakon što ju je na pješačkom prijelazu u Čakovcu pregazio kamionet. Bolnička tri mjeseca izdržala je zahvaljujući gitari koju je u bolnici svakodnevno svirala. "Bila sam nepokretna, s potresom mozga i zdjelicom slomljenom na tri mjesta. Nisam mogla ni smjela ništa raditi, čak ni čitati, ništa - osim svirati gitaru. Prijateljica mi je tad posudila svoju, donijela je u bolnicu, a ja sam je svirala ležeći i slušajući walkman", prisjeća se Lidija. Uz dopuštenje šefa kirurgije svirala je po cijele dane i nježno, tiho pjevala. Neke pacijentice su tražile da budu s Lidijom u sobi, kako bi im boravak u bolnici bio što lakši. "A meni je to pomoglo psihički i fizički, zaboravljala sam bolove i neizvjesnu budućnost. Iz bolnice sam izašla uoči rođendana, za koji su mi roditelji darovali osobitu gitaru, rad cijenjenog varaždinskog majstora Vladimira Proskurnjaka. U šali bih godinama kasnije rekla da sam se morala baciti pod kamionet da bih je konačno dobila", kaže Lidija.
Naime, roditelji su željeli da se posveti violini i da ne svaštari. "Gitara mi je omogućila ono što violina nije - uz nju sam mogla pjevati, pisati svoje prve stihove, uglazbljivati hrvatske pjesnike čije sam pjesme na poticaj svojeg prof. Tome interpretirala pred svojim razrednim kolegama na satovima lektire", priča glazbenica, čiji je akademski put iznimno zanimljiv. Najprije je upisala studij medicine koji je napustila nakon dvije godine, zatim je diplomirala na Višoj učiteljskoj školi i tijekom Domovinskog rata u NSB stekla dodatno znanje školske knjižničarke, a s nepunih četrdeset godina upisala etnologiju antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je i doktorirala prije osam godina.
"Radila sam u osnovnoj školi deset godina i kada sam konačno dobila stalni posao, dala sam otkaz, naravno, na zgražanje svojih roditelja. Zbog etno glazbe trajno sam preselila u Zagreb krajem 1990-tih", prisjeća se Lidija.
Iako je etno glazba pojam koji se povezuje s njezinim imenom, kao djevojčica nije bila članica folklornog društva, niti ju je osobito zanimala tradicijska glazba. Prvi poticaj dogodio se u glazbenoj školi koju je pohađala usporedno uz osnovnu školu.
"Tehničke sviračke vježbe bile su nužno zlo, no obožavala sam svirati melodije s raznih strana svijeta iz jedne osnovnoškolske notne publikacije za violinu. Kad sam kao studentica medicine već svirala gitaru, na jednoj čakovečkoj proslavi rođendana zapazio me glazbeni promotor Toni Sabol. On je organizirao i dogovorio moje prve velike nastupe i zahvaljujući njemu nastupala sam 1987. u Ljubljani, Čakovcu i Beogradu kao predizvođačica engleskom blues glazbeniku Johnu Mayallu, te 1989. u Ljubljani i Zagrebu američkoj folk pjevačici Joan Baez", prisjeća se Lidija.
A onda je jednog popodneva na lokalnom radiju čula pjesmu, pomislivši da se radi o irskoj skladbi. Međutim, bila je to pjesma na arhaičnom međimurskom govoru koji nije odmah prepoznala. Toliko ju je zaintrigirala, da je požurila do obližnjeg Radija Čakovec i tamo saznala da ju pjeva Marija Tuksar, folklorna pjevačica iz maloga međimurskog mjesta Vratišinca.
"I tada se u mojoj glavi dogodio klik. Po uzoru na Joan Baez, uz gitaru sam interpretirala tradicijske pjesme svoga zavičaja, a postupno sve više i iz cijele Hrvatske. Prijatelji su me počeli pozivati na promocije svojih knjiga ili otvorenja izložaba, zaredali su i pozivi na nastupe u Studentskom domu na Šari, Istarskom klubu, KSET-u, Radio VGV..., a zatim izvan Zagreba i izvan Hrvatske. Uslijedili su diskografski ugovori s Crno-bijelim svijetom i Scardonom. Od inozemnih gostovanja osobito su mi u lijepom sjećanju ona u Grčkoj, Nepalu, Tibetu, Kolumbiji, Brazilu", otkriva Lidija, kojoj su uz glazbu jednako važni ljubav i obitelj.
Prvi put se udala 1991. godine i iz tog braka su njezine blizanke Anja i Ena, drugi put 1998. za glazbenog producenta i tadašnjeg člana grupe Legen, a posljednjih dvanaest godina nevjenčano živi s redateljem Antom Rozićem.
"Kad vam se izostane međusobno razumijevanje i poštovanje, najbolje je razići se. Nije lako ako su tu i djeca, ali i ona će manje patiti u neskladnom braku. Svakako je bolje biti iskren prema sebi i drugima, nego glumiti. Moj je prvi brak trajao sedam, a glazbeni šest godina. Nisam zlopamtilo i volim gledati što je iza tih brakova prostalo dobro - iz prvoga djeca, a iz drugoga dobra etno glazba", zaključuje Lidija.
Lidijine blizanke i Ante najdraže su joj osobe na svijetu i vrlo je ponosna na njih. "Anja je spakirala kofere čim je stekla diplomu iz obućarstva na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Varaždinu. Živi i radi u Francuskoj, u Chanelovom Atelieru, gdje se prije nekoliko godina zaposlila unatoč konkurenciji od trideset kandidata. Kao jedna od najboljih studentica, Ena je u generaciji diplomirala grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, pod mentorstvom profesorice i umjetnice Nevenke Arbanas", ponosno ističe.
A njena i Antina priča? Ona je započela gotovo filmski, i to doslovno, jer je Ante htio snimiti dokumentarac o Lidiji. "On je filmski snimatelj i redatelj, a povezao nas je jedan glazbeni kritičar. Susreli smo se radi dogovora, razgovarajući nekoliko sati o svemu i svačemu, već se pri prvom susretu osjećala kemija u zraku. Ante taj film još nije snimio",smije se Lidija. "Kaže da sam neuhvatljiva i da me film teško može predstaviti onakvu kakvom me on vidi, kakva ja doista jesam", priča Lidija sa smiješkom.
Kaže da je ta nevjenčana veza najbolja, najromantičnija i najduhovitija, vjerojatno zato što su ušli u vezu zreliji, mudriji, tolerantniji, međusobno uvažavajući osobne interese. Svo zajedničko vrijeme najbolji su prijatelji. "Zaljubljenost je kratkotrajna i rezultat je biokemijskih procesa, no ljubav je metafizička, treba joj svakodnevno aktivno doprinositi", zaključuje Lidija, koja se zbog roditelja, oca Josipa, umirovljenog profesora fizike, majke Katarine, umirovljene nastavnice hrvatskog jezika i književnosti, te brata Ervina i njegove obitelji vraća u rodno Međimurje kad god može.
"Moja mama je, nažalost, trajno bolesna, sve je bolesniji i tata... Iako živim u Zagrebu, trudim se biti im podrška koliko god mogu. Moj brat Ervin u Međimurju živi i radi kao fotograf i snimatelj, pa dijelimo angažman oko roditelja. Kad stignem, u Čakovcu se sretnem se i družim s dvije bliske školske prijateljice", kaže Lidija. Mnogobrojni prijatelji, poznanici i suradnici, kao i poštovatelji etno glazbe, obilježit će svojim dolaskom, nada se Lidija, njezinu glazbenu obljetnicu kojoj se iznimno raduje, povodom koje će sa svojim suradnicima i gostima interpretirati tridesetak, široj javnosti uglavnom nepoznatih tradicijskih pjesama iz svih hrvatskih krajeva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....