Glumica kazališta Gavella, koju gledamo u predstavi "Tere i Luce", iskreno govori o izazovima majčinstva, strahovima za svoju djecu i ljepoti sazrijevanja - bez estetskih intervencija i korekcija.
Dugo se čekao povratak 42-godišnje Nataše Janjić Medančić na kazališnu scenu - što je prvo napravila ulogom Marije u "Legendi" Ivana Planinića, a sada je kreirala intrigantan lik u crnoj komediji "Tere i Luce" Marka Torjanca gdje glumi s Anjom Šovagović Despot. Posljednjih pet godina, koliko je prošlo otkako se udala za 40-godišnjeg ortopeda Nenada Medančića, karijera joj je mirovala jer je u potpunosti bila posvećena obitelji: u veljači 2019. rodila je sina Tonija, a godinu i pol kasnije i djevojčicu Kaju. Puna novih spoznaja i kreativne energije, Nataša Janjić Medančić za Gloriju govori o ljubavi, starenju, djeci, ali i vlastitom preodgoju te novim ulogama koje sanja.
Koliko vam je blizak lik Luce koji tumačite u novoj predstavi?
- Prijatelji koji su gledali predstavu komentirali su da me mogu zamisliti u baš takvim stanjima, što mi je potvrda da sam Lucu potpuno približila sebi. Likove oživljavam u skladu s replikama i zadatostima, pokušavam pronaći život u njima i dati im da dišem kroz njih. Luce je sasvim drukčija od mene, no možda ima neku naivnost i humor koji mogu prepoznati i kod sebe.
Kako ste vidjeli Mariju iz predstave "Legenda" u režiji Ivana Planinića, osobito u današnje doba, kada skupina muškaraca molitvom i klečanjem na trgovima u Zagrebu i Splitu zagovara manje integriteta, dostojanstva i prava za žene?
- Mariju iz "Legendi" igrala sam kao svjetovnu ženu koja vjeruje. Za nju je Isus muškarac kojeg ljubi, no ne razumije i ne može prevesti ono što on govori, on koji je otišao dalje od materijalnog i zemaljskog. Mislim da je upravo ta pozicija ona iz koje svi tumače religije. Iz tog je razloga toliko prijepora, razlika, nesporazuma i mržnje, upravo zbog doslovnosti tumačenja vjerskih ideologija i učenja. Imamo mozak i srce pa možemo tu sliku malo proširiti i birati kako upražnjavamo svoju duhovnost. Bez nasilnog nametanja i buke, bez ograničavanja osnovnih ljudskih sloboda i izbora, u skladu s vremenom u kojem živimo. O klečavcima ne razmišljam, nebitni su mi. Da ih ne vidim u novinama, teško da bih ih srela i znala da postoje. Nisam si nikad dala truda da posvetim vrijeme brojanju koliko ih ima ni za što mole. Da se ne bavimo njima, to bi ostala neka mizerna šačica ljudi koji svoje nazadne stavove pokušavaju oglasiti na zapravo jedan neinvazivan način, molitvom, a ima ih manje nego ljudi koji, primjerice, ne peru zube, manje od onih koji tuku svoje žene, a njima bi prije valjalo posvećivati medijske stupce i angažman.
Kako vidite žensko pitanje u Hrvatskoj? Borba za jednakost i dalje, nažalost, traje....
- Spor je proces promjena, ali, srećom, dogodio se i događa se. Tko je mogao sanjati o ovome prije 15 godina? Svi smo postali svjesni toga i uživamo sve više podrške. Čak i među pripadnicima muškog spola. Pa ja rodnu razliku vidim kod svoje djece i opipljivo mi je postalo koliko su žene superiorne i koliko je nepravedna ta laž na kojoj počiva čitava civilizacija. E sad, nadam se da nam neće trebati dodatnih 2000 godina da kotačić vratimo na njegove postavke. Zato treba biti glasan. Bez toga da išta oduzmemo muškarcima, osim lažne i samonametnute pozicije nadmoći. I njima će biti lakše…
Što vas najviše plaši u odgoju djece u današnjem vremenu?
- Bojim se samo te strašne digitalizacije. Od toga me prolaze trnci. Strah me da nećemo znati što im se događa niti ćemo to moći pratiti. Ta izloženost djece čak i kad su kod kuće je zapravo strašna. Svi smo danas dostupni, ali mi znamo to usporediti s vremenima kad nije bilo tako i možemo se oduprijeti, ali ove nove generacije doslovno tako odrastaju. Tako se oblikuju. Pod povećalom, prisutni svima i svakome da ih osuđuje, hrabro i bezimeno, na mrežama, dok sjede pod krovom svojih roditelja, u gnijezdu. Ne znam. Zabranit ću im mobitel do punoljetnosti. Ne znam…
Je li izazovnije odgajati djevojčicu ili dječaka?
- Kćeri su se pokazale izazovnijima, kako čujem i od mnogih svojih prijateljica koje imaju i sina i kćer. Intuitivnije su, glasnije, znaju sto žele i provode svoju volju. Za njih treba puno više strpljenja i taktike. One mrse sve konce koje možda misliš da imaš u rukama kad odgajaš sina. Sinovi su jednostavniji. O tome bi se dalo razgovarati i na nivou tih vječnih razlika među ženama i muškarcima i objasniti si mnoge stvari, kako oni to rade jednostavnije i lakše, a kako mi to tako strastveno i "komplicirano". Mislila sam da znam sve, a onda je došla - ona. Mislila sam da ću jednako, a onda sam se opremila sasvim drugačijim arsenalom oružja za nju. I još učim jer ona je jedan svemir čudesa. I nježna i uragan, istovremeno.
Tko ima bolje vještine i taktiku u odgoju, vi ili suprug?
- On je puno efikasniji od mene, a ja puno gubim vremena na put do cilja. Trudim se razgovarati i pregovarati. Katkad smo i u ulogama dobrog i lošeg policajca, što radimo potpuno nesvjesno. On ih uspješnije uči disciplini, a ja izražavanju emocija i socijalnim vještinama. Zajedno smo, nadam se, dobar paket.
Bez puno razmišljanja, kako biste nadopunili rečenicu: "Onaj tko me zapravo poznaje zna da sam ...."
- … puno više, drugačija, suprotna od onog kako me vide u medijima.
Što mislite o obilježavanju Valentinova?
- Sve te neke "važne" datume danas gledam kroz prizmu marketinga i konzumerizma i ne mogu si pomoći. Netko trlja dlanovima i puni svoju kasu dok nam naše male intimne rituale, okupljanja ili tradiciju pakiraju u imperativ potrošnje novca, dok se ono bitno zaboravilo. U tom smislu Valentinovo je možda najsnažniji primjer. Pa u svakom ljubavnom odnosu tih dana zaljubljenih mora biti barem nekoliko tjedno, ako ne i svaki dan, a pokloni i romantika samo su jedan od alata kako ih podgrijavati i održavati.
Što vam je bila ljubav u ideji kao mladoj osobi, a što vam je postala - koje su lekcije?
- Ma znate što, ja sam uvijek imala puno ljubavi za sve oko sebe, život sam, ljude, događaje, sitnice, male svakodnevne ljubaznosti na koje nailazim, ljubavi nikad nije manjkalo i jednostavno je to moj način življenja. S vremenom sam malo ekonomizirala raspodjelu te strasti i naučila na koja vrata vrijedi kucati, na koja ne. To su jedine lekcije koje sam ikad naučila i koje i dalje učim, a ne očajavam oko neuspjeha. Život je zaista jedno čudo koje nudi toliko blagoslova, samo ako ih znaš prepoznati. Na život treba gledati sa zahvalnošću.
Koliko su vas promijenila djeca, čemu su vas naučila?
- Najviše me uče strpljenju, a preodgojili su me potpuno, presložili mi prioritete, fokus s mene prebacili na sebe, stavili me na posljednje mjesto. Ja sam njihov sluga, lakaj, klaun, psiholog, komunalni radnik, policajac, liječnik, sudac. Sve za njihovo veličanstvo. I ljubav je pregolema. Kao i to koliko radim na sebi, na koliko stvari istovremeno mislim, koliko predviđam i doskačem izazovima. Žanrovski ulaze u dijapazon od psihološkog horora do najdivnije melodrame i ljubića.
Kako vidite svoju karijeru u budućnosti, što biste još željeli isprobati?
- Možda u budućnosti konačno želim napraviti svoj video portfolio i nabaviti agenta. Inozemni poslovi nikad nisu bili moja opcija, bilo je to za mene uvijek kao tražiti kruha preko pogače, ali danas bih se voljela okušati u nekim stranim produkcijama, doslovno kao gost, upoznati kako naš posao rade vani, pa i ako treba zaigrati one neke epizode istočnoeuropskih uloga od kojih sam zazirala uvijek jer mi nisu bile dostojan glumački zadatak ni izazov, ali danas bi za mene značile put od nekoliko dana, u nepoznato, čisto kao promjenu ambijenta i poznatih okvira, okršaj s boljima i većima. Vratila sam se u kazalište, Gavella je ponovno na staroj adresi, otvorena, imam predstavu na koju sam ponosna i jedva čekam da je publika vidi, snimam trenutačno jedan veliki film o Dioklecijanu u kojem igram njegovu ženu Prisku, imam neke scenarije u inboksu koje trebam pročitati, možda i snimati. Bojim se zapravo ista poželjeti jer mi umjeren tempo za sada jako odgovara. Ne bojim se za posao nikada. Sve što mi pripada će doći.
Od svih vaših uloga u stvarnom životu, koja vam je najdraža, a koja vam najteže pada?
- Uloga majke je definitivno najljepša. U njoj je tajna čitave filozofije ljudske vrste i postojanja, svega što kao misaona bića pokušavamo objasniti o životu i o njegovom smislu kroz znanost i kroz umjetnost. Kroz nju sam najviše narasla i naučila o sebi, postala slaba i Hulk u isto vrijeme. Najveći mi je izazov dobrobit moje djece, stvoriti sigurno i poticajno okruženje za njihov rast i razvoj, naučiti ih vrijednostima kao što su empatija, poštovanje, samopouzdanje, timski rad... Najteže mi katkad pada, bez velike i gotovo ikakve opipljive "nagrade", uloga javne osobe. Kroz svaki svoj javni nastup truditi se inspirirati i potaknuti ljude na pozitivne promjene, bilo da je riječ o podržavanju humanitarnih inicijativa ili promicanju važnih društvenih pitanja, održavati zamišljenu sliku javnosti, često gledati iskrivljenu sliku o sebi, i tamo je malen i često nevidljiv pomak i sve alate koje pritom koristim su opet sve one Nataše koje su i kći, i supruga, i majka, i glumica. A u svom vrtu sam ipak najsretnija, tamo nitko ne sudi.
Tvrdite da ćete biti posljednja prirodna starica - niste, dakle, za estetske intervencije?
- Nisam. Užasan je taj pritisak industrije ljepote, strašno mi je što su upravo žene na meti, što je starenje postalo neprirodno i nepoželjno i što su nam trendovi pomutili zdrav pogled na život. Vidim promjene na sebi, ali se osjećam dobro u svojoj koži. Ne očekujem da ću ostati mlada zauvijek, veselim se što moje tijelo prati moje godine, što je moj alat za posao, ako govorimo o licu i tijelu, upravo onakav koliko ima godina i što s njim mogu izražavati emocije da budu prepoznate. Tu nemam potrebu lagati, ni sebe ni druge, ne sviđa mi se biti bez mimike, bez reljefa i priče koju sam proživjela. Bojim se da će, ako nas otmu izvanzemaljci, ova nova lica biti dokument o ljudskoj vrsti, a ni sama često ne znam više koliko tko ima godina ni mršti li se ili je iznenađen, i svi mi pomalo nalikuju jedni na druge. A najviše se zapravo bojim za ove djevojčice koje dolaze, pritom mislim i na svoju kćer, koja će u ranim dvadesetima imati pritisak nerealnih standarda ljepote i prevencije bora, o kojima ja konkretno nisam ni razmišljala prije 35. Nikad nisam primijetila bore na licu svoje majke, o borama se pričalo samo u kontekstu starica, onih s maramom i štapom. U pubertetu si komplekse rješavao tako da kroz njih ojačaš, prihvatiš ih, nadrasteš, zavoliš svoju posebnost, pronađeš ljude koji te vole istinitu, a ne da se razboliš u težnjama da ih što prije riješiš kod plastičara. Mislim da će nas to jako oštetiti na ljudskom nivou, iako svi volimo misliti da se time liječimo. Ne znam kako ću djecu spasiti od toga osim svojim primjerom i stavom. Opomenite me ako poludim, ali za sada je ovo moj glasni apel da se odupremo pritisku trošenja novca na sreću koja zapravo ne stanuje u izgledu i pokušaju da zaustavimo vrijeme. Za osnaživanje sam žena, da s ponosom uživaju u svojim godinama i u tome kamo su dogurale. Mladim djevojkama želim da slave različitosti, a ne da pokušavaju biti klonovi.
Kada biste rekli da je nastupila zrelost u vašem životu?
- Rekla bih upravo s četrdesetima. Tridesete su bile još u aromama dvadesetih, mada sam ih osjećala kao da nose neki spokoj i samopouzdanje. No, četrdesete su baš onakve kakve sam sanjala. Imam sve što sam priželjkivala, sretna sam i voljena, radim svoj posao i dalje kroz istu kondiciju i veselje i tu ne bih baš ništa mijenjala. Veselim se svemu što život nosi, dokle god nas služi zdravlje.
Najbolji izlazak u posljednje vrijeme?
- Bio je to Badnjak u Splitu, cijeli dan na suncu, posvećen prijateljima i pjesmi, pa obiteljski kasni ručak… Nekako se tih dana sve lijepo poklopilo, svi su doputovali kući, a uz pomoć mojih roditelja oko djece postigli smo jednu divnu ravnotežu između vremena za sebe i vremena za obitelj u najljepšem mogućem morskom ambijentu i s ljudima koje volim.
Vikend je pred nama, koliko pomno ga morate isplanirati?
- Vikend za nas znači vrijeme koje moramo organizirati za djecu. U Zagrebu je to pravi izazov jer su svi jako zauzeti i mnogi imaju obaveze, obiteljske i poslovne, a mi ga volimo provesti u nekim druženjima, izletima, okupljanjima, pa ako ne pobjegnemo izvan grada, obično su na repertoaru dječji parkovi, šume, rođendani ili posjeti prijateljima. Budući da sad imam predstavu, mnoge ću i ja morati provesti radno, no nastojat ću nekako uklopiti to u vrijeme za nas.