Kako ste se našli?
Krešo: Lani u studenom me nazvao čovjek koji se predstavio kao glumac Robert Kurbaša. Kako mene često zovu razni ljudi s raznim prijedlozima, nisam želio duljiti preko telefona nego sam mu predložio da se nađemo na kavi u mom lokalnom kafiću na utrinskoj tržnici u Novom Zagrebu. I to je bilo - to.
Robert: Ispričat ću vam vic koji najbolje ocrtava priču o našem susretu. Znate ono kad Mujo gleda 'Dosje X', a netko mu pokuca na prozor. Pita tko je, a glas kaže: "Ja". A Mujo će: "Zar, ja?". Sad bez šale, znajući kakvu predstavu spremam Krešu mi je preporučio prijatelj glazbenik Miki F. Nopling i odmah sam se s njim oduševio.
Zašto ste prihvatili ulogu?
Krešo: Ako vjerujete u kozmičku tajnicu, niz sinkroniciteta koji oblikuju život, onda jednostavno ne možete odbiti na takvu ponudu. Došao je čovjek koji me ne poznaje, tražio da s njim radim nešto što ja i svi koji me znaju smatraju ne mogu jer sam previše ukočen i što sve ne. Pa, kako onda da ne prihvatim.
Robert: Fan sam emisije 'Na rubu znanosti', obožavam Krešu kao voditelja i urednika, a intuitivno sam osjećao da on tu svoju ulogu može iznijeti. Iako je gluma drugi par cipela, vidio sam da ima artikulaciju i ekspresiju, što je najvažnije. A uzeli smo vremena da izbrusimo sve detalje.
Je li tekst nastajao na probama?
Krešo: Ne, napisao ga je Robi prema motivima kultnog filma 'Moja večera s Andreom' koji ponire u tematiku smisla života i naših težnji u potrazi za čovječnošću i univerzalnom srećom.
Robert: Dugo sam razmišljao o tom tekstu, to je filmski klasik s početka osamdesetih redatelja Louisa Malllea, koji sam prilagodio današnjem vremenu s aktualnim temama kao što su 5G mreže, pandemija koronavirusa, učinkovitost cjepiva, zaključci ekonomskog foruma u Davosu i druge.
Gdje ste održavali probe?
Krešo: S probama smo počeli u mojoj rupi, garaži u Sigetu, gdje inače održavam probe s bendom. Robi me tamo učio glumi i kazalištu, a ja sam ga pratio.
Robert: Pedagogija je težak i naporan posao, ali sam imao jako dobrog učenika, pa nisam zažalio.
Je li bilo nezgoda?
Krešo: Na zadnjoj probi sam dva puta uganuo nogu i završio na štakama. Užasno je teško hodati na štakama, ali ću predstavu svakako odigrati. Svaki porod je težak.
Robi: Evo zašto ga volim.
O čemu se u vašoj predstavi radi?
Krešo: Igramo dva stara prijatelja, glumca i novinara koje je život razdvojio, a u zrelim godinama se opet zajedno nađu za istim stolom.
Robert: Krešo je u predstavi glumac Robi, a ja igram novinara Krešu. Postoji i treća osoba, konobarica koju igra Nika Levak, čija bravurozna minijatura zaokružuje cijelu priču. Krešo i ja smo u predstavi zamijenili identitete i vjerujem da će to ljudima biti jako zanimljivo. Naša predstava nije komedija situacije, nego komedija u kojoj duhovitima nije do šale.
Koga ćete pozvati na premijeru?
Krešo: Obitelj i prijatelje, ljude koji su nam pomogli da ova predstava zaživi, kao što su voditelji Kulturnog centra Mesnička i mnogi drugi.
Robert: Sve drage ljude.
Koju pizzu najviše volite?
Krešo: Pizzu ne volim i ne jedem. Kao tipični Balkanac po prehrambenim navikama obožavam meso, a najviše ćevape i pljeskavicu, pljeskavicu posebno.
Robert: Volim pizzu, a u našoj predstavi ona je scenski rekvizit, pa će je i Krešo morati jesti. Njemu je to muka, a meni zadovoljstvo.
Tko je od vas dvojice veći optimist što se naše budućnosti na Zemlji tiče?
Robert: Možda ipak ja. Pitanje je u svakom slučaju iznimno kompleksno, a upravo to je tema naše predstave.
Krešo: Kratkoročno sam pesimist, ali dugoročno mislim da ima nade. Ključno je pitanje transhumanizma, to jest hoćemo li se kao čovječanstvo i pojedinci vratiti sami sebi i svojoj pravoj prirodi i tako se spasiti ili ćemo postati sluge umjetne inteligencije i druge tehnologije.