Premda su čitatelje na ovogodišnji Interliber privukli brojni književni noviteti, najviše je zanimanja pobudio roman “Sunce na istoku zalazi” autora Samira Haddada. Naime, Sirijac s hrvatskom adresom, filmski montažer i redatelj, javnosti je poznat kao uspješan poslovni čovjek koji je trideset godina sa suprugom Zrinkom Haddad vodio domaću modnu kuću Image Haddad. Nakon odlaska u mirovinu obiteljski modni biznis preuzeo je njihov mlađi sin Marko, a Samir Haddad posvetio se - pisanju.
- Nisam ni sanjao da ću postati pisac. A još manje da ću napisati roman od 450 stranica. Sretan sam što se terapija pisanjem s vremenom pretvorila u užitak, naviku i ovisnost. Kad su 2011. u arapskom svijetu počeli sukobi, šokirale su me rijeke sirijskih izbjeglica koje sam gledao na ekranu. Među njima su bile moja mlađa i starija sestra, brojni rođaci, prijatelji... Pa slika razorene ulice kojom sam u središtu Homsa hodao od naše kuće do škole, ljudi koji su preko noći ostali bez svega... U meni je kuhalo, a bio sam nemoćan, očajan. I kad sam 2017. otišao u mirovinu, razmišljao sam o tome da sve to stavim na papir kako bih barem malo pojasnio tragediju sirijskog naroda koju je drugima teško razumjeti. A okidač da se primim posla i pokušam objasniti kompleksnu situaciju bio je telefonski razgovor s prijateljem i školskim kolegom koji me upitao: “Zašto se to nama dogodilo?” Odgovor nije stao u telefonski razgovor, trebao mi je roman - kaže Samir Haddad (70).
Svoj književni prvijenac o sirijskoj tragediji, čija radnja počinje 1949., pisao je četiri i pol godine. Prvih 150 stranica na arapskom, a potom, shvativši da će otići u nekom drugom smjeru, te je stranice preveo i na hrvatskom ispisao cijeli roman. Roman objavljen na hrvatskom potom je preveo na arapski i uskoro će ga tiskati jedna arapska izdavačka kuća.
- Dospjet će na police knjižara u svim arapskim zemljama, osim u Siriji. Svjestan sam da nakon objave romana u kojem moji junaci kroz svoje tragične sudbine zapravo kritiziraju režim više ne mogu doći u svoju zemlju. Kao ni moja obitelj. Sa suprugom Zrinkom i našim sinovima, starijim Nourasom i mlađim Markom, ondje sam bio prije jedanaest godina i ne sluteći da je to posljednji posjet zemlji u kojoj sam rođen i odrastao - pojašnjava Samir Haddad, koji je odmalena bio vrlo svestran pa sve koji ga poznaju njegov uspješan izlet u književne vode nimalo ne čudi.
Svestran mladić
Rođen je 1951., u dobrostojećoj obitelji i zemlji koju su tada nazivali “Japan Bliskog istoka” jer su im Francuzi u nasljeđe ostavili uređen pravni i parlamentarni sistem te zemlju koja je ekonomski dobro stajala i napredovala. Ostao je i francuski obrazovni sustav pa je nakon šest godina osnovne škole pohađao tri godine srednje, a potom tri godine gimnazije.
- U osnovnu sam krenuo sa samo četiri godine, bio sam najmlađi u razredu i školi. Prvi su me dan zgazili, doslovno, a u toj situaciji, kad vas “bace u more”, ili potonete ili proplivate. Ja sam proplivao, a plivam i danas - nastavlja Samir, dodajući da je bio solidan učenik jer je kako ga je zanimalo sve - igrao je nogomet, pjevao u školskom i crkvenom zboru, svirao bubnjeve, bavio se plesom i svim vrstama umjetnosti - imao je premalo vremena za učenje.
Njegov otac, vrlo uspješan biznismen koji je s jednakom spretnošću vodio trgovinu tekstilom i žitaricama te vodio posjed i farmu, želio je da Samir studira medicinu te ga poslao na studij u tadašnju Jugoslaviju.
- Moj je otac plaćao moje školovanje u Zagrebu, nisam došao preko sustava razmjene studenata. Prvo sam na Filozofskom fakultetu u dva semestra naučio hrvatski jezik, a potom sam upisao Medicinski fakultet. No, na drugoj godini na jednom smo kolegiju trebali secirati preminulu osobu i shvatio sam da ja to ne mogu - pojašnjava Samir, kojeg je oduvijek privlačila filmska umjetnost pa je napustio medicinu i upisao filmsku akademiju. Kad je ocu rekao da mijenja studij, nije bio baš presretan, no podržao je sina i omogućio mu da završi ono što voli.
- Razumio sam ga. Liječnici su u našoj zemlji bili vrlo ugledni, dobro plaćeni i otac je za mene želio najbolje. No, uvijek je poštivao tuđe izbore pa tako i moj - otkriva Samir, koji je tijekom studija upoznao profinjenu djevojku lijepih očiju, tena i stasa. A čim su počeli razgovor, znao je da je pronašao “svoju bolju polovicu” jer je sa Zrinkom, koja je u Zagreb došla na studij ekono- mije, mogao razgovarati o svemu. I ona je, kao i on, željela drugi studij - maštala je o studiranju modnog dizajna, no majka, profesorica tehničkog odgoja i fizike, i otac, sudac Vrhovnog suda, smatrali su da je ekonomija daleko sigurnije i perspektivnije zvanje.
- Zanimljivo kako su i moji i njezini slično razmišljali. No, iako smo otišli u modne vode, u poslu smo primjenjivali znanje i vještine naših roditelja. Meni su u upravljanju tvrtkom koristile godine provedene uz oca i upijanje njegovog načina rada s ljudima, a Zrinki, koja ima dvije sestre, majčina kreativnost za šivaćom mašinom. Tako joj je majka sašila i vjenčanicu za naše vjenčanje 1983. u Zagrebu - kaže Samir.
Ljubav života
Nakon što su oboje diplomirali, bračni par otišao je u Damask, gdje je Samir dobio posao na sirijskoj televiziji, a Zrinka se zaposlila u predstavništvu UN-a kao tajnica šefa Odjela za komunikacije. Zrinka se sjajno slagala s njegovom obitelji, posebno sa Samirovim ocem. U početku, dok nije naučila osnove arapskog kako bi se mogli sporazumijevati, on je zbog Zrinke naučio kartati kako bi se barem tako družili.
- Svi su je zavoljeli, i moji roditelji, sestre, rodbina. U Damasku smo imali puno prijatelja i dobar život. To je vrlo lijep grad s ugodnom klimom, no već sam tada po nekim detaljima počeo primjećivati nedostatak perspektive i nadolazeće loše promjene. I shvatio da će budućnost i kvaliteta života u tom gradu, gdje se rodio naš prvi sin, biti znatno drukčija - prisjeća se Samir.
Pokretanje Image Haddada
Nekako u to vrijeme dobio je poziv Branka Schmidta da radi s njim kao asistent redatelja na njegovom filmu “Sokol ga nije volio”. Uzeo je neplaćeni dopust na televiziji i vratili su se u Hrvatsku. Potom je sa Schmidtom radio i film “Gospodarski život Stipe Zvonareva”.
U Zagrebu im se rodio i drugi sin Marko, a Samir i Zrinka su shvatili da ni od filma ni od njezinog uredskog posla baš i neće moći živjeti.
Iako situacija za pokretanje modnog biznisa nije bila ružičasta, Samir je vjerovao u izniman dizajnerski talent svoje supruge i 1988. osnovali su modnu kuću Image Haddad. On, priznaje, o dizajnu ni danas nema pojma, zna samo što mu se sviđa, a što ne, pa je bio zadužen za vođenje tvrtke, a ona za dizajniranje. Unatoč skepticizmu s kojim je većina prijatelja, zbog ekonomske situacije u Hrvatskoj, gledala na njihov ulazak u modni biznis, bračni par Haddad, tada još i podstanari, hrabro su krenuli u novi posao. I nisu požalili.
Stariji sin Nouras Haddad završio je ekonomiju, a zadnju godinu studirao je u Japanu. Već petnaest godina živi u inozemstvu. Prvo se zaposlio u banci u Londonu, potom je otišao na magisterij na prestižni Wharton, a sada sa zaručnicom Debi živi u San Franciscu.
I mlađi Marko završio je ekonomiju, iako je Samir bio uvjeren da će studirati slikarstvo jer je odmalena pokazivao sjajan talent za crtanje. No, umjesto kistovima i platnima, posvetio se biznisu, nekoliko godina radio zajedno s roditeljima, a potom, nakon što je preuzeo tvrtku, proširio je poslovanje, osobito na web prodaju.
Marko i njegova supruga Valentina podarili su im sada jednogodišnju unučicu Saru, koja im je donijela veliku sreću.
- Zahvalan sam i njemu i Zrinki što su me ove četiri i pol godine pustili da se posvetim sebi i pisanju. Otkrio sam da volim razmišljati, istraživati jezik, kao da sam kroz pisanje na neki način upoznavao i samog sebe - otkriva Samir Haddad.
- Moja je Zrinka iznimno pametna žena, veliki kritičar i, priznajem, najviše mi je stalo do njezinog mišljenja o romanu. Naime, nisam profesionalni pisac pa su trema i strah bili razumljivi. Mi se naprosto jako dobro poznajemo, vežu nas ljubav prema kvalitetnim filmovima, posebno smo voljeli odlaziti u Kinoteku, volimo dobru glazbu, kreativni smo, razumijemo se i zato je bila dovoljno mudra da me pusti da se sam provučem kroz ovih 450 stranica. I na tome sam joj beskrajno zahvalan, bez obzira na to što će reći kad pročita roman - kaže Samir Haddad, dodajući da je roman posvetio milijunima onih koji, zbog bešćutnosti ljudi na vlasti, tragaju za svojim komadićem mjesta pod suncem. Odnosno, kako je napisao na početku knjige, “svima onima koji su bili prisiljeni napustiti svoj dom”.