Jedna od naših najuspješnijih skijašica otvorila nam je vrata svog istarskog doma i prvi put iskreno progovorila o teškom porođaju, emotivnom oporavku i sreći koju danas živi s partnerom i sinom Valom.
Nika Fleiss (40) godinama je bila jedno od najprepoznatljivijih lica hrvatskog skijanja - precizna, hrabra i nepokolebljiva. U Svjetski kup ušla je sa samo osamnaest godina, specijalizirala se za slalom i ostvarila niz zapaženih rezultata, uključujući i nastupe na trima Zimskim olimpijskim igrama. Danas je, međutim, u fokusu sasvim drugačija utrka - ona životna, bez štoperice, publike i medalja, ali s najvećom nagradom u naručju: sinom Valom. Sva sportska postignuća, adrenalin i usponi koji su je ucrtali na mapu svjetskog skijanja, kao i pobjede i trofeji ne mogu stati uz trenutak kada je prvi put primila svog dječaka. Taj trenutak, kaže, bio je njezina najveća, najčišća i najdublja medalja - ona koju ne dodjeljuju suci, već srce. Ekskluzivno za Gloriju bivša skijašica prvi put otvoreno govori o izazovima kroz koje je prošla - od rizične trudnoće i porođaja u kojem su liječnici imali tek tri minute da spase njezino dijete, do emocionalne borbe s postporođajnim traumama. Govori i o ogromnoj podršci partnera, poduzetnika Viliama Berkovića (35), uz kojeg je prvi put osjetila istinsku želju za majčinstvom. Danas, daleko od sportske vreve i reflektora, u srcu Istre - u miru pokraj Pazina, okružena zelenilom, psima i obitelji - Nika živi svoju najljepšu ulogu dosad: onu majčinsku.
Jeste li mogli zamisliti takvu ljubav?
Ne, nikako. Jako sam privržena Valu, kao klokanica. Ne puštam ga ni jedne sekunde. Ljubav prema nećakinji Zoe, kad se rodila, bila je već nova dimenzija onoga što sam dotad poznavala, ali ovo se ne može opisati. I danas se sjećam razgovora s bratom kada smo pričali o djeci i ja sam rekla: "Nije to za mene." Prebrzo živim, bojala sam se današnjeg svijeta, glava mi je uvijek u torbi. Rekla sam mu: "Ako bih bila mama, voljela bih to raditi na najvećem mogućem nivou, za olimpijsku medalju." Rekao mi je da nisam normalna, da tu ljubav moram doživjeti.
Kada ste osvijestili želju za majčinstvom?
U svojim zrelim godinama znala sam da to jako želim, ali to sam osvijestila tek kada sam bolje upoznala današnjeg partnera Viliama. Ta je želja najiskrenije došla s njim. Trenutačno si ne mogu zamisliti svoj život prije Vala. On je moj početak i kraj. Jako smo vezani. Zajedno smo po cijele dane, a kad izađem iz kuće bez njega, nakon sat vremena osjećam se nelagodno i jurim doma. Čak i navečer kad on zaspi, legnem u krevet i gledam njegove slike. Zaljubljena sam preko ušiju.
Kakav je Val?
Divan je. Val je more i more je Val. Da sam mogla birati, ne bih znala odabrati takvu bebu. Veseo je, a zaplače tek kada je gladan ili je vrijeme za spavanje. Znatiželjan je, bistar, sve prati oko sebe. Imamo dva psa Jack Russella, koji ga jako vole, pa nam igre ne fali. Spustim ga u njegov baby gym, a oni trčkaraju oko njega. Možda zvuči smiješno, ali jako puno s njim razgovaram.
Kakva vam je bila trudnoća?
Prvih dvadeset tjedana sam uživala - čak sam skijala i bila vrlo aktivna. Ali točno na pola trudnoće dobila sam trudove i završila u bolnici na serklaži. Nakon toga sam imala strogo čuvanje trudnoće - prvo mjesec dana u pulskoj bolnici, a zatim kod kuće. Pred kraj su mi predviđali i preeklampsiju, tlak je počeo rasti, no, srećom, sve je završilo dobro. To razdoblje mi je pomoglo da se naviknem na mirovanje jer sam uvijek živjela adrenalinski, u petoj brzini. Nisam mogla ići na trudnički tečaj, ali sam pročitala čak trinaest knjiga o trudnoći i roditeljstvu. Imala sam vremena i volim čitati - možda sam ipak malo pretjerala.
A porođaj?
Porođaja se nerado sjećam. Nakon dvadeset sati pokušaja da rodim prirodno, odvojila mi se posteljica i imali smo tri minute da spasimo Vala. Odvedena sam na hitni carski rez. Bila sam jako uplašena, tri minute su mi zvučale kao vječnost. Carski rez je bio toliko hitan da sam osjetila prvi rez, tek potom je anestezija počela djelovati. U tim trenucima nestaje sve dostojanstvo. Jako sam željela roditi prirodno - možda je to bila i moja greška - ali ništa što sam planirala nije se dogodilo. Imala sam plan poroda ispisan na četiri stranice koji se nije ostvario. Rodila sam rano ujutro, a tek oko trinaest sati sam ga vidjela. Kasnije smo imali "rooming in" pa ga nisam puštala iz ruku šest dana, koliko smo proveli u bolnici.
Je li vam tijelo doživjelo šok?
- Da, nakon buđenja iz anestezije dobila sam temperaturu i šestosatnu treskavicu, pa sam morala piti antibiotike. Taj šok je utjecao i na dojenje - prvih mjesec dana bilo je mučenje. Izdajala sam se, dojila ga na špricu, borila se s mastitisom. Nemam problem s adaptiranim mlijekom - i danas ga ponekad koristim - ali želja mi je dojiti do godine dana.
Kako je izgledao vaš plan poroda?
Pisalo je sve - želim li da ga umataju, peru, smije li dobiti cjepivo, privija li se odmah na grudi, želim li "rooming in"... Bio mi je važan "zlatni sat" nakon poroda - prvi kontakt koža na kožu. Ta rana povezanost potiče imunitet, olakšava dojenje, smanjuje stres, pomaže povezivanju mame i bebe. Željela sam da, kad ga rodim, on bude samo moj - ali nije išlo po planu.
Je li vaš partner Viliam bio uz vas u tim trenucima?
Da, bio je uz mene do trenutka kad su nas odvojili, kad su rekli da imamo tri minute da spasimo dijete. Viliam mi je bio ogromna podrška, držao me za ruku, razgovarali smo. Kada sam ušla u salu, on je ostao ispred, nije odmah čuo plač, nije znao jesmo li živi. Rekla sam liječnicima: "Ako njega ne spasite, nemojte me buditi." Viliam je prvi primio sina i privio ga na prsa - tako su njih dvojica imali onaj kontakt koža na kožu o kojem sam ja maštala.
Kako se sada osjećate, fizički i emocionalno?
Super sam, nikad sretnija. Umorna sam, ali znala sam da će biti tako. I dalje osjećam posljedice emocionalne traume, pa i danas kada pričam o tome - naviru mi suze. Nisam u formi kao nekad, ali s druge strane, cijele dane sam sama s njim, dižem ga bezbroj puta, sve obavljam i ne žalim se jer je on zdravo i sretno dijete. Ima minimalne motoričke razlike u lijevoj i desnoj strani. Iako mi pedijatri nisu preporučili, odlučila sam da pohađa vježbe s osobom certificiranom za Bobath terapiju. Već mjesec i pol odlazimo i vidim veliki napredak.
Koji su vaši mali rituali?
Naši mali rituali počinju već ujutro - mazimo se, promijenim mu pelenu, dobiva gomilu poljubaca, nahranim ga i prebacimo se u baby gym dok je još pun energije. Tamo se igramo s igračkama, a naši psi dolaze pa je uvijek veselo. Onda obično odspava kratko, 45 minuta, pa se opet probudi, nahranim ga, odjenem i, ako je lijepo vrijeme, odlazimo u šetnju. Nekad ga stavim u auto pa se vozimo da se malo navikne, jer nije uvijek oduševljen u sjedalici, zna biti nestrpljiv.
Nedostaje li vam život solerice?
Nimalo. Živjela sam sto na sat, putovala, nosila glavu u torbi. Sada sam napokon pronašla mir i sretnija sam nego ikad.
Kako se Viliam snalazi u ulozi tate?
Puno je opušteniji od mene. Ja pazim na svaku sitnicu - kako mu stoji glavica, kralježnica, pažljivo ga prematam, okrećem - a onda vidim njega kako ga nosi na jednoj ruci, a Val se smije. Viliam je jako spretan i ništa mu nije teško. Inače je oprezan i analitičan, ne ide glavom kroz zid za razliku od mene. Od prvog dana imamo dogovor da ga on kupa i uspavljuje oko sedam navečer. Val spava dobro - budi se samo jednom po noći, a ujutro tek oko osam. Od prvog dana spava u svojoj sobi jer sam mu htjela dati to povjerenje. Fizički mi je teže jer se dižem noću, ali zahvaljujući toj rutini svi se uspijemo naspavati, a san je važan i za bebu i za roditelje.
Čime se bavi vaš partner?
Bavi se privatnim biznisom. Od oca je naslijedio mesnicu, maloprodaju, a on je to proširio na veleprodaju. Paralelno se bavi turizmom i nekretninama. Istra je zanimljiva za to. Ja sam se također uključila u tvrtku, preuzela sam marketinški dio, napravili smo rebrending. Plan mi je kada Val krene u vrtić za dvije godine preuzeti posao oko turizma. Kada Val malo stasa, možda ću ga preusmjeriti u sport pa ću se time baviti, rano je još konkretno reći...
Kada je kliknulo među vama?
Upoznali smo se prije šest godina preko zajedničkih prijatelja, a kasnije smo ostali površno u kontaktu zbog sličnih interesa. Oboje volimo dobre gastro priče i mjesta, zanimali su nas somelierski tečajevi, ali na tome je ostalo sve dok ga nisam pozvala na svoj 39. rođendan, koji sam slavila u Zagrebu, u Žapcu. Tada je započela naša ljubavna priča.
Koliko se promijenio vaš odnos od dolaska bebe?
Naravno da se odnos mijenja, nemamo više toliko vremena jedno za drugo. Zato se trudimo s Valom imati dobar raspored kojeg se držimo da imamo vrijeme za sebe. Puno komuniciramo, to mi je važno. Voljeli bismo da Val odrasta gledajući stabilne ljude koji se poštuju i vole, stabilnost.
Zbog ljubavi ste se preselili u Pazin. Kakav vam je život ondje?
Živimo na selu, izvan Pazina, u zelenilu s pogledom na šumu. Preselila se početkom prošle godine, oduvijek sam zaljubljena u unutrašnjost Istre, sve nam je blizu - Pula, Rijeka, Trst, more, a srećom nismo u onom ljetnom šušuru. Taj mir mi savršeno odgovara jer mi je Samobor, u kojem sam živjela, postao prevelik s previše gužve i događanja. Istra kao da je stvorena za mene. Val je šesto dijete u godinu dana u našem društvu. Utorkom se svi okupljamo s klincima, ponekad hodamo do Učke, odlazimo u našu kućicu u Gorski kotar... Svaka kuća ima konobu, nalazimo se kod prijatelja, reže se pršut, piju se vina, smijeh i druženje. Tu je život puno kvalitetniji, ne trošimo vrijeme u automobilu. Nismo statični, dosta smo vani u prirodi, živimo avanturistički, iako sada sporijim tempom zbog Vala.
Nedavno ste krstili Vala, kako je podnio taj šušur?
Prespavao je cijelu ceremoniju u crkvi, a kada se probudio, bio je dobre volje. Krštenje je bilo u krugu obitelji i kumova. Val ima duplo kumstvo - moju prijateljicu i Viliamovog prijatelja.
Planirate li vjenčanje?
Da, u planu nam je iduće godine jer želimo da Val može zaplesati s nama...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....