Iako je dugo čekala taksi i bojala se da ne zakasni na snimanje, nagrađivana kazališna, televizijska i filmska glumica Slavica Knežević (70) na ulasku u zagrebački hotel Le Premier tu strepnju ničim nije odavala. Njezin osmijeh i šarm nisu prošli neopaženo među osobljem, dok je ona cvrkutala i našoj ekipi pričala nedavnu dogodovštinu. Ako se pita Slavicu, njezin je umjetnički izričaj i put proizašao iz osobnosti kojom je na pozornici znala uvjerljivo donijeti likove. "Uvijek radije izdvajam predstave, pogotovo one autorske, ali evo nekih uloga koje me uvijek griju kad ih se sjetim: Karel iz ‘Viktora ili Dana mladosti‘, Desa iz ‘Ptičica‘, Ježovićka iz ‘Breze‘, Zorka iz ‘Crnih očiju‘, Paulina i Stari pastir iz ‘Zimske priče‘. Moram stati, ali ima ih još. Tu su i predivne uloge u kazališnim komadima Planet Arta i predstave na koje sam posebno ponosna jer sam ih režirala: ‘Velika zvjerka‘ i ‘Plemena‘, u koprodukciji s Teatrom Exit - govori glumica ličkih korijena, koju smo gledali i u popularnim serijalima ‘Smogovci‘, ‘Bibin svijet‘, ‘Stipe u gostima‘, ‘Crno-bijeli svijet‘, ‘Bitange i princeze‘, ali i u emisijama u dječjem programu na HRT-u. Ne miruje ni u umirovljeničkim danima: nerijetko sinkronizira Disneyjeve animirane filmove, gledamo je u HRT-ovoj seriji ‘Blaž među ženama‘, a upravo završava rad na predstavi ‘Kvetch‘. Za Gloriju govori i o svom zdravstvenom stanju dvije godine nakon infarkta, studentskim danima, odrastanju, 34-godišnjem sinu Janu Torjancu - svojoj najvećoj sreći, ljubavi...

Nedavno ste rekli da vam je uloga u seriji "Blaž među ženama" uljepšala život. Na koji način?

- Od 2013. nisam snimala seriju u kojoj se uloga proteže kroz više epizoda i koja će me na dulje vrijeme zaokupiti. Ljudi su me često na ulici, u dućanu zaustavljali i pitali kad će me gledati u nečem novom, jer me već dugo gledaju samo u serijama koje se vrte na internetu. I eto, sad im konačno mogu reći: "Gledajte seriju ‘Blaž među ženama‘, i ja sam u njoj!" Ali, prije svega, silno me razveselio redatelj Goran Kulenović s ulogom Tereze, kao i s dobrim scenarijem s urbanim i brzim humorom te puno mlade i prekrasne energije na setu.

Slavica se jako razveselila kad joj je scenarist i redatelj Goran Kulenović ponudio ulogu Tereze u seriji ‘Blaž među ženama‘

LUCIJA OČKO CROPIX

Kako biste opisali Terezu i kakve reakcije dobivate za svoju izvedbu?

- Ona je tajnica Blažu, kojeg glumi fenomenalni Marko Makovičić, a s Elvisom - njega tumači presmiješni Stipe Radoja - čini njegovu ‘obitelj‘ na poslu. Tereza je pred penzijom, pomalo depresivna, ali cool. Imamo puno toga zajedničkog, samo sam ja malo mlađa od nje... I da, splitski govor mi nikad nije bio problem. A reakcije su odlične na cijelu seriju. Prijatelji mi pišu poruke nakon svake epizode. To je jako važno, jer su to ljudi kojima vjerujem i koji kuže taj humor. I sama se radujem svakoj epizodi, jer ja nisam u scenama koje prate glavnu radnju oko Blaža, pa me jako zanima kako je ispalo i zaista sam oduševljena onim što gledam.

Iako ste u mirovini, ne ide vam loše. Prošle godine igrali ste u indonezijskom filmu, pripremate i novu predstavu?

- Tako je, film se zove ‘Sore‘, a redatelj je Yandy Laurens. Snimalo se u Istri i Zagrebu. Imam malu ulogu ‘control freak‘ majke. Od domaćih glumaca igraju još Goran Bogdan, Borko Perić, Vanda Winter, a zanimljivo je da je ‘Sore‘ indonezijski kandidat za Oscara i da ga je dosad pogledalo dva milijuna ljudi. I to je baš slatko izgovoriti. Prije toga snimila sam ‘Dnevnik Pauline P.‘ s Nevenom Hitrecom. Završavam predstavu ‘Kvetch‘ u Teatru Exit s Matkom Ragužem i talentiranom mladom ekipom: gdje god dođem, najstarija sam ili među starijima, što mi je smiješno. Odličan komad o našim frustracijama i strahovima, prikazan na secirajući i duhovit način. Odigrala sam i preko devedeset ‘Ljubavnih pisama‘, predstave Planet Arta, što je za jednu melodramu zaista uspjeh. Dobro je u mirovini ne mirovati.

Što vam najviše nedostaje u mirovini?

- Pa miris garderobe u Gavelli, koji me svaki put pogodi u pleksus. Jer u njoj ostavite više od pola svog života. I, naravno, scena u Gavelli. Ona je neizostavna na ovom popisu. Isto me tako štrecne i kad prolazim kroz Liku. To su moja snažna određenja.

Kakva ste umirovljenica?

- Kad su dogovori u pitanju, sa mnom se najlakše dogovoriti jer sam uvijek najslobodnija. Doduše, imate i varijantu da stari ljudi nemaju vremena. Ono im užasno brzo teče i ništa ne stižu, zato što su spori! A kod mene dogovor može i u nedjelju, ponedjeljak, ma svaki dan. Odjednom si na raspolaganju. Nisi više ti taj koji diktira susrete. To je i zato što se uglavnom družim s mladima, a oni jurcaju, kao što sam donedavno i ja. Netipična umirovljenica sam po tome što više slušam druge ljude. Odjednom zamjećujem stvari koje su mi prije promicale, prisutnija sam u stvarnom životu. Sad mi je žao što nisam više bila takva. Ali toliko me obuzimala scena, potreba za izričajem. Biti na njoj za mene je bilo zdravlje. Ništa te ne boli. A čim siđeš, hvata te život. Sav se isprepadaš. Prijatelje plašim da sam HSP pa odmah pojasnim - highly sensitive person. To sam ja, nažalost i nasreću.

Dok je studirala najdraži profesor joj je bio književni velikan Ranko Marinković

VEDRAN PETEH CROPIX

Kad vas je scena obuzela? Je li sve počelo u vašoj rodnoj Lici?

- Rodila sam se u Gračacu, gdje mi je mama tada bila zaposlena, a sa šest mjeseci s roditeljima sam se preselila u Gospić. I već u tamošnjoj Osnovnoj školi ‘Vlado Knežević‘ prepoznali su moj scenski instinkt. Dođe Tito, izaberu mene da mu dam cvijeće na željezničkoj stanici i nešto izgovorim. Pa moje pismo ide u štafeti. Kad bi bila školska priredba, bila bih i voditeljica. Bila sam u recitatorskoj i ritmičkoj grupi, a i pjevala sam u zboru. Kad bi nam došli gosti, tata bi me često pozvao da ih malo zabavim imitirajući pjevače. Pa bih plesala i pjevala oponašajući Arsena, Gabi, Terezu, Zdenku Vučković i Đorđa Marjanovića. Bila sam baš zabavljač. Odmalena su mi govorili: "Ova mala će biti glumica". Ali mene to nije zanimalo, maštala sam o nečem drugom. Zapravo, kako sam bila ekstrovertno dijete, taj otvoreni dio mene, potreba za izričajem, bilo mi je normalno stanje. Zato sam mislila da sve vezano uz glumu i pjevanje nije posao nego hobi. Do svoje 20. godine nisam ni znala da postoji dramska akademija.

Pa što vas je zanimalo više od glume?

- Književnost i filozofija, ali matematika najviše, pa sam upisala elektrotehniku. Bilo je tu i tatinih sugestija kako je to budućnost, jer ja sam htjela čistu matematiku. Brzo sam uvidjela da ću biti katastrofa od inženjera, a nisam se mogla ni zamisliti kako radim od osam do tri, kakvo je tada bilo radno vrijeme. Dok sam si mislila što ću od svog života, sestra Marija mi je rekla: ‘Trebaš postati glumica‘. Onda je ona našla podatak da postoji akademija.

I kako je prošao prijemni ispit za Akademiju dramske umjetnosti?

- Doma sam imala Krležinu knjigu s dramama, odabrala sam Lauru iz ‘Agonije‘, a drugi monolog sam izmislila. Bio je smiješan, a pretvarala sam se da ga je napisao Romain Rolland. Nitko nije mogao odmah provjeriti, nije bilo interneta. Priča se vrtjela oko lika koji se zvao Triboulé. Kako se moja sestra, profesorica francuskog, baš vratila iz Pariza s još jednom prijateljicom, slušala sam razgovor gdje joj ta kolegica priča da je gledala predstavu i kako ju je jedan lik nasmijao. To mi je bilo inspirativno i izmaštala sam što taj Triboulé radi. Uspjela sam nasmijati komisiju. Za recitacije sam imala jednu jako romantičnu ljubavnu pjesmu koju sam znala napamet - sjećam se da mi je bilo neugodno koliko je romantična. Kao i po jednu pjesmu Ivana Slamniga i Vesne Krmpotić, koje su zajedno imale deset stihova. Imala sam samo tri dana da se spremim i ujutro, umjesto na ispit iz osnova elektrotehnike u rujnu - takozvani ‘spasi rok moment‘ - otišla sam na prijemni iz glume. I bila sam primljena na Akademiju. Brzo sam shvatila da to ne može biti hobi, da mi to uzima sve vrijeme i svu mene.

Ponosna je na uspješne predstave ‘Plemena‘ i ‘Ljubavna pisma‘ koje su postigle veliki uspjeh kod publike

VEDRAN PETEH CROPIX

Kakvi su vam bili studentski dani?

- Ispunjeni od jutra do mraka. Morala sam pogledati predstave, jer jedino ja nisam znala ni imena glumaca, ni redatelja, ni što se igra. Moja generacija su Sreten Mokrović, Damir Šaban, Džo Rapajić, Aleksandar Cvjetković, Nina Erak, Matko Raguž, Darko Rundek koji je studirao režiju, ali je dodijeljen našoj klasi. Tako se radilo: budući redatelji učili su o glumi i radu s glumcima, pa je tako i postao dio grupe Akter. Tijekom studiranja važni ljudi bili su mi Rade Šerbedžija i Vjeran Zuppa. Naime, Rade se zaljubio u našu generaciju pa je osnovao grupu Akter, glumački teatar. Iz tog razdoblja izdvojila bih predstave ‘Koja gora, Ivo‘, ‘Kažu da je sova nekad bila pekareva kći‘ i ‘Spašeni‘ Edvarda Bonda. Ne smijem zaboraviti ni Ivicu Boban, koja me pozvala u grupu ‘Pozdravi‘, gdje smo radili predstave za pamćenje kao što su ‘Play Držić‘ i ‘Hekuba‘. To je bilo moje studiranje i tri godine slobodnjaštva. A onda sam primljena u Gavellu.

Slavica u Hekubi

ARHIVA

Koja vam je najdraža nagrada koju ste primili?

- Zlatna maska, koju mi je uručio Ranko Marinković, najdraži profesor i predsjednik žirija, s obrazloženjem koje je on sročio. Meni je svaka njegova riječ bila kao Oscar. Radilo se o ulozi Evelyn iz predstave ‘Osam lakih komada‘. Zanimljiva je priča o našem druženju. Marinković i ja imali smo istog zubara, koji je radio i do dva sata poslije ponoći. Ti kasni termini su nam odgovarali. On je bio noćni tip, pisao je noću, a i stanovao je u blizini našeg zubara. Ja bih dojurila nakon predstave u Mesničku. Gledao je predstave, zanimale su ga bitne stvari. Toliko su mi značili njegova pamet, iskrenost, a sve izrečeno kroz jedan duhovit, ponegdje i grub sarkazam. Citirao bi Kanta i bio iznenađen koliko me zanima filozofija i kako ja kroz nju volim spoznavati jednako kao kroz umjetnost. Istaknula bih i tri uzastopne nagrade publike. One su također moji Oscari. Publika mi je jako važna, jer ponekad mi se čini da sam dobar dio uloga dobivala zahvaljujući njezinoj reakciji dok bih bila na pozornici. Lijepo je dobiti nagradu struke, ali publika je moj vodič i razlog za izlazak na scenu.

Slavica ističe da je njezina najveća životna nagrada sin Jan

VEDRAN PETEH CROPIX

Što vam je najveća nagrada izvan scene?

- Sin Jan. Uživam gledati kako živi svoj život. On i Ruža, njegova supruga, neizmjerno me raduju. To su pametni, obrazovani i dobri ljudi. Prošle godine su se vjenčali. Njihov prvi ples je nešto najljepše što sam vidjela u životu. Velika su mi podrška, kao, nadam se, i ja njima.

Prije dvije godine imali ste infarkt. Kako danas živite?

- Jako pazim i kontroliram se. Otad i ne pušim. Stres, senzibilnost, cigarete, život glumaca koji nema uhodan ritam sna, odmora, radnog vremena - uzeli su danak. Trebalo je paziti. Klonim se stresa, nepotrebnih rasprava. I ne, ne želim više pričati o nekim ružnim stvarima, nisam nikad ni željela. Jednom me u vezi toga nasmijao Mario Lipovšek Battifiaca, kad sam kod njega gostovala na Radio Rijeci. Tada mi je rekao: "Slavice, kad sam te potražio na internetu i vidio neke naslove, nesreće, još sam više pobijelio! Daj mi reci, je li ti djetinjstvo bilo lijepo?" Na to smo prasnuli u smijeh. Naravno da mi je djetinjstvo bilo lijepo. I još puno toga.

Uvijek ste zadržali veseo duh?

- Prije bih rekla da sam zadržala humor. Cijeli život me vide nasmiješenu. Željka Fattorini me zvala Smjehuljica dok smo se sretale na Prisavlju. Istina, uvijek se smiješim, ali to je zbog drugih. Važno mi je da se ljudi u mom društvu osjećaju dobro. No, znate što kažu za komičare? Da, ni ja ne poznajem ozbiljniju osobu od mene.

Predstava Ljubavna pisma

MARKO TORJANAC I SLAVICA KNEžEVIć

Kad ste bili najsretniji?

- Sreća su trenuci, sekunde. Bilo ih je puno, i sad naiđu. Primjerice, nitko nije sretniji od mene kad uspijem ubiti komarca prije spavanja, a već me upiknuo i zazujao oko uha u mraku. Ne, nisu to te sekunde sreće na koje sam mislila. Ovo s komarcem je više trijumf! Puno mi je važnije osjetiti zadovoljstvo koje donose sklad, ravnoteža i mir. To dulje traje.

Nakon braka s glumcem i redateljem Markom Torjancem niste se više udavali. Zašto?

- Uz moje prioritete, roditeljstvo i posao malo je ostajalo prostora za to. Ali s vremenom sam uspijevala imati povezanost s nekim onako kako mi se čini idealnim nakon braka, a to je - "living apart together". Imati prije svega druga, prijatelja. Dovoljno je da nisam željela novi brak. Neka taj dio života ostane meni. Na ovo pitanje poklonila bih vam rečenicu moje drage kolegice Branke Petrić, koja me iznova očarava: "Ne mogu biti svoja ako nisam nekome moja". To je definitivno potreba bez koje ne možemo.

Niste odustali od ljubavi?

- Nikad. Volim biti zaljubljena i znam kako ostati zaljubljena. Bilo bi lijepo uskoro posjetiti Sorrento ili Sardiniju. Dobro, može i Kostrena. S njim.

"Volim biti zaljubljena i znam kako ostati zaljubljena. Bilo bi lijepo uskoro posjetiti Sorrento ili Sardiniju. Dobro, može i Kostrena. S njim", iskrena je

VEDRAN PETEH CROPIX