Nakon što je prošlog ljeta okončao bogatu košarkašku karijeru, 208 centimetara visoki Zagrepčanin Damjan Rudež (35) nastavio je rasti u drugim sferama života. Njegov "parket" sada su posao i akademsko obrazovanje, "koševi" polaganje ispita na čak dva fakulteta, a svojevrsni "dribling" angažman na prvom Sunset Sports Media Festivalu.
Između trenerskog studija na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu i studija menadžmenta na milanskom Sveučilištu Bocconi Damjan, naime, radi kao direktor programa prestižnog događanja koje se od 9. do 11. lipnja održava u Zadru i okuplja neka od najvećih imena iz svijeta sporta i medija.
"Kad bih morao navesti najdražeg gosta na Sunset Sports Media Festivalu, bio bi to Julian Edelman, bivši igrač američkog nogometa koji je napravio sjajnu karijeru u momčadi Patriotsa. Nedavno se umirovio te postao zvijezda medijskih kanala i mreža koje je lansirao, dokazavši da je moguće provesti uspješnu tranziciju prema karijeri izvan profesionalnog sporta. Tu su i bivši danski nogometni vratar Peter Schmeichel, kojeg pamtimo po tome što je primio gol Davora Šukera na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj, te Stephen Espinoza, organizator dviju najunosnijih boksačkih borbi svih vremena. Moram spomenuti i našeg Petea Radovicha, ambasadora projekta", govori Damjan, dodajući kako su ga s kreativnim direktorom CBS Sporta, producentom Super Bowla i dobitnikom čak 41 Emmyja upoznali Boris Kovaček i Tomo Ricov, osnivači Sunset Sports Media Festivala.
Iz prijateljskog druženja rođena je suradnja koja Rudeža veseli i ispunjava, ali mu je i vrlo izazovna. To mu je, naime, prvi posao izvan košarke.
"Tek sad vidim koliko toga u ulazi u organizaciju jednog tako velikog eventa. Ima stresnih dana, jer odjednom se moj život prebacio na e-mailove, pozive i Zoom sastanke, što dosad nije bio slučaj. No, uživam u tom procesu, svakodnevno učim i nijednom nisam pomislio što mi to treba", kaže Damjan, koji je kraj 18-godišnje sportske karijere doživio kao nešto prirodno i nepobitno.
Dvanaest godina je bio član hrvatske reprezentacije te s njom prošao Olimpijadu, Svjetsko prvenstvo, Mediteranske igre i tri Europska prvenstva. Igrao je za Cedevitu i Cibonu, Split, slovensku Olimpiju, španjolske klubove Zaragoza, Valencia i Murcia, NBA momčadi Indiana Pacers, Minnesota Timberwolves i Orlando Magic...
Posljednji klub bio mu je nizozemski Donar, gdje je proveo jednu sezonu, a trenirao ga je sedam godina stariji brat Ivan Rudež, koji je zbog ozljede morao prekinuti igračku karijeru. No, sportom je zarazio Damjana, koji je košarku počeo igrati još u prvom razredu osnovne škole.
Prvi profesionalni ugovor - sa zagrebačkim Zrinjevcem - potpisao je sa 16 godina. Damjanovi roditelji, profesori filozofije i hrvatskog jezika (mama je radila u gimnaziji, a tata je osnovao izdavačku kuću Prometej), u početku nisu bili oduševljeni što im je sin krenuo u profesionalni sport, ali su to prihvatili i podržali ga. Sada je majka sretna što joj se sin vratio kući, u zagrebačko naselje Peščenica gdje je i odrastao.
"Do odluke o prekidu sportske karijere došao sam racionalnim stavljanjem pluseva i minuseva i nisam požalio. Jednostavno je došao trenutak da fokus stavim na druge stvari i energiju usmjerim u stvaranje nove karijere. Nakon zadnje utakmice sam si uzeo odmor od pet-šest mjeseci, a potom sam krenuo ispunjavati davnu želju da upišem fakultet i dobijem diplomu. Vrijedi ulagati u obrazovanje, to je nešto što bih svakome preporučio", kaže Damjan, koji je fakultete upisao lani u listopadu i zasad ih uspješno "hendla".
Na Kineziološkom fakultetu je među najstarijim studentima, ali se super osjeća. Mnoge profesore poznaje i od ranije, primjerice Luku Milanovića koji mu je bio kondicijski trener u reprezentaciji. Neobično mu je to što prvi put u životu ima slobodne vikende, što petkom nije u stresu, što ne osjeća nervozu i što ga ne "pere" adrenalin.
A najsretniji je jer ima više vremena za obitelj - godinu dana mlađu suprugu Smilju, magistricu povijesti i komunikologije, te dvogodišnju kćerkicu Milu. Damjan i Smilja, koja je rodom iz Makarske, upoznali su se u Zagrebu preko zajedničkih prijatelja, a zajedno su 12 godina, od čega sedam u braku.
"Supruzi nije bilo lako sve ostaviti i krenuti sa mnom u inozemstvo i na tome ću joj vječno biti zahvalan. Nema šanse da bih bez njezine potpore izdržao sve te napore i selidbe", otkriva sportaš, čiji je život dodatno obogatila kćerkica Mila, rođena u Zagrebu uoči pandemije.
Te sezone nije igrao pa je bio uz Smilju na porođaju u bolnici Sestara milosrdnica, što opisuje kao nadrealno iskustvo. Izbor imena za djevojčicu prepustio je supruzi, smatrajući da je to zaslužila jer je podnijela najveći teret. Damjan kaže da je Mila divno dijete te da maksimalno uživa u očinskoj ulozi i svakom trenutku provedenom s kćeri i suprugom. Roditeljstvo mu je dalo novu dimenziju i perspektivu u životu te ga učinilo zrelijim, odgovornijim i boljim čovjekom.
"Svakome bih preporučio da se bavi sportom, ali nisam siguran bih li volio da moja kći jednog dana postane profesionalna sportašica. Znam koliko mnogo napora, prepreka i izazova to nosi. A s druge strane, stekneš neka nova prijateljstva, upoznaš svijet i sebe u visokostresnim situacijama, i kad si na dnu, i kad si na vrhu. No, u kojem god smjeru Mila odluči ići, supruga i ja ćemo joj biti potpora", zaključuje Damjan Rudež.