S glazbenicom Ninom Badrić, zvijezdom naše rođendanske naslovnice, razgovarali smo o uspjehu, ciljevima koje si je zadavala, najboljim savjetima i ljubavi, ali i velikim planovima za ovu godinu.
Pedesetjednogodišnja zagrebačka glazbenica Nina Badrić dobro se sjeća prvih brojeva Glorije. Bila je većeg formata i crno-bijela pa joj je na prstima ostajao trag tiskarske boje, no zbog kvalitetnog sadržaja i visoke tiraže priželjkivala je biti na naslovnici. Uskoro ju je i dobila - u božićnom broju - a čuva je i danas. Nina priznaje da je s Glorijom imala turbulentan odnos, nekada smo prema njoj bili i "silenzio stampa", no smatra da su to afirmativne novine i autohtoni hrvatski proizvod koji nije izgubio svoju vrijednost. Štoviše, biti na naslovnici za nju je i dalje stvar prestiža, a posebno je sretna što je prvi put podijelila objektiv s uspješnom manekenkom i poduzetnicom Ljupkom Gojić Mikić.
Smatrate li da smo nekad previše zadirali u vašu intimu?
- Izuzetno poštujem novinarsku profesiju, jer su me kroz moj posao školovali pravi novinari i velika gospoda. Sjećam se da sam imala golemu tremu u prvim godinama svoje karijere pa prije intervjua ne bih spavala od pozitivne treme. Drugačija su bila vremena i pravila i novinari su ih poštivali, pa tako i novinari Glorije. Nisam nikad bila sklona dijeliti svoju privatnost, no uvijek sam iskreno i jasno komunicirala kad bi me nazvali i pitali, primjerice, razvodim li se. Nisam lagala i muljala, nego sam prema novinarima bila iskrena i korektna. Stvorili smo jedan lijep odnos pun međusobnog poštovanja.
Je li vam medijski interes na određeni način i imponirao?
- Ako ne pobudiš interes za sebe i svoj rad, ako nemaš karizmu, onda to nije dobro. Nikad u životu nisam nazvala niti jednog novinara i tražila da se nešto napiše o meni. Nisam igrala "medijske smicalice" i to znaju svi novinari. Gradila sam karijeru na uspjesima i temeljila je na radu, a privatnost bih pokušavala držati za sebe. Nekad uspješnije, nekad manje uspješno. Ni danas ne pristajem na igre radi veće popularnosti, jer zaista mislim da moju publiku isključivo zanimaju moje pjesme. Imam osjećaj da im ni nakon tri desetljeća bavljenja ovim poslom nije dosta Nine. A to mi je najveći kompliment.
Jeste li kad pomislili da promijenite glazbeni stil kako biste lakše uspjeli?
- Ne. Kroz ovaj posao me nikad nisu vodili želja za slavom, uspjehom i novcem. Mislim da me je upravo to držalo čvrsto na zemlji. Ostala sam dosljedna sebi ne iz inata, već zato što je to moja nota, moj rukopis, s obzirom na to da većinu svojih pjesama pišem sama. Nikad mi nije bio cilj biti veća, ljepša, uspješnija i bogatija od drugih, već pokazati koliko mogu i koliko znam. A mislim da publici još nisam sve pokazala. Sada je moj najzreliji trenutak za to.
Koji je vaš recept za uspjeh?
- Mislim da sam uspjela zato što o tome nisam razmišljala. Samo sam bila zaluđena glazbom. Pritom nisam preskakala stepenice. Bila sam zahvalna na svakom trenutku kad mogu pjevati, da me netko želi angažirati, ugostiti i slušati. Sjećam se dva prijelomna trenutka kad se sve zavrtjelo. Jedan je bio prva naslovnica Glorije sredinom 90-ih, a drugi objavljivanje pjesme "Ja za ljubav neću moliti" 1996. Tada se dogodio i moj uspjeh u Italiji i drugdje u inozemstvu - Francuskoj, Španjolskoj... - što je Gloria također pratila.
Jeste li si prije trideset godina zadali neke ciljeve?
- Kad sam čitala neke intervjue koje sam davala kao mlađa verzija sebe, vidjela sam koliko je tu bilo dječje iskrenosti i nerealnih maštarija. Onda te snađe život, desi se i lijepo i ružno, a ti nekako naučiš plivati. Život me naučio da postanem ogroman borac i da ne odustanem dok god postoji tračak nade. Da ste pitali Ninu s dvadesetak godina je li borac, rekla bi da nije. Bila je previše uplašena i nije imala samopouzdanja da iskorači negdje gdje joj je, zapravo, bilo mjesto. No, rekla bih da sam ostvarila i više nego što sam mislila. Porin u Rijeci 2004. pamtit ću do kraja života: pet nominacija s albumom "Ljubav" i svih pet Porina. Trebalo mi je deset dana da dođem k sebi i da shvatim što se desilo.
Što su vam donijele zrele godine?
- Mir, balans i umjerenost. Nađeš se u vrtlogu ovog posla koji te toliko ponese da u jednom trenutku ne znaš u kojem gradu si se probudio. Nije normalno imati šest koncerata tjedno, prijeći u danu 1700 kilometara i navući se na ogromnu količinu stresa. Shvatiš da moraš stati te odmoriti glavu i dušu. Nije poanta samo raditi i imati veliku karijeru, nego i kvalitetno proživjeti život. Ja radim od četrnaeste godine, a profesionalno pjevam od devete. U jednom trenutku sam se počela pitati: "Bože mili, gdje su moja putovanja, moje strasti i radosti koje mi pune dušu? Gdje je moj odmor koji si nikad nisam priuštila?" I onda čovjek s godinama dođe do neke zdrave ljubavi prema sebi i spozna da sve može staviti na čekanje, ali ne i sebe.
Kako ste na nastupima uspijevali zadržati visoku razinu energije, jeste li to mogli odglumiti?
- Dobro ste rekli, nekad sam to morala "odglumiti". Ne biste mi vjerovali u kakvim sam sve stanjima nastupala. Imala sam tešku upalu pluća, jedva govorila i stajala, a nisam mogla otkazati koncert. Ni sama ne znam odakle mi ludosti i snage za neke koncerte koje sam odradila u vrlo kritičnim stanjima. Kasnije, kad ljudi priđu i govore kako je bilo fenomenalno, da si im dao mnogo pozitive i radosti, ti se osjećaš kao da pričaju o nekome drugome.
Što vam daje snagu?
- Vjera. Tu sam se pronašla. Nije bitno imati 500 koncerata, mnogo novca i najljepše skupe haljine. Po tome nas ljudi neće pamtiti. Pamtit će nas glazbenike, barem ja tako mislim, po pjesmi na koju se netko naježio, koja ga je nosila i ušla mu pod rebra. Uvijek se vraćam na onaj "old school" pristup glazbi, gdje mi je i sad kad radim novi album najvažnije to što će određena pjesma značiti drugima. Da to nisu plitki tekstovi i kvazi produkcija. Ako smo mi glazbenici nekome uzori, moramo biti odgovorni prema svom talentu. Nisam više euforična, ne zanosim se, ne mislim da će se nešto desiti ako me dvije godine ne bude na sceni. A to je nešto što mi je usadila vjera.
Kad ste je spoznali?
- Nisam odgojena u vjerničkoj obitelji. Kad mi se dogodio intiman susret sa živom vjerom, nisam znala izmoliti ni "Oče naš" ni "Zdravo Marijo", ali sam u svojoj duši znala da sam na početku pravog puta. To je bilo u mojim tridesetim godinama. Dobila sam savršeni mir, ono što nam u životu najviše treba. I onda sam shvatila da taj mir moram pomno čuvati kao tvrđavu, jer ga više nigdje neću naći. Počela sam se mijenjati, privlačiti plemenitije ljude, pisati drugačije pjesme i drugačije zračiti. Ta energija naprosto promijeni i vas i vašu okolinu.
Koji vam je najkorisniji savjet dala mama?
- Milijun savjeta. Pa, mama ipak zna najbolje! Ima i pjesmu koju sam joj napisala, u kojoj mi je rekla da se čuvam mangupa. Sjećam se da sam je napisala u pet minuta, kao zezanciju prema mami, a na kraju je postala ogroman hit. I mama i pokojni tata su mi dali nešto što je u današnje vrijeme neprocjenjivo. Hranili su me poštenjem i uvijek mi govorili da voda može sve oprati, ali prljavi obraz nikada. Govorili su mi da uvijek budem ponosna na sebe i da nikome ne radim ono što ne bih htjela da se radi meni. Nikad nisam ni naučila igrati zakulisne igre kojih je u ovom poslu mnogo. Mnogi su me ošinuli "kopitom u glavu", ali to neka njima ide na dušu.
Postoji li neki muškarac u vašem životu?
- Kad budem imala nešto posebno za podijeliti s javnošću, vrlo rado ću to napraviti. Simpatija i džentlmena uvijek ima, ali ja sam teško zaljubljiva osoba koja ne pada samo na lijepe riječi i komplimentiranja.
Imate li možda previsoke kriterije?
- S godinama postaju sve viši i nikad ih ne bih spuštala kao u nekim razdobljima svog života. Ova Nina više nikad ne bi pristala na mnoge stvari kao što sam to učinila ranije, no to je vjerojatno dio odrastanja, sazrijevanja i životnih okolnosti kad si slabiji. Ali, iz svojih razočaranja i patnji sam izrasla, jer samo nas križ može odgojiti. Kad nam je sve dobro i kad nas ništa ne žulja, nemamo se ni potrebu mijenjati. Sada mogu reći da nikad nisam bila zrelija, pametnija i snažnija. Shvatila sam da je ljubav zdrava sloboda i, iznad svega, ogromno poštovanje. Super mi je izreka da kad biraš muža ili ženu to bude osoba s kojom možeš ići u rat. Boje li vas se muškarci? - Onaj tko me se boji, neka mi ni ne prilazi. Ista sam kao i svaka druga žena koja se ne bavi ovim poslom. I ja kuham i idem na plac i plačem kad sam nemoćna. Jaka žena treba još jačeg muškarca, a ja vjerujem da takvi još postoje.
Osjećate li pritisak vječne mladosti?
- Osoba sam izraženog karaktera i nikad nisam bila opterećena izgledom. Nisam se podvrgnula estetskim operacijama, ali ne zato što sam protiv njih, već zato što sam zadovoljna sobom. Protivim se ovom ogromnom pritisku i teroru uskraćenog starenja koji je posebno nametnut nama ženama. Trebamo biti zahvalni što starimo, jer neki mladi ljudi nikad nisu imali tu priliku. Žena od pedeset godina ne može izgledati kao ona od 25 i ne znam zašto bih ulazila u takvu utakmicu.
Što je novo na poslovnom planu?
- Završavam album nakon dvanaest godina. Zvat će se "#onokad" i ne mogu riječima opisati koliko mu se veselim. Završila sam ga u dva mjeseca, što mi se nikad nije dogodilo, a između skoro trideset pjesama Ante Pecotić i ja imamo slatku muku odabrati njih dvanaest. Prvi singlovi će biti objavljeni u svibnju, a cijeli album u rujnu. Tada bi koncertom u zagrebačkoj Areni trebala započeti i moja turneja.
